Forum

lijeno valjanje po sredini, između smisla i besmisla, između nadanja i svejednosti.
zar ima razlke, zar postoji ono nešto što će da prevagne.
sve su to samo smiješne male riječi, a mi tek odlučujemo što će da znači.
prokleti blaženi emotivizam.
ma svejedno je( ne u smislu sve je jedno nego u obliku menisečinizam)

po još jednom, ugodna je pomisao na imanje ovog malog mjestašceta u kojem tiskana riječ ostaje zapis umora koji funkcionira tek kao svjedočanstvo trenutnosti. bez potrebe da budem oslobođen, ili proglašen, samo tihi jecaj bez ideje. mala molitva bezbožnika, novo mamurno buđenje pijanog beskućnika, traćenje vremena na mjestima koja su odavno protraćena, ali opstaju u ime dogmatizma vjere u
nešto... bilošto...

da se mene pita odavno bi si ukinuo pravo na ovaj zapis.
onda bi me to ubilo nekom paradoksalnom nevažnošću ( da, stvarno puno pažnje poklanjam nevažnosti).
i zato valjda još mučim, istiskavam prišt ovih riječi, grčim se i bezvoljno ispunjavam bjelinu pozadine.
a opet, na nekoj višoj razini gluposti, možda ovim činom održavam ravnotežu svoje neimaštine postojanja.

uff. podrig.

još! još! hoćemo još!

reci mi, sjeno, po kojim to zidovima ostavljaš tragove? vrijede li? što govore njihovi grafiti koje slijepo dodirom pokušavaš shvatiti? zar je to još jedna besmislena poslanica nacionalista, povik sramežljivog ili strah iskompleksiranog? što nam nudi ovaj prostor? zagušljivo je, smrdi po ustajalosti, većina to ne razumije (njima je to ipak nešto kreativno i novo, jebga), al ponekad... zaista pronađem laž da povjerujem. možda se neki tihi glasić sakrio među gomilu glasnih i velikih, možda još uvijek postoje oni koji imaju što reći.
ponekad... da, ponekad... zastanem, osvrnem se, u tramvaju busu, ili u šumi, i zaista, dogodi se trenutak tek mrvicu sposobniji od inače da svoje astralno tijelo ideje projicira u mojim umornim svjetovima podsvijesti da mi kaže da ima mjesta i za mene pred ovim zidom koji nije nužno stvoren samo za streljanje nepodobnih.
tek tada znam da postoji razlog zašto šaram ovaj crtež neukom tehnikom riječi.

rim... 7 dana provedenih u vječnosti...
i kako sada opet ne primjećivati sva ona važna lica zagrebačkih ulica. svi su najvažniji, najpametniji, najljepši(...), a nitko od njih(uglavnom) niki kua nije napravio.

sveta podsvijesti, mučenice naša, oprosti nam što nismo sposobni shvatiti tvoju ulogu sotera našeg. jebiga, zgadilo nam te kršćanstvo.

KAŠNJENJE

nervozna sjena
u rešetki afekta.
mislio sam da si ti pička
koja će u svojoj unutrašnjosti
opustiti moj mišić destrukcije,
a dogodilo se da sam ja kurac
koji buši balone napunjene vriskom,
skrivene u pretrpanim dubinama
tvoje mokre osobnosti,
tik do g točke.

nervozna sjena nad rešetkom koristi.
životinje su u robiji,
a mi nabacujemo pogled
trenutnog razumijevanja
i odvlačimo sjenu u mračne prostore
da obrisi izgube granice.

sadrzaj je izmijenio/la - nitko u 27.05.2004 u 19:02:56

ZVUKOVI LAŽU

proliveni svjetovi,
zaliječeni zaboravom,
besplatno rabacani
letci opstanka
po vatrama
iskompleksiranih,
plašljivih samoubojica,
prašina na kostima
umrlog spasioca.

ostaje još samo
nekoliko umornih
i šačica čupavih.
ništa.
klavir šuti u strahu
da ne slomi ruke,
riječ silujemo mi,
nepodnošljivo-egoistična
gomila odabranih...

ništa...

prodani svjetovi...
nemoć da završim
ovaj grč...
zar se išta
može promijeniti?

ništa...

zaborav...

ništa...

