Forum

mda.

Nitko, a da ti nisi ustvari ona ribica Nemo??? (nemo = nitko, cinimise na grckom)
Jedna od rijetkih osoba na ovom Forumu bez identiteta.
Hajmo u potragu za Nemom...

Sanjaš da si zvuk...

prazan zvuk. riječ bez značenja (iako, prečesto se moram boriti sa vjetrenjačama u pokušaju objašnjavanja da je moja misao stvarno kompetentna s tom rječju i da zaista, zaista tu nema nikakvoe pomisli o preseravanju ili poniznosti iza koje bih mogao glumiti neku veličinu).

nitko...

meni to zvuči zaista sasvim zadovoljavajuće... možda je to hod po naslovnici boga, jedva primjetan čovjek, srastao sa okolinom, tj. pustinjom, nevidljivog lica, sasvim nevažan (da, mora da je to, ipak je bog ključna predstava u mojem životu).
i možda zato obožavam imati mjesto gdje mogu doći kada želim, a da nitko ne zna sve one divne nepotrebne podatke iz kojih nužno slijede predrasude. pri tome mislim na sva ona tiha razmišljanja o načinu kako se postaviti prema meni, razloge zašto me ne primjetiti ili kako nešto poput, kakve uopće može biti koristi od mene.

nitko...

ta mala riječ... to nešto bez značenja, a opet sa gomilom značenja, ne, to nikako nisam ja, ali sasvim mi odgovara površina te tanke i malene, nepretenciozne riječi.
toliko.

«Onaj tko ne cijeni život, nije ga ni zaslužio»

jato ranjenih mračnih ptica.
tiha jeza teče prištavim čelom zaboravljenog smjerokaza praznih očiju.
tek ponegdje, naiđe poneka iznimka, i pomisli da ima razloga
i već nakon nekoliko koraka među mrtvima, postaje joj jasno da je gotovo
veliko djelo stvaranja je svršeno, a samoprozvani najvažniji projekt zgužvan je i bačen
odbačen
ostavljen

ostavljen u svijetu psiholoških boja

u svijetu blještavih reklama

neporezani nokti na nogama, krvavi žuljevi, smrad usamljenog znoja, čovječnost.
pojedinac zarobljen u krug.
sam ga je nacrtao, ali on to još uvijek ne zna.
jedino što zna je da ne smije i ne može napustiti granice jer bi ga to, vjeruje, ubilo
uzelo bi mu osobnost,
posljednju laž

dobro je, šapće mu grč
ljudi se više ne osvrću na nj
nikome više, nakon toliko godina nimalo nije čudno vidjeti ga samog
konačno su zadovoljni i on i gomila
njegova bol, dovoljna je za komunikaciju
dali je to bol ljubavi ili samo nepodnošljiva potreba za životom, tako je svejedno

jer…

proces stvaranja je završen.

preostaje samo destrukcija istog

**

lagano se suše grane
sama je, bačena na rub
i mravi su shvatili da u njoj života više ne ima
tek nekoliko kapljica vode
samo šapat od velike pjesme nad pjesmama
lišće je ove godine zaista prerano otpalo
valjda ima leukemiju
ali… nema nikog tko bi joj to mogao dijagnosticirati
ma možda je i bolje, kako bi to izgledalo da ju netko pokuša liječiti
ne, ne,
nikako

***

dlake i krv urezani u kavez
pokušala je nekoliko puta naći načina i vjere da će uspjeti probiti rešetke
čudno se nešto događa
u daljini čuje pijane glasove neprijatelja i tupi zvuk smrti
ne pozna taj zvuk, ali zna da je prošli puta kada ga je čula njezina prijateljica glasno vrištala i nikada se više nije vratila
(u daljini netko oštri noževe)
zar se to njoj sprema vrisak
što je skrivila
zar je ovaj prazan život gotov
osjećaj ju preplavljuje,
kida joj posljednju nadu da će jednom možda ugledati sunce, o kojem su joj pričala braća
a što ako su lagali, samo da pomisli da ima razloga za disanje
a što ako je onaj tupi zvuk njoj namijenjen
zar je moguće da je zato živjela
cijeli život u prostoru koji joj nije dozvolio promjenu položaja
spavanje u istom položaju
hranjenje
sranje

umor
umor od zarobljenosti

i sada smrt

****
kako pogledati muškarca u oči
ne može se pomaknuti
ako se pomakne, gotovo je, morat će živjeti, a za to više nije sposobna
ne, nikako
neka iskrvari,
neka umre što prije
da
to joj je jedina želja
samo da umre, prije nego li se pojave oči
muške oči
neće moći izdržati
nikako

zar je stvarno rođena samo kao seksualni objekt
lutka za napuhavanje koja dobiva smisao postojanja tek kada to muškarci požele
tek kada im se digne

znoj nagona na njezinim leđima
u njoj
smrad silovanja
smrad jačeg
ljigava pomisao na njegov glas koji odzvanja iz susreta njegovog masnog tijela sa njenim leđima
nasilan susret
ma samo da umre

