Forum

meni se cinizam

nisu ovo kreveti
za moje lađe,
ne prihvaćaju tvoji jastuci
moju besciljnost
već svojim valovima tjeraju
potiho
moju bol
u nasukavanje.
nisu ovo krivnje tebi usmjerene,
tek poneka činjenica
i riječ mojeg okorjelog egoizma.

sveta crkva katolička

Panteoni ispunjeni atomskom bombom,
svetom mržnjom i
poklanim kostima tuđih bogova.

sada smo konačno samo mi u pravu.

ostao je još samo naš bog,

objašnjen našim riječima,
našom logikom ograničen,
u dualizam ostavljen.

Crkve su opet natopljene mirisima krvi,
vojska odanih potsvjesno se sprema
u križarsku vojnu.

za sveti rat spremni
sa bogom na čelu,
mrzimo neprijatelja,
ateista, hinduista,buddhista,
krišnista, protestanta,
new ageista,
čovjeka,

(isusa)

spremni očistiti našu svetu zemlju
od sotonske gamadi

ubi, zakolji,
za našeg isusa,
za svetu crkvu,
za svetu dogmu

bori se,
izbori za svojeg boga
jer bez njega si
samo čovjek.

bez njega si
osuđen da misliš svojom glavom.

i love usa

šutiš, teško ti je.
hard je to, core jebačina.
tzv. mnoštvo izgubljenog vremena.
zalud zvukova.
hladno je.

iskrenost

stišat ću se,
prekriti prašinom,
lijenošću omogućiti zaborav
i jednostavno
prešutjeti.

poput prosječnog vina
i podnošljivog mamurluka
dan poslije.

nered u kojem trenutak nije sve. nepodnošljiva gomila razbacanog značenja.
umorni naramci, prazni papiri, šuplja glazba bez nužne dubine. fleka na majici.
osmijeh na stolu među slikama, pod okriljem zaboravljenih pjesama, otisci hrane, ožiljci mrtve koreografije…
suza lagano klizi, gudala otupljuju receptore. sakrio bih se u trans meditacije, droge, bezvoljnosti, predaje…
sakrio bih svoj doživljaj, grčevito izbjegavanje misli dublje od pojavnosti kamena…
izjavnom rečenicom mogao bih nadići se, ali ove beskonačne…

mrtve rečenice…

Samo si još jedna od mnogih sjena u nizu. Niz je neograničen, a tvoja vrijednost u njemu mizerna. Opusti se, ništa ti tu ne možeš. Nitko si.
Nitko.

Hm, zanimljiv početak priče. Kada te ogule, mrakom umotaju, prešute ti zvuk na koji se odazivaš, puno je jasnije da ti simbolika prilično smrdi. Osušila se biljka tvojih potencijala, mrtva si osušena stabljika poklonjena pod snagom sile teže.

Nitko.

Mali smiješni…

da,
želim progledati,
želim doživjeti stvarnost onakvu kakva jest,
sve njene ljepote oslobođene iluzije…

iluzije…

iluzije…

iscrpljen sam, žut, napadnut teškom glavoboljom izazvanom pušenjem ljudi oko mene

kasno je, kroz zidove od papira kuca srce posljednjeg borca za
i on je već pomalo ostario pa, pritisnut suvremenim bolestima, i sam polako prepoznaje odustajanje u svojim recenzijama događaja oko sebe

jebiga, tko bi mu zamjerio, toliko iluzije za tako malo prostora; zaista je dovoljan razlog

grčim se da zadržim misao, sanjam o terapiji pisanjem, iako nisam sposoban dva dana zaredom zapisivati misli…

lagano prešućujem….

