| |
|
Ukupno poruka: 54349 :: Ukupno korisnika: 1391 |
Online: 18 |
| |
Online > |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
vruće je, nema nečeg što me frustrira, nema teme da ovo pišem, nemam crnu misao za ispuštat slovom ventil, a ipak zapisujem prazan tok misli. gdje staviti točku, gdje prijeći granicu tuđe pažnje? nisam li to dosadašnjim spisima već odavno prešao?
zar je bitno, igramo se.
i dalje sam tu, i zaista nema razloga da bude drugačije. i sve je super dok se ne događa trenutak u kojem poželim da pročitma ono od jučer. tu pucaju šavovi, egoizam gubi podlogu i zaboravljam pravila igre, ili preciznije rečeno, gubim volju za pisanjem.
|
|
|
|
|
|
|
ISUS
tiho.
kaplju.
poput fantazije.
da.
baš poput.
da li je došao? gdje? kako? ovo je priča o meni. i o isusu isto. apsurd, paradoks svijesti. čovjek traži boga. bog traži čovjeka. tko je pozva da razumije? skeptik, fanatik ili ateist u meni? odgovor je, u maniri suvremene umjetnosti, nevažan, ili preciznije rečeno, otkud meni pravo da zadajem odgovor. dakle, apsurd. tiho. kaplju. poput fantazije. da. baš poput. ideje, misli, osjećaji... ambicija, uvjerenost. egoizam profinjenijeg stila. u kojem trenutku dolazi do razlike u shvaćanju zadane teme između mene i čitaoca? gdje prestaje važiti skriveno značenje, a počinje nužna osuda drugoga? drugi, ključan pojam za pokušaj osobnog razumijevanja isusa. katolički isus, protestantski isus, pa gnostički, zatim onaj pod vidikom istočnih religija... i tako sve do vrhunca, isusa evanđelista, ma koliko ih bilo.
isus nikada nije zapisao niti jednu svoju misao Ništa!!! u toj, riječi, zasluženo napisanoj velikoim slovom, krije se moja pretpostavka isusa. sve ono što sam želio od njega čuti, a nisam i zato moram sam metodom vlastite kože. a to u svijetu fanatičnih pastira zna biti bolno, međutim, takav je zakon profesije.
ovo je priča o isusu. i o meni isto. da li je drkao? jel poznavao tantričke metode prcanja? da li bi danas zaštopao wc svojim govnom? kako je čistio žuto iz ušiju? zar je stvarno jeo životinje? tu ostajem sam. tu priča ponovno postaje apsurd. svijest paradoksa.
tiho.
kaplju.
poput fantazije.
da.
baš poput.
|
|
|
|
|
|
|
nekada sam vjerovao da sam i sam pozvan zvati se kršćaninom.
danas me sve više opterećuje prisutnost istih ideja. biti kršćanin, poistovjetiti se s idejama biblije. tako uskogrudno, tako jeftino i nedorečeno. a tako su uvjereni. i sigurni. i spremni biti proganjani u njegovo ime. umara me to, zaista. a problem je što sam i sam nekada bio jedan od njih. ipak, razlika je, tako si to ja tumačim, što sam uvijek postavljao pitanje ZAŠTO. današnji kršćani zaustavljaju se na temelju ovog našeg društva: NE SERI! NE FILOZOFIRAJ!
tu prestaje svaka priča i počinje kršćanstvo. slabost i strah. umara me to. zašto barem ne prouče ono u što vjeruju? barem toliko. bez predrasuda molim.
|
|
|
|
|
|
|
NA PUTU
samo jednu kap pažnje
žrtvuj suncu prolaznosti,
golih ruku,
gole biti.
šutnja je.
mirisi i zvukovi
sanjaju tuđe prostore.
zar smo sami?
zar samo nama
pubertet podsvijesti
ne predstavlja zakon
kojeg se moramo bojati?
uvjeravaju,
plaše,
proklinju.
"pokloni se mojem shvaćanju!"
šutnja je.
samo jednu kap pažnje
poklanjam suncu...
postajem kiša,
dišem šutnju.
|
|
|
|
|
|
|
Ispricavam se sto prljam prostor vlastitim nebulozama.