sadrzaj je izmijenio/la - nitko u 27.05.2004 u 19:01:58

osjećaj stvarnosti
prazan papir
prostranstvo nad oblicima
dim pod oblacima

sjene…

u daljini, pod sunčanom zrakom, sasvim samo, jedno dijete hoda šutnjom
duboko blato pod nogama lijepi se za njegove šarene dječje čizmice
(šarenilo = simbol nedužnosti)
koraci su mu sve teži

sam je

*

drveće oko njega šuti
odavno je poklonilo svoju zelenu osobnost općem snu
smeđe grane, goli skelet

i trava, prekrivena vodom…šuti
planina, mračna tišina

samo daljine daju znakove disanja
što im je bliže sve su dalje

malo dijete…

*

iza leđa ostavlja svijet
mračni, sebični, pokvareni svijet
rekli su da mu je to dom
natjerali su ga da u to vjeruje
i povjerovao je
dijete ne zna, dijete ne razumije da odrasli autoriteti nisu preispitali svoje stavove

ne,
on to ne može razumjeti

*

kuda
zašto
kako

svejedno je…
ionako, nitko još ne zna da je otišao
(a i bolje je da ga više nema, reći će potiho, mnogo godina kasnije jedan od onih najglasnijih advokata društva)

*

u dubini visina 34 gudala lagano klize po debelim žicama kontrabasa
melodija je to smeđih oblaka razorenih čovjekovim otrovom
glazba predaje
glazba za kraj filma

prostor

vrijeme

snovi

ljubav

nada

bog

sam, sam od svih tih pojmova
oslobođen metafizičke muke
slobodan psiholoških obveza
društvenih komentara

sam
umorno ponavljajući sam

*

glazba završava i poput metka izvlači ono malo životne svijetlosti iz njega
sila teža odigrava posljednji dribling kojim ga uzima k sebi
nestaje, razlijeva se po blatu
lice mu upada u smeđu baru, koljena lagano uvlače posljednji trzaj ispod površine




**


odvojio si se od boga, eto što je
nema u tebi više dobrote, ne ideš u crkvu…

ponavljanje…

ponavljanje…

ponavljanje…

iste rečenice, iste rečenice, iste rečenice…
ispiranje mozga

da, kažem ti, odvojio si se od boga

*

alkoholni smrad iz usta božje djece
ne, oni se ne boje smrti i zato nema veze što alkohol rastura tijelo
ma to je božja volja
to je sveta misija
nije li i isus pio vino?!?!?!

da…

kraj je priče.
zaista je.

gdje sam?
g sam točka stare ružne redovnice,
nerazgraženo zrno pšenice
u govnu isusa
koje niti najluđe babe
neće proglasiti svetim.

kap sam vode u logoru dehidriranih,
duge dlake na nogama
žene u minici.
gdje... sam?
sasvim, sasvim sam.

u trenutku kojeg neuki nazivaju samoćom (nije li to ono nešto stalno, ma koliko bježali), razmišljam o tome da nisi ti možda pauza u mojem samodestrukcijskom procesu.
ponekad stanem... ostanem sam i tada se zapitam da li si mi spasila život ili samo ja tvoj postepeno uništavam?!?!?

znam, znam... sasvim je dovoljno jeftina pomisao na ovoliko postova nakon one rečenice, citiram "još!još! hoćemo još!".
koliko jeftino umijem spustiti se da ne shvatim ironiju ili što već. no unatoč, zaista danas imam potrebu da radim glupo, najgluplje korake, da ponovno zapalim rim, da mi nad licem blista frizura koja će biti toliko smiješno očajna da će se prolaznicima bljuvati... jednostavno želim trčati dok mi pluća ne umru da tada padnem u djetelinu da sretna djeca oko mene traže one s četiri lista ili samo da barem jednom i ja budem bore lee koji će se osvetiti zločestom zločincu.
dragi komarci, braćo moja prokleta, uzimte i žderite od ovoga svi jer ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.
isto tako, ovo je moja 0+ koja će se za vas proliti.
iako...

Kad će novi post?

ajmo nitko! move yr ass!