šutim.

na kraju godine trebao bih valjda razumijeti situaciju. postali smo činjenica.

sretan osmi mart svakom slučajnom prolazniku ovih slova.

uzalud.

ništa nije uzaludno.
ionako je već sutra osmi mart,
jer zemlja se sve brže i brže okreće

Bilo neko dijete koje je ležalo pokraj vatre i nešto piskaralo na komadu papira. Došao je njegov otac i upitao ga: «Što crtaš, sine?»
«Boga», reklo je dijete.
Znajući više, otac je rekao djetetu: «Ali nitko nikad nije vidio Boga, sine. Nitko na cijelom svijetu ne zna kako On izgleda.»
Dijete je odgovorilo: «Pa nisam ga još dovršio.»

sadrzaj je izmijenio/la - nitko u 31.12.2004 u 20:19:44

Heh, i tebi sve najbolje.

dosta dugo vremena je trebalo proći da prva reakcija na moje ime (pavle) ne bude asocijacija na dobru, staru dječiju priču "pale sam na svijetu". ne znam koliko je ona utjecala na mene, koliko sam i danas određen tom smiješnom igrom riječi, no kad smo kod priča i svih onih malih sitnih veza uz dane djetinjstva, povukao bih još jednu paralelu.
radi se o malom princu.

" On je bio s lisicom, a ona mu je rekla,: «Ne mogu se igrati s tobom jer nisam pitoma:»
«O, oprosti!», rekao je mali princ. Ali kad je promislio, dodao je: «Što znači biti pitom?»
«Taj je čin prečesto zapostavljen», rekla je lisica. «Izraz znači: uspotaviti veze.»
«Uspostaviti veze?»
«Upravo tako», rekla je lisica. «Za mene ti nisi ništa drugo nego maleni dječak koji sliči stotinama tisuća malih dječaka. Ja te ne trebam. Ni ti ne trebaš mene. Ja za tebe nisam ništa drugo nego lisica, koa stotine tisuća drugih lisica. Ali ako me pripitomiš, trebat ćemo jedan drugoga. Ti ćeš mi biti jedinstven na svijetu. Tebi ću ja biti jedinstvena na svijetu.»
«Počinjem shvaćati», rekao je mali princ. "

imam osjećaj da sve one tihe i male veze koje kolaju tu negdje među nama dobivaju smisao upravo u nekom smiješnom povratku kroz sjećanje na neke tamo priče koje su nam odredile stavove. unatoč mnoštvu prešućenog, osjećam vezu i povezanost sa svim karakterima i ulogama svih nas koji se slučajnom namjerom nalazimo u ovoj imaginarnoj kući, i rekao bih, da me nije strah da ne ispadnem iz uloge koje se ovdje igram, sretan sam pa ko ga jebe.

čini mi se da se pripitomljavamo. svatko onoliko i kako treba.

Ne znam koliko sam puta do sada zaobilaznim putem pokušao proizvesti nekakvu reakciju kod vas. Vjerovao sam da postoji neka smiješna patetičnost, isprika ili čak i iskrenost kojom bismo se mogli razumijeti. Želio sam vjerovati da postoji netko sličan da povjerujem u svoj svijet.
A jedino što sam sagradio su hladni zidovi šutnje, sumnja i sasvim lagani lagani umor. Učinilo mi se da ovo pisanje više nema ideju i da je samo prazan hod u nemoći da išta pokušam. Da zaista kažem riječ ili slovo koje će proizvesti reakciju.

Sve je počelo iz samoće, sve se događa u samoći, prazan papir, mrtvo slovo…
A sve što se dogodilo samo su smiješne metafore u nadi da će netko upasti u zamku i zaigrati se igre u mraku u kojem je jedini cilj osim same igre bila svjetlost.

Ne znam, možda je kriv stih, možda melodijica, suprotstavljanje gluposti. Možda sam ja kriv što sam u sebi prepoznao nešto što nisam. Ipak, došao sam tu, potiho se ubacio i sada sam zarobljen u ovoj dugoj beskrajnoj solaži.
Gotovo da sam postao uloga koje se ovdje igram.