*****

zar još postojim
nakon toliko godina, ne vidim razloga
strah
strah
strah

zašto???

zašto???

ima li povratka?
sumnjam
psiha mi je uništena, duh silovan tuđom istinom

tresem se na pomisao da mogu samostalno nešto odlučiti
boli me strah
boli me ljubav koju su mi osakatili i ubili
boli me moje ja, mrtvo i prazno
šačica pijeska u krvavoj ruci bez dodira

******

bog nacrtan ljudskom rukom

slabašan, mrz

paradoks

sveta riječ

riječ koja, po meni, dozvoljava mogućnost
riječ koja prihvaća
i razumije razlike bez nasilja

negdje između, na čistini duha, kada čovjek ostaje sam, dok samoubilački znoj oblijeva vlastito čelo, a da nema pojma koliko je ogromna količina egoizma napala njegovo postojanje, događa se mogućnost.
mogućnost koja dozvoljava paradoks.

teški uzdasi, miris rakije iz promuklih usta, bol u želudcu i tek letimično prisutna svijest o krivnji koju svojim postojanjem proizvodimo.
čovjek je stvoren da uništi, da poždere, ubije, zamrzi.
čovjek je zvijer, najgora od svih jer ne napada samo kada se osjeća ugroženim.
kažu da nema te zvijeri koja za milost ne zna,
ali, čovjek je taj.
nije niti zvijer.

mirišljavi sokovi sebičnosti oblijevaju prežderane stomake; hrana dobivena nasiljem i mučenjem; rezanje grane na kojoj stojimo, a da pri tome oni koji to shvaćaju bivaju ismijani i odbačeni vječitom krilaticom «NEMOJ FILOZOFIRAT! NEMOJ SRATI!»; ništa novoga, nevažnost sve glasnije odnosi žrtve; samoubilački nagoni još uvijek su samo statistika, ali pobornika tog novog kulta «jedinog mogućeg spasa» sve je više, a nitko to još uvijek ne vidi.
Opijum, sveti opijum!!!
bijeg, bijeg od samoga sebe. nitko se ne trudi priznati jer nema podloge koja bi bila dovoljno povjerljiva da se pojedinac isplače, da kaže krik koji ga guši i odvlači misao ka razmišljanju o tome tko bi iskreno plakao na njegovom sprovodu.
plitki razgovori u kojima možeš samo dotaknuti problem, što još više boli, jer u društvu među ljudima krivnjom drugih nitko ne vidi svoje potrese. lažemo se, nalazimo načine i lako nam je. alkohol, droge i još jedna od onih vječitih laži «NAS NITKO NE RAZUMIJE». jebi ga, zakon profesije, reći će druga isprika
(o kako je lako prihvatiti riječi koje podržavaju naše vlastite slabosti).
problem je ogroman, nitko više niti ne gleda prema šumi, a kako onda vidjeti drveće u cijeloj toj igri privida?!?!?
bijeg, bijeg od samoće.
znam da boli, kada sasvim intiman trenutak napadne kakvom-takvom sviješću o vlastitim porazima, pojedinac nema snage.
pravila, dajte nam pravila, da tuđe prijetnje i ideali prešute nedostatak vlastitosti; da izumre pomisao na moral koji uništava…
nema izlaza, samo opijum…………………..

*

praznina

dobrodošli u prazninu
samoća
sasvim, sasvim, sasvim….
samoća

boljet će, sasvim je očigledno

u daljini čuju se glasovi
pijani, egoistični, jeftini
napadaju, oduzimaju vjeru
iskušenje
odustati?
da li se vratiti njihovim jeftinim pravilima?
ali kako
nakon svih ovih godina sasvim je jasno da ta pravila previše bole
uništavaju
to nisam ja
ne, nikako
trebam sebe
nabavi si život, prigovaraju nasmiješeni
ali…
kako

praznina
glasovi su ušutjeli

*

samoća

otkucaji srca paraju tišinu

gađenje
strah
utjecaji

ja… ne…. ne zn… ne znam…saaaaam………….
ne znam što želim, što trebam učiniti, kuda krenuti

KREEEEEEENUUUUTIIIII??????? (odzvanja tišina)

KUUUDAAAAAAAAA KREEEENUUUUTIIIII?!?!?!?!?

MOOORAAAŠ SAAAMOOO SHVAAAATIIITIII!!!!!!