ponekad je stvarno zanimljivo shvatit da je prošlo tjedan ili dva otkako sam udaljen od tehnologije. vani se, oko mene, događa evropsko prvenstvo u futbalu, mnoštvo onih crveno-bijelih, poistovjećivanje i gomila nišćega, a ja u svemu tome nemam niti teveja niti želje da sudjelujem (barem koliko je to moguće). jesam, obožavao sam nogomet, palilo me i žarilo, ali sad...
nego, što serem to. htjedoh samo reći da mi je zaista teško u zadnje vrijeme dočepati se stroja. htio sam nakon jarunskog koncerta, ali nisam, eto, imao prilike.
pa eto me onda nazad. došao sam sa sestrom tamo možda previše prerano, i onda se ti nagutaj sve te gomile pijanih, na sebe nafuranih i ponestalo mi riječi, što sam htio reći?!
i zaista, jedna misao provlačila mi se kroz svo to vrijeme čekanja do pipsa. kakav je osjećaj pjevati trijezan pred tisućom pijanih. razmišljao sam o dubravku, o trenutku u kojem će izaći i odraditi koncert za mase. pokušao sam shvatiti, ali nisam uspio. u međuvremenu privukao mi je pažnju stav bifela i opća bezvoljnost kao i genijalnost vatre. jebote vatra. imam jednog prijetelja iz puberteta koji je bio poznat po tome što je jednom prilikom pijan pogodio svojom šakom basista te prekrasne obećavajuće grupe. nije da sam za naslije, ali sjetio sam ga se, prilično sretan. jebote, pjevač je razbio gitaru! kakav spektakl. stojim negdje u međuprostoru između dva stagea u nadi da će pomješana buka dovoljno ličit na ništa, kali eto ti pjevača dečaka ( inače nećaka od đure dečaka, poznatog hdz šta već) i njegovog performansa s gitarom. jebote, to stvarno nitko nije napravio. inače, srce mi neda, moram se vratiti prekrasnom razgoličenom basistu (naprosto sam se zaljubio u to krasno poprsje), prije nastupa navodno ima bijele rukavice da ne ozlijedi svoj prekrasni šeširić sa stakalcima. ma dosta je.
vraćam se pipsima i koncertu koji se događao na crnom stageu.
jako sam ugodno bio iznenađen prvom pjesmom. bila mi je to satisfakcija i odgovor na pitanje o alkoholu i sve to.
međutm, odradio sam koncert sa rukama u džepovima. bio je to za mene dubok čin, performans miješanja svoje prošlosti sa sadašnjošću, čin dublje analize onog što se događa i što se događalo. reakcije nekad i sada na stare pjesme. suze patetičnog dječaka, deset minuta prije smrti, sada su postale smiješan smijeh. toliko smiješan da sam čak spreman vjerovati da nema potrebe da se to pokuša razumijeti.
ni titula nije potrebna. i vrte se tako slike, a ja potpuno hladan.
ma znam, koncert je za raju, ali ja sam tu jer očekujem, unatoč, da ću izvući onu najdublju balu iz nosa. onu što posjeduje karakter moje osobne spoznaje potrebe i načina budućeg funkcioniranja.
i prolaze pjesme, hit za hitom, a ja svakom sve više shvaćam da mi ovjde nije mjesto.
iskreno rečeno, ovo zaista nisu pipsi u koje vjerujem i koje sam nekada trebao do koske, a sada za osmijeh(unatoč).
i svej je to trajalo, ali kada je počeo nogomet, otišao sam. nisam mogao drugačije. sve ono što živim na ovim stranicama, koliko god bilo jadno i patetično, nije mi dozvolilo da ostanem. otišao sam sa sestrom via nasip u smjeru kajzerice usput susrevši jednu poznanicu kojoj sam samo usput nabacio: nekada sam bio ovisnik, ali ovo je previše.
zaobišao sam baretov nastup i svu tu gomilu ljudi oko njega kao da zaobilazim jedno od jezera jaruna. i taman se penjući na nasip, u pozadini se, mješano sa baretovom budi ponosan, miješala na putu prema dole.
mislim da mi je u tom trenutku krenula neka tajna i ona sasvim

i baš me zanima koliko je sposobnih da im se dade pročitat gore napisano.
bla

pročitao. drugačije percipiramo stvari. to je u redu.

baš sam sretan što smo sposobni iste stvari percipirati na potpuno različite načine. i nadopunjavati se.

ja isto!
samo...
svijet bi bio puno ljepši kad bi svi bili ko ja...
lijepi, pametni, inteligentni, zgodni, maštoviti, šarmantni i uvijek u pravu. zar ne?

neke pjesme, glazbu, film whatever...jednostavno ne osjećaš jednako s 15, s 20, s 25 il 35 (nabrajaj dalje..). tak ja to vidim i osjećam. (napomena za neupućene -ja sam egotriper )
vjerujem da će pipsi PONOVO biti hit bend, jer nemojmo zaboraviti oni su to već bili. druga je sad stvar kaj to uopće znači hit bend. u mom konktekstu to bi značilo da mogu fino (a možda i jebeno dobro) živjeti od svog posla. i to im želim.
zapravo, mislim da je to sasvim moguće i ostvarivo, ako narafski d.i.& ekipa izdrže (a treba još samo malo, malo izdržati.)
a u tom kontekstu bih poručila - nedajte više nijednom manageru plaću, o ne, nikako!!!

ufff, kak' su neke stvari u 'rvata postavljene naopačke, to mi je nekad fakat fascinantno. iako više i ne tako iznenađujuće...

nego, nitko, pa mi smo susedi!!!

I kave to ima veze je li bend koga voliš "hit bend" ili nije? Ako voliš bend voliš ga iz nekih svojih razloga, mrziš isto tako, ne voliš ga zato što ga voli masa oko tebe. Tako bar ja nekoga volim ili mrzim. Hoće li Pipsi biti hit bend ili ne čak mi nije niti toliko važno, važnije mi je da se otvore neki novi ali i postojeći mediji u kojima će bendovi poput njih ali i drugih imati mogućnost predstaviti svoju glazbu jednom širem krugu ljudi. Omogućiti svima jednaku startnu poziciju pa ćemo vidjeti što će se dogoditi. Svinjče je uvjerena kako će se situacija vrlo brzo stubokom promijeniti, ja sam skeptičan ali živi bili pa vidjeli.