Nitko. Prazna smiješna bajka koju je teško razumijeti ako se gleda doslovno.
Nešto poput klauna koji doće u selo reći da je cirkus u blizini sela u požaru i da će i selo izgoriti ako seljani ne odu gasiti požar, ali umjesto akcije, ljudi mu se smiju. Pa ipak je samo klaun. Nitko je.

"prestao sam vam odavat tajne.
mislio sam da ćete nešto shvatiti.
nažalost, radi se o gomili idiota.
jednog ne tako davnog dana sjetio sam se da je sizif imao pristup stolu bogova i njihovim tajnama. no, odavao ih je, budala, običnom puku.
ok, kak hoćeš, rekoše bogovi i u amanet mu dali onaj kamenčić da ga gura....
inače, i za forum me boli k.
af i fc su najbitniji. i magazin."


"mada, idiotizam nije privilegija ljudi sa sajta. oni se samo općem društvenom idiotizmu ne umiju oteti pa ga nesvjesno prihvaćaju kao jedini mogući izlaz.
zamjerite mi, ako baš hoćete.
(rekao mi danas ivan božanić: "tu i tamo među nešto slabunjavog poljskog cvijeća nađe se pokoji maslačak...sve ostalo.....korov, jebote.")"

gdje smo?

odavno mi je jasna uvjetovanost, određenost i izvjesnost. sveje na svom mjestu, šablonski predvidljivo. svatko od nas u ovom prostoru baš sebe je prepoznao kao maslačak jer ipak smo svi mi bogomdani. a jebe nas baš to jer teško je održat se na sceni.
možda sam se zato uvijek nekako držao po dnu, ali i to je isti kurac, samo u drugoj okolini. titula. nije lako obraniti titulu.

osobno se u potpunosti slažem sa stavom.
nemam načina kako da nešto shvatim, kako da se oslobodim pritiska, kako da im se samo nasmijem. muči me i uništava cool scena oko mene. sve je jasno pa i to da sam i sam dio toga.

mi hrvati.

u samoću…

jebenu samoću.

mrak je.

klišeizirana kulisa, nemoć da otkinem od sebe dio kojim im pripadam.
ovako sam sjena, odbijam se od zidova i ljudi, prolazim kroz njih, skrivam im pogled, umaram.

ovako sam biljka.

religiozna. nedefinirana.

sasvim jedna suza u tišini

čamac je nasukan među trave izgubljenog talenta, pokidanih dasaka inspiracije, potopljen.

nitko više ne vidi razlog zašto bi tražio onoga koji je upravljao tim trulim, potopljenim lešom.

izjavna je to rečenica. nasukani prazni brod.

moje tijelo.

klizim, magla je, temperatura tijela ideološki odano čuva ravnotežu sa hladnoćom noći pokrivši me vrelim navalama slabosti; kao da još uvijek vjeruje da, unatoč, za mene ipak vrijede pravila srednjeg puta.

nevažno je, lagano, opušteno, topli zagrljaj boli omotava me snom…

nestajem…

tonem…

klizim…

magla je…

odbačeni mirisi nekih dalekih imaginarnih mjesta koje sam pod utjecajem udobnosti nazivao domom; ljudi za koje sam vjerovao da me harmoniziraju… ljudi koje sam uništavao najdubljim metodama potsvijesti…

zaboravljeni dodiri… pička… papirići namočeni spermom… vjera u moj okvir… ideje o smislenosti putovanja… prepoznavanje u analizama nečega što nisam negirao, a znao sam da nisam i neću… oltari nevinosti… kolektivna kriza i osobna… najosobnija…

bio sam žrtva, ali znao sam to!

nitko.

maska u kojoj sam pronašao svoje lice

nitko

prazan zrak

nitko

lijenost za postojanje

sve je toliko sporo i nepodnošljivo da nema riječi koja bi bila dostojna narušavanja te ustajalosti

sve je mirno i odustalo

poput slike neambicioznog autora bez talenta.