ZAPAMTI, SAMO SHVATITI!

ali što?!?
kako da shvatim, kako da se oslobodim svih ograničenja i strahova u koje su me uvjerili, kako da spoznam istinu, kako da se spasim?!?

tišina….

tišina….

tišina.

*

nedorečenost
ne mogu više
previše boli
odvikavanje od ovisnosti bez ko

1. POZDRAVI I ŽELJE

ni sunce ni smrt
neće znati
zašto sam odustao.
čak ni ti.
kada sve pjesme
sa radio orahovice
konačno zašute,
jedne sasvim obične noći,
udahnut ćeš uplašeno.
duboko
i
bolno.
poslušat ćeš svoje uši
pune
nedefiniranih stilova
i bit će to
kraj.
ni sunce ni smrt
neće znati
zašto sam odustao.
čak ni ja.

2.NEDAJ SE, FLOKI

tišina ubijenih muha
ostala je sasvim sama
između nas.
kome treba jebati mater,
kome platiti kurvu,
ili jednostavno…
otići…
iz gore navedenoga?
nešto nas privlači,
zove naša bezglava tijela,
a mi idemo
prolazimo kroz buku bez pouke,
jer…
nešto nas privlači…
sa one strane tišine…
ubijenih muha.

3.CRNO-BIJELI SVIJET

gledam.
u oči,
pravo u oči.
lagano pomičem ruku,
povlačim kralja,
A1-B1.
još mi je samo on ostao.

ona je na redu.

gleda me.
kroz oči,
direktno kroz oči.
uplašeno podiže pokret,
pomiče kralja,
H8-G8.
još joj je samo on ostao.

ja sam na redu.

4. VRAG IMA PIČKU

ne boj se…
nikoga neću boljeti.
bit će to sasvim tiha tišina,
zarđala milostinja bačena u blatne ruke
smetlišta…

sasvim tiho,
prodat ću svoje riječi vatri
da dožive smrad
od kojeg su bježale
svoje pokušaje
da bol,
nježno nevidljiva,
ostane sama.

da ostane sama,
da tvojim postojanjem
još jednom razboli
moje probušene sjene
na tihim marginama
oblačnog jutra
iza
žute razglednice
novog mamurluka.

da,
ostat će sama,
da ne primijetiš
lagan vjetar
kako te kašlje
kroz mokre kosti
zalutalih stopera
na cestama
bez povratka.

ostaje…
samo…
smrtni zadah
mojeg kostura
da tišina
krvlju te
prešuti.

ma
ne boj se,
neće te boljeti.
kosti su mi konačno
suhe.

5. IŠIJAS POSTOJANJA

došao sam u polja
da osjećam širine…
duboke prozirne poglede
u kojima ima dovoljno
zraka za moje krivnje.

poželjeh
prepoznati
tišinu govana
poklanih kokoši
da u miru pronađem
svoje tijelo
u slici bika
kojeg režu živog.

došao sam,
da više ne budem čovjek.

6. PERFORMANSA OSLOBOĐENJA

pod mutnim oblacima straha
sa sasvim malo sunca
zataknutog za uho
znam da znamo.
ma tko se boji kiše još.
čovjek,
taj mali sebični slabić
puno je veći neprijatelj.
pokisnut ćemo još jednom
i ostati sami
na praznoj cesti.

7. «JEBO TI JA PAS MATER»

prešutjet ćemo nadiđeno,
složiti facu tišine koja zna
i odglumiti autoritet
u svijetu igračaka.
nitko neće shvatiti našu slabost.
optimizam neće biti potreban.
pogledat ćemo se
u podočnjake
i otići.
među posljednju predrasudu.
u zaraženu krv nemoći.
u rat .

u samoću.

8. AUTOPORTRET

beskrajno nježno…
nepodnošljivo lijeno…
sablasno nesvjesno…
sjedim.
u sjeni poderanog rublja
u hladovini sunca
u jurnjavi besmisla
ustajem.
potraga za mjestom razloga za čin.
još uvijek ga nema.
sjedim.

9. SJENA IZA GRANICE

isplakala je moja sjena
ovaj san
pa nisam više tamo
gdje se je čekalo čudo,
no opet dolaze
nova lica
i potpuno
apatično
stilom psa lutalice
prolaze
svojom nebitnošću
stvarajući
zagušljivu gomilu
davno obrisanih
sjena.

10.ČINJENICA VJEČNOSTI

majka zemlja?
čemu sebičnost?
naše nebo?
odakle ti pravo?
svemir je,
dijete,
a ti si dim
izgubljen u prostranstvima.
klanjaš se prljavom nebu,
bijela kožo.
samo si farba,
nisi odabran.
dim si,
nisi gospodar
svemir je.

11.LJUDSKA NACIJA

jedan je dom.
lutam očima,
hodam bradom,
dišem sam.
jedan je dom.
godine su iza mene,
rasplakane,
zarasle,
same.
jedan je dom.
vlak dolazi.
odlazi.
torba mi je puna
praznih sjećanja.
samo jedan je dom.

...
sadrzaj je izmijenio/la - ha u 07.02.2004 u 02:12:57

i taman sam se zajebavao sa prepisivanjem uvjeravajući se kako ove smiješne pjesmice prepisane na ovom sajtu mogu u mirovinu jer zaista su proizvod davne prošlosti i onda skužim u af upravo isti kurac. i sad, onako malo sam si glup, malo prazan, ali nakn gavelle sretan.
bilo je to ono nešto!
a te smiješne pjesmice samo su isječci iz prošlosti kojom sam se igrao i učio pomalo, ali sigurno.
sada, sasvim znam da pjesme mogu u mirovinu.
hvala.

sasvim smiješan procijep vremena i ja počinjem vjerovati kako neke stvari na osobnoj (i samo osobnoj) razini mogu promijeniti. nešto poput dugova koji neprestano podsjećaju da su svepriustni jer nisu odrađeni.
i onda pomislim da bi pjesmom mogao odraditi neki od njih.
i tako dođem do ideje da cijelu tu priču nazovem njenim imenom.
znam da se ljudi pale na smrt, sva patetičnost i jeftinoća najobičnije emocije vezana je uz odlazak mrtvih.
i zaista, gadi mi se ta pomisao, ali... dug je dug.
ipak, tako sam u jednoj smiješnoj igri sebe došao do ideje da nazovem 34 pjesme svoje mladosti njezinim imenom.
vesna petrovickey, mrtva profesorica iz srednje mi škole.
jebiga, osjećam da njezina priča još nije gotova iako, sasvim neprimjetna, odradila je nekoliko generacija sasvim drugačijim pogledom. tako obična, a tako...
znam da bi joj se gadile ove riječi.
baš kao i moja pjesma Vama! ali jebi ga, sam sam si to izabrao pa zato ova isprika barem meni jako puno znači.

daklen, sve one smiješne pjesme, izuzem one prve, koja nema veze s niščim, jedan su smiješan i proživljen dio moje prošlosti.
poklanjam im osmijeh i zaborav.

dječije kazalište, osijek. 1.4. (čini mi se)
dolazimo prijatelj i ja u osijek.
negdje oko 17 h već smo u kazalištu, ekipa svirača pije u predvorju, vrata dvorane su otvorena, ulazimo pomalo uplašeno. na pozornici dubravko, dernjavom doziva svirače kojima se ne odustaje od pića. oduševljeni sjedamo u gledalište, tu su još neke dvije djevojčice te dvije cure. nas šestero unutra, a vrata se zatvaraju. oduševljeni što nas nitko nije otjerao van, sudjelujemo u tonskoj probi. počinje sao paolo, totalni kolaps, raspad sistema, dubravko ne želi pjevati jer, koliko se sjećam, svirači ne daju sve od sebe. odlazi, ne želi se vratiti,mole ga, daj zadnji je koncert turneje fenomenalan dan, ali ne.
ipak, nakon tko zna koliko, dubravko se vraća i odrađuje tu pjesmu.
nešto poslije počeo je koncert, po mojim saznanjima posljednji ili eventualno pred posljednji u toj postavi.
od vidaja pa sve do pjevača b&S, nešto čudno se je događalo. oslobođenost od pritiska jer se ovaj koncert nije snimao za nesuđeni live album, dubravkovo ubacivanje u nacionalni park umjesto "o kako, kako, kako to", pjevao je
"canjuga, canjuga, jebi se, jebi se"...
koreografija, atmosfera.
nešto nezaboravno.
a bio mi je to prvi koncert pipsa.
taj dan ostaje u sjećanju od kidanja pokislih plakata, kupovanja knjige "dugi vikend...", švercanja u vlaku, izbacivanja koji stanicu ranije, umirannja od gladi, i koncerta koji do danas kotira kao prvi.
dobro, ako ću iskreno, možda me je tek ivo pogorelić u lisinskom više oduševio, ali jebiga, čovjek je ipak bog neke druge vrste.

još jednom ponavljam i čini mi se da sasvim stojim iza toga, osijek voli pipse, a i pipsi su to do sada znali prepoznati, barem u ona dva puta kada sam ja bio.

kada iskrike zakažu...
baci te opet na margine,
po karakteru hladnog vjetra,
uz rub,
na pijesak.
uzme ti sigurnost,
nekontroliranim emocijama
zapali meso,
baci na rub,
uz pijesak.

čudan trenutak... ova noć.

majku ti milu,
pa to je prestrasno

...rokenrol je odavno mrtav, koga to još zanima...

granice su nejasