|
|
braćo i sestre, dobro veče. prije tamo nekih 8 godina (jebiga, moram se tamo vratit), tačnije upravo one godine kad nam životi u sarajevu trebaju nastaviti blagostanjem 80tih, dok još ne kontamo kakav nas sjeb čeka; jebe nam se, živi smo i idemo u 'kuk' na party! životi u neumjerenom posttraumatskom veselju (daj svegaaaa) što je sranje gotovo, lagano, s vremenom, odlaze u kurac; pustili smo vodu, al kamenac nas jebe i dalje. eh tada, prije 8 godina, moj stariji brat otvara vrata našeg doma nakon dvije godine zagrebačkog života, ali još uvijek bez pola rebara i jebeno crvenim ranama skrpljenim na brzinu koje je zaradio noseći vodu doma 93'. 'pam' iz nedžarića. dok spušta stvari, gledam ga i kroz glavu mi prolazi scena jakne natopljene krvlju koju mama odmotava. pomalo nesvjesna da joj se u rukama našao komad mesa. komad mesa, jebote. neznam ni sam šta se tad desilo. svima nama. nešto jest. pruža mi 'dernjavu' i kaže: 'pravoo dobro.. poslušaj!'. i od tog je dana taj cd i užasno loš snimak shimpoo-a na kaseti pronašao utočište na 101,2 fm.
sama ideja radija se desila davne 93' kao neka prirodna reakcija na ono što se dešavalo oko nas. radio katarina. simboličnog imena po posljednjoj bosanskoj kraljici. radio je okupio fakat mnogo mladih ljudi koji su pod granatama iz svih dijelova grada dolazili svaki dan pronaći 'nešto', biti zajedno, biti dio. a i bilo je i struje. prioritet. čudan je taj život za svaku minutu. snimljeno je brdo materijala, jinglova, emisija, ali tih dana smo u gradu samo mogli zamišljati okus banane, a kamoli pronaći fm predajnik koji je trebao dotrčati preko aerodromske piste; jedine veze sarajeva sa svijetom, koju su hrabri prije nego je iskopan tunel ispod, pretrčavali pred pogledima 'plavih šljemova' i 'optike' iz nedžarića. 'katarina' nažalost nije prosvirala, zahvaljujući šatro 'lokalpatriotama' koji su je vidjeli kao efikasno sredstvo za lansiranje vlastitih ideja, ili ko zna šta već. dosta ljudi okupljenih oko 'katarine' je otišlo van sarajeva (i još su po bijelom svijetu), a nekolicina je prešla na radio zid; meni vrlo drag radio tog vremena. neponovljivo. par godina kasnije, sarajevu se desio 'radio grad'. u poplavi tzv. 'nezavisnih', jedini koji je imao prefiks zavisni. pogađate od čega? onda nam je došao fred, pa bog, pa drveće i sve to na 101,2. premijerno. serem se ja na nostalgiju za 'starim sarajevom', ali ako smo 95' počeli ličit na najžalosnije duhom ruralni ambijent, koji je kurac danas? i zato radio grad. i zato ga više nema. jer sarajevo ne zaslužuje. a i Želju su uspjeli sjebat. neka im! neće još dugo!
pa ipak, moram vam svima priznat da vas čitam cijelu godinu, a da mi niti jednom nije palo na pamet da priđem za vaš sto. zašto? ko zna. tu ste mi kao neko društvo pored. mislim, glupo je to probat objasnit, ali ja sam samo kao onaj koji sjedi i šuti. i pušta pipse. nav(u)ikao sam se, nekim čudom gospodnjim i evo me, tu sam. pa ću vam koji put češće otvorit usta, a vi i dalje samo budite tu. baš kao pipsi. ili ste svi vi pipsi?
radija grad više nema, ali godine ljubavi, znoja i planova su vrijedile. pa makar za onaj jedan bluefatih-ov post. siguran sam. ma šta je pričam, sekunda ljubavi u poslu je sve! ljubavi u svemu! mislio sam napisat još koju o koncertu u slozi, ponajboljem pipsa dosad u sarajevu i maksimalnog što je sloga mogla dat, ali braćo i sestre, vrijeme je za san. ako blufatih navrati na ovu temu, nek mi objasni misteriju našeg poznanstva ili je mislio na onog 'starijeg'? haman je još puno stvari ostalo za reć, ali jebemti tužnoistinitu dijagnozu; m
|