prostitucija svoje jedine pjesme

u magli, tiha žena tiho diše

grimase i odluke, skrivene su joj po strani, u odluci kolektivne nepoznanice da po osijeku stavi maglu

malkoc ugušenog elana, poput bajke koju nitko nije napisao jer previše liči realnosti.

suha krpa ostavljena kraj prašine

pod maglom, sve je tiše

nježno

potpuno isto

ni buka ni podsvijest, ni zaključana vrata…

ništa…

ništa ne narušava tiho disanje tihe žene

ona danas neće alkoholom objasniti politiku kroničnim kronerima oko vatre u margini grada,

neće razmišljati o križevima s kojih se seli da zadovolji kriterije svih mogućih,

neće nacrtati nove krugove poštovanja u koje mora staviti sve svoje tlačitelje i mrzitelje jer su to pravila nužnog ponašanja jedne žene,

neće čak ni razmišljati o sebi i svojem odnosu prema bitku.

magla je i ona će, tiha žena, tiho disati, skrivenog postojanja u sjeni moje muškosti

par taktova frustracije neće promijeniti njihovu glupost

toliko koncentrirane gluposti na jednom mjestu može se samo ignorirati

problem sam ja

meni smetaju, i ja ih svojim metodama još više potičem

bila je to vrlo smiješna situcija, nazvala je na telefon i glas joj je zvučao mrtvački rasturen. iako se radilo o sasvim običnom mamurluku, napisao sam pjesmu. zamislio sam situaciju u kojoj ju je dečko ostavio. znao sam da nije, voljela ga je i on je volio nju. konačno je našla muškarca s kojim želi živjeti, počeli su uplaćivati stambeni kredit, skupljati pare za put u norvešku, vjenčanje, djeca...

jučer je poginio u prometnoj nesreći.

evo pjesme:

TOČKA

dok toneš,
ostavljena,
gola,
po žiletima crnih
nad živim pijeskom bijelih tipki,
krv melodije
neće biti sposobna
prepoznati potrebu
fizičkog.
stisak koji vrišti,
suze u šakama,
vjetar ruba
koji razbacuje sjene opstanka
po nedohvatljivoim plohama
okolice.
posljednji ton
i predaja...
prodaja...
predaja...

Ne seri pope da je to početak njegovog života. Nemoj to prodavati onima koji su ostali, nemoj reklamirati svoju stranku u trenucima njihove nepodnošljive rasturenosti. Ne možeš ih utješiti, shvati to, pogotovo ne svojom klasičnom propovijedi B koja je namijenjena mladima. Bog vječne mladosti je bio u njemu dok je predavao u školi, dok je sanjao planove sa svojom istomišljenicom koju nisi niti spomenio dok si nabrajao ožalošćene. Ma znam, nisu bili vjenčani i kao takvi se ne računaju. Ma tko jebe jednu sasvim običnu djevojku koja više ne postoji jer se poistovjetila, jer je našla muškarca koji ju je ispunio, s kojim je gledala zemljište gdje će sagraditi kuću i živjeti život kakav sanjaju male djevojčice u iščekivanju princa.
Sprovod. Da, to je vrlo bitan događaj. Ne poznajem ga dovoljno. Jedan od zadnjih susreta s njim bio je na koncertu pipsa u dječijem kazalištu. Sanja mu je priredila iznenađenje. Sjedili smo u prvom redu, zadovoljstvo i energija nakon koncerta ostaju do danas. Sada ostaje samo Sanja, rasturena i sama.
Nema za nju utjehe, nema tih riječi niti teorija koje tu imaju što reći. Nikakva nada u raj ne može popuniti nepodnošljivu prazninu, dodir i tisuće detalja koji ostaju.
Neće biti sposobna na fakultetu u zboru pjevati carminu buranu čije su partiture dobili na dan kada je on poginuo. Neće moći pjevati jer se on tome najviše veselio.