Ja moram reći da mi je potpuno svedno niti me zanima je li neki bend hit bend ili nije. Što se tiče muzike općenito mogu reći da sam u neku ruku egoist. Slušam ono što volim i ne zanima me pretjerano vole li to drugi ljudi, pa makar to bilo i korisno bendu čiju muziku volim. Općenito mogu reći da volim nečiju muziku a ne bendove ili osobe koje ne poznajem. Iznimka od tog egoizma je jedino to što mi je drago kad meni dragi ljudi vole istu pjesmu, album... kao i ja. To je jedini način na koji dijelim svoj užitak u muzici.
Postoji hrpa pjesam koje volim, a čije izvođače uopće ne volim. Primjer je psihomodo pop. Iako sa sigurnošću ne mogu reći da ih ne bi volio kada bi ih upoznao. Moj dojam o Gobcu je loš, ali mnoge njegove pjesme volim čuti.

ee, pa di si majstore hadžijo!
aj nemoj bit bukva, pa mislila sam hit bend u smislu - tražen, plaćen. ma još sam puno toga mislila, al objasnit ću ti na kavici. zvrcnem.

nego..ne samo da ja mislim da će se stvari/situacija..promijeniti. ja to znam!

svjetlost, toplina, dodir...
mrak, samoća, lomljivost.
putovanje. s jedne točke subjektivizma na drugu. kroz prostor, kroz vrijeme, kroz sebe. na putu ka razumijevanju nametnutih raspoloženja.
počinjem pisati. ne očekujem da ćeš shvatiti koliko nemoći skrivaju ova slova u ovom svojem malenom, naranijem početku. svako slovo, značenje, točka, neznanje... u trenutku spajanja kiše i sunca nastaje duga (zvuči li pomalo besmisleno umetanje ove rečenice? a možda je baš to metoda spasa... bijeg iz okova logike). ma teško je išta reći, a da ne popizdim od očaja istog. ipak, na margine mi se nasukava misao. kao da počinjem shvaćati, mora da je ovo prvi puta, da slova pišu mene, a ne ja njih... jer... ja sam taj koji pizdi zbog jeftinoće zapisanog, sebe ispričavam, uvjeravam, zavaravam.. ja putujem iz jedne krajnosti subjektivizma u drugu s povratnom kartom u džepu...
ja...ja...ja...
svaki moj novi susret sa slovima silovanje je u najgrbuljem mogućem smislu. seciranje kompozicije, mučno tiraniziranje značenja, uznemirenost, bol... ma koliko očaj otupljivao potrebu, ona iznova i iznova šire noge radosno poklanjajući svoju vlažnu pičku. ona jednostavno uživaju i zaista im je nevažno koliko veliki kurac penetrira.
dječak ili djevojčica, slova su sa obje strane duge i sasvim znaju da je svejedno. ona nemaju potrebu. tišina je stvarnost u kojoj dišu pravilno, i što je najvažnije, potpuno.
zaista, nisu ona moja igračka.
ja sam.
ja sam slova.
ja sam tišina... (samo što to još uvijek ne znam)
počinjem pisati. na putu ka razumijevnau nametnutih raspoloženja. kroz sebe, kroz vrijeme, kroz prostor. s jeden točke subjektivizma na drugu. putovanje.
mrak, samoća, lomljivsot...
svjetlost, toplina, dodir.

i što bih još trebao reći?

kažu da se samoubojica rađa. što ako...

u my iron lung čika thom yorke kaže: and if you`re frightened you can be frightened you can be, it`s ok

sadrzaj je izmijenio/la - matea u 06.07.2004 u 20:20:13

dragi moj nitko...

nedostatak vitamina b. zicer.

glupo je, al nisam mogao odoliti iskušenju da zapišem tu smiješnu rečenicu ukradenu iz srpskog filma profesionalac.
"kažu da se samoubojica rađa". dodatak `što ako` ništa ne govori. razmišljao sam o njemu kao o katalizatoru koji kazuje kako ljudi razmišljaju, tj. da li su pozitivni ili negativni. zvučalo mi je zanimljivo i nisam mogao odoliti iskušenju. sada je glupo, al eto, imam osjećaj da je ovdje došlo do nekoliko negativnih razumijevanja. možda je samo shvaćen apsurd. moja je misao u tom slučaju poprilično svjetla. opuštajuća.
nešto poput samuela becketta kada su ga pitali na tridesetoj godišnjici djela `u očekivanju godota` da im konačno otkrije, tko je taj godot. on ih je blijedo pogledao i rekao: zašto mene pitate? otkud da ja to znam?!