Nitko, hvala i duboki naklon.
|
|
|
|
|
|
|
tišina ponovno prilagođava svoje frekvencije gradskoj buci. još nekoliko dana i ritam funcioniranja ponovno će se približiti granicama zagreba, ali to opet ništa ne znači, jer čini se da su mi se krila širine sve snažnije oslobodila mojeg utjecaja. mislim da se ipak ne radi o podsvijesti. sadašnjost, nešto poput.
shvatio sam da me skoro mjesec dana nije bilo među nevidljivim zidinama ove sve toplije mi imaginarne domovine. poput djeteta koje napusti roditelje pa je sretno što postaje slobodno d abi u nekoj dalekoj daljini ipak shvatilo da nosi obrise roditeljskog odgoja i da kao takov nikada neće moći otići, a da se nekim dijelom sebe stalno ne vraća. a valjda je ta kočnica, padobran ili sreća baš ono što me čuva od putova za koje sma nekad mislio da idu prema dolje, a išli su, uvijek i samo naprijed.
to me veseli, čini dovoljno mudrim da funkcioniram kada se čini tek malo više nepodnošljivo od inače.
i zato, ponovno se vratio onaj mali smiješni osjećaj s početka ove priče zvane "budi slab", a zatim i " ako si slab, budi slab".
prošlo je vrijeme, mnoštvo nebuloza, pokušaja provokacija, zapisa trenutka, smijeha, inspiracije nagonom destrukcije, pokušaja kreacije, ali i svih vas, tu negdje skrivenih pod pomalo strašljivo izgovorenom imenicom obitelj. a mislim da se baš o tome radi.
tišina ponovno prilagođava svoje poruke gradskoj buci. buka zagreba koju će upotpuniti i većina naših malih postojanja.
buka koja će nas usmjeravati i spajati.
obitelj. da, baš to.
|
|
|
|
|
|
|
vlado, hvala i puno hvala. možda se podsvjesno pokušavam sakriti od svake pohvale jer ju uglavnom smatram nezasluženom, ali puno mi znači, i ma koliko patetično bilo, ispunjava i pokreće.
a činjenica je da svaki puta kada dođem među ove redove uvijek iznova dolazim s očekivanjem da ću naći nečiji zapis. to je ono što zaista čini moje riječi barem malo smislenim.
hvala.
|
|
|
|
|
|
|
Vidiš, budi slab, ako si slab...
Meni je sinoć bilo baš očajno (prava riječ) - ono, bez borbe, opuštanje facijalnih mišića, bez adrenalina, ni negativno, baš očajno. Očajni kolutić.
I dok tonem prema dnu energijom, željom i voljom, otvorim forum, vidim svijetli "Ostalo", pročitam pjesmu i na "dišem kišu" sklizne mi suza (ja ovo pokušavam napisati što manje patetično, doista)niz obraz. Suza kanu i kajak na divljim vodama.
Niko me nije vidio, bez brige.
|
|
|
|
|
|
|
jedan smiješni simpatični potsjetnik na vrijeme odrastanja. naiva, patetika i stopanje kao način života u to smiješno, jeftino vrijeme mojeg življenja.
davno je to bilo, baš kao što je i ova pjesma iz davnine.
CESTA KRAJ CESTE
samo tišina zna
misao smrznutih nogu autostopera
koje ne znaju cilj
niti putove
izvan priče
o društvenoj odbačenosti
prolaze motorni podsmijesi
i blicajuće psovke
da ostave brzinu leđima
i poprave stanje svjoe svetosti
ma neka im je ta pobjeda
svatko je negdje dočeka
(osim smrznutih nogu autostopera)
smiješna je, stvarno je ova pjesma. jedino što je bitno u cijelom tom procesu duboko je urezana spoznaja da gomilino mišljenje ništa ne znači. i to je dobro.
|
|
|
|
|
|
|
iskrenost. bol. suočavanje.
tišina mi šuti. vagon šuti. odbačen na praznoj pruzi.
kažu da i bog šuti. odbačen u praznoj tišini. šutim. samo šutim. nemam most s kojeg bih skočio niti rijeku u koju bi skočio svoju neplivačku masu. nisam stvarnost. nisam niti dio. niti pokušaj.
dim. zagušljiv sam, pomalo otrovan, nikom potreban. kurva za kurac svakog vjetra. kako i koliko hoće.
dim sam. umjetno proizveden, mješavina najzagađenijeg smeća.
niti vlak nemam pod koji da se bacim. moj je vlak odavno mrtav.
vagoni oko mene su mrtvi. i prazni.
noć je već duboka, a oko mene šute mrtvi vagoni. razbijeni prozori, zaboravom proliveni smjerovi i nož tišine koji prodire kroz ovo groblje vagona. dodiri oštrice su mekani, no, unatoč, psiha smišlja nove isprike i čak sada, sa mrtvi tijelom vremena u rukama.
nož prodire kroz svjesnot. ovdje pripadam. prodire i ubija.
šutim. prazan, mrtav. vagon. još jedan u nizu nevažnosti. odbačen na praznoj pruzi. i bog, kada ga odbace šuti.
iskrenost. bol. suočavanje.
više u posljednju suzu ne stane.
|
|
|
|
|
|
|
tri je sata i četrnaest minuta. svi spavaju.
ograničen tuđim granicama.
glazba koju slušam nije etno moje težnje ka.
miris kojim osvježavaš prostor guši me.
figura ti mi je očajna, bližnji.
i metafora
poštapalice
zapravo hoću da ti kažem,
idi u pičku materinu jer te volim
i pusti…
pusti su putovi pustinjom
|
|
|
|
|
|
|
priznao bih, priznajem, ali ne razumijem.
vjeruj,
i sutra ću možda pisati sutra ću
ali ono što možda i neću
jest.
uvijek jest.
jučer nije jest.
sutra nije jest.
jest jest.
|
|
|
|
|
|
|
imam potrebu pisati vlastitim smislom
priznajem, htio sam staviti točku
rekla si, nemoj
tri točke može, ali točku…
točku ne
a htio sam staviti točku,
ugušila me glupost tuđinska,
glupost o meni,
ono što mi stvarno misle,
ono što im jesam
a ja, samo htjedoh staviti točku
da bude izjavna rečenica
uskličnik nikako, upitnik nedopustivo
pao sam.
|
|
|
|
|
|
|
razmišljam o otsutnosti. mjesec dana daleko, u trenutcima koji su bili stvoreni za ovo mjesto, ali nemanje računala pri ruci učinila je te dane dostojnima življenja svoje boli.
de, jebote počeo sam srati bez veze. pa đe to vodi.
|
|
|
|
|
|
|
gomila je ostala nesvaćenog iza naših sjena.
ne očekujte da razjašnjavamo.
mi samo kročimo, naivni i mladi, taman onoliko koliko je potrebno da još uvijek vjerujemo sebi i u sebe. da, samo toliko, a dovoljno je. zaista je.
obrasci ponašanja jedini su način da shvatimo kako da ih izbjegnemo.
i zato je presudno da ih ispunjavamo i shvaćamo.
|
|
|
|
|
|
|
kako funkcioniraju stvari? kako sam si protumačio stanje? da li ima imalo objektivnosti? da li postoji mogućnost univerzalne vrijednosti za svako vrijeme i svako raspoloženje? ma jasno je, to su izmišljotine kojima nema mogućnosti niti očekivanja.
|
|
|
|
|
|
|
hodamo, tražimo, strah nas je, sami smo, pojedinačni, neshvaćeni, i onda, dogodimo si se.
i to je to, to je naša priča i zaista nema načina na koji bi trebalo išta više reći o meni i o njoj.
možda to i je problem, teško je tako jednostavnu stvar razumjeti. ipak, baš to je naša snaga, to je ono čime dajemo do znanja da naša budućnost je sadašnjost, snaga kojom i najveće probleme svrstavamo u kategoriju igre. ma igra, baš to.
|
|
|
|
|
|
|
u dubini dvoje zatvorenih vrata stojka svira klavir. ukočena je, strah ju je i nije još zrela umrijeti glazbu. sjedim u tišini i mraku. osjećam zahvalnost, moć da ovom tihom meditacijom otkrijem sebe, svoje odnose i okolnosti. osjećam energiju koja se, nakon nekoliko nejasnih i slijepih dana iskušenja, ponovno budi. spreman sam prepustiti se, ploviti, disati i jednostavno funkcionirati. nešto poput, «pusti nek te vozi jer gazda je šofer, boli te kurac, fućka ti se, iz guzice ti viri propeler». počinje pjesma, tužne boje jeseni nestaju, mrak u sobi pun je plesa, smijem se, pa malo plačem, pa shvaćam, a kriza, čini se, konačno prolazi.
osjetim to, poistovjećen sam, razliven, sposoban.
zaista, sve je jasno i sasvim jednostavno. «dečko biraj, želiš li biti nesretan, il bit ćeš sretan!». sve su ostalo kulise, ali odluka je uvijek ista. biraj.
|
|
|
|
|
|
|
mjesto radnje, berlin,brandenburška vrata, a u njima soba tišine!!!
soba posvećena svima i to baš svima!!!!
soba molitve, iliti tišine, u kojoj vlada potpuna tišina. blindirana vrata, jedna fascinantna atmosfera i sasvim običan dekor. kamen ispod i tapiserija osvijetljena na zidu prema kojem su usmjerene stolice.
pustih suzu radosnicu jer moje lutanje konačno je završilo. nakon tko zna koliko života pronađoh svoju matičnu crkvu. svet, zaista svet trenutak. i to je dobro.
|
|
|
|
|
|
|
pjesnik
biti pjesnik
san o slavi
san o anonimnosti
san o snovima
mali dječak minimalističkih nadanja, pokreta i snova, u svijetu bez razloga. samo prihvatiti, ne pitati. (moderni će cooleri to prilagoditi svojem cool rječniku pa će himnički naglasiti: ne seri! ne filozofiraj!). u toj tihoj i uglavnom prešutnoj maksimi skrilo se postojanje. valjda je pisanje bilo moj bunt. dali su mi naredbe, odredbe, ideje. što, kako i kada da činim. sve se svodilo na gore ispisano prvo pravilo.
pjesnik?
biti pjesnik?
|
|
|
|
|
|
|
nevažnost «ljudskog boga» i potreba za «božanskim bogom», pisanim malim slovom, da se tim činom još više istakne njegova bliskost, ali i u isto vrijeme, paradoksalna neshvatljivost istog.
|
|
|
|
|
|
|
nitko postaje ništaaaaaaaaaa
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
|
|
|
|
|
|
|
režem vene, režem vene, odsjeko sam ruke sve.
režem noge, režem noge, skraćujem si muke.
ovako se više ne može.
odo.
idi.
odo.
idi.
odoh u pedere (što u ovoj zemlji nužno znači i četnike i vegetarijance)
|
|
|
|
|
|
|
Eh, pravi citat volim.
Bio sam u KSET-u na koncertu i prijatelju moj, nisam se tako oraspolozio odavno.
Pocinje pjesma, a Matakovic veli:
"... da citiram Moshu Pijadu: "Ako Musolini ovako nastavi, ne znam..."
|
|
|
|
|
|
|
buđenje svijesti
ma hajde, budi dijete
i položi već jednom svoje zidove ka suncu.
rastvori ih nježno,
željom vjetra,
slučajnim prolaznikom.
neka to bude posljednji imperativ.
sve ostalo,
bit će lizanje tijela voljenog bića,
disanje dodira svakog atoma njezine mekoće,
zapisivanje glazbe pticom i čovjekom,
šapat u ljubav,
trag snom,
miris sebe u tko ih jebe.
|
|
|
|
|
|
|
u osijeku se pojavilo sunce. zanimljiv splet okolnosti. činjenica je da ću ovdje provesti sljedeću godinu života. sve mi postaje jasnije da se život igra mene, a ne ja njega i to je zaista obećavajuća vijest. ono čemu težim i ono što me pokreće pretvorilo se u slušanje. sve dolazi samo od sebe, počinjem shvaćati, ali ja sam taj koji nije imao uho.
prepuštam se, velikim koracima se vraćam natrag na ove stranice, osjećam se ponovno pozvan i udomaćen i sve je, kako mi se sada čini, baš kako treba biti.
a možda je svo ovo samo zato jer se u osijeku pojavilo sunce. u čemu je razlika?
|
|
|
|
|
|
|
biografija
prošlo je vrijeme za ubijanje djeteta.
nož je oštar,
hrana je mrtva,
a stol šuti.
papir u ruci
prazan je.
ne očekuj povratak.
nema se što vratiti,
a i da imam,
nemam čemu.
u jesen umire umorno lišće.
|
|
|
|
|
|
|
pička
oslobodi otvore,
crnino,
skini poklopce nade
sa rupa beskraja.
neka nas proguta,
neka pregazi obećanja
i zamrzi.
nemogućnost je
nošenja tereta.
nemamo nikoga
i simboli šute.
uzalud.
lud.
ud.
|
|
|
|
|
|
|
točka
dok toneš,
ostavljena,
gola,
po žiletima crnih,
nad živim pijeskom bijelih tipki,
krv melodije
neće biti sposobna
prepoznati potrebu
fizičkog.
stisak koji vrišti,
suze u šakama nasilja,
vjetar ruba
koji razbacuje sjene opstanka
po nedohvatljivim plohama
okolice.
posljednji ton
i predaja...
prodaja...
predaja...
|
|
|
|
|
|
|
jebo te da te jebo
ma pusti kišu,
ona više ne pripada mojim receptorima.
ni zagušljiva, umjetan atmosfera sobe,
ni grč biljke koja je zarobljena u celibat,
nemoćna da ju vjetar izjebe.
ovo je dubina kojoj psihološke teorije
niti očekivana očekivanja
nisu dostojni razumijevanja.
pusti me,
napusti,
ponesi kišobran,
mame se boje prehlade.
|
|
|