Ne seri pope, nema potrebe za nadu. Slušao sam te, i zaista nisam u tome vidio nikakvog Isusa. Bio je to čisti politički skup, sveta katolička crkva i to. I počeo si pričati, snijeg je padao, a gore visoko na grani zacvrkutao je vrabac. U glavi mi je odzvonila misao: propovijed je održana (stara je to zen priča kada je buddha došao pred učenike da drži propovijed, kadli u blizini začu se pijev ptice i buddha reče: propovijed je održana). Na trenutke, osjećao sam se izvan te slike, slušao sam pticu, njeno veselje nad našim glavama, unatoč hladnoći i učinilo mi se, na trenutak, da u toj graničnoj situaciji zaista postojim. Ipak, kasnije sam vidio Sanju kako prolazi na putu ka rupi. Bila je duh. Nepodnošljivo bijela, prazna, prozirna. Bila je lijepa, prekrasna, odbačenih maski, odbačene ideje, čista bol.

Kako je ona to podnijela? Nepodnošljivo loša limena glazba, očajna propovijed, i stotine ljudi koji joj pružaju ruku dok stoji nad otvorenom rakom u čvrstom stisku brata.

Zašto? Zašto katolički sprovod onome koji to nije podržavao? Onome čiji su prijatelji pizdili na sprovodu jer su znali da omalovažavaju njhivog mrtvog prijatelja.
I ja sam to znao, iako ga ne poznajem dovoljno.

Ostaje Sanja.
Sama, prazna, rasturena.

Đaba niki kaže da smrt i nije kraj.

u subotu ujutro otišao sam na eptu (međunarodno natjecanje mladih pijanista) u osijeku, i sve je bilo klasično dok se nije pojavila sedamnaestogodišnja japanka Alice Sara Ott. to do sada još nisam čuo. nevjerica, način sviranja u kojem se izviđači potpuno otvaraju, stapajući se sa instrumentom. ma ne, još uvijek si to ne mogu objasniti. njezino sviranje la campanele od liszta dovelo je do delirija onih 20 gledatelja. čak se i ona rasplakala. i što je najzanimljivije, nakon nje došao je korejac JI-Hwan HONG koji je bio još virtuozniji i nevjerojatniji. dan poslije ponovno na njihovom koncertu, pomislio sam da im je ipak ono jučer bio sam pogođen dan, kadli nova svirka, još nevjerojatnija. svi osječki klaviristi koji su bili prisutni ostali su u dubokoj depresiji.

netko je to usporedio sa filmom tigar i zmaj. svi mi znamo da nije moguće hodati po zraku i boriti se, ali nakon ovakve svirke...

skriven iza lažnih imena, osjećam potrebu...

da,

to je to.

nitko? di si?

ma sve je ovo igra. smiješna. jadna. možda je baš ovaj trenutak odlučujuć. zašto? pa jednostavno je, nemam ništa osim toga. još jednom siguran u to, vraćam se u novom ruhu. po još jednom banalno banalan, ali ovaj puta bez titule i bez potrebe da ju branim. nema se tu što braniti. smiješno je, ono čime sam se skrivao umorilo me, malkoc rastrojilo, odbacilo... i baš zato i ništa od tog, sjedim i pišem, a da mi niki kurac nije jasno što sam htio reći (kada nestane mi više to u stih).

Majstore.

Malkoc više od očekivanog

razreži utrobu snijega,
iskopaj dovoljno duboku rupu
u neprisutnosti kojom hodaš
oko i po ljudima,
i pozovi me
da ti objasnim bijelu boju.

napast će nas tišina,
zaboravljene oči
i nemoć da se svrstamo.

napast će nas metafora
kojom su nas ismijali.

ni povraćanje, ni plač,
ni pozitivnost,
ni pare,
ništa neće zaustaviti stroj.

prodivljat će nas,
provući kroz ušicu
za nas beskorisne igle
za konac euforije
i ispljunuti pred ljude koji su sposobni
da nas dokrajče.

sve ostalo bit će pitanje trenutka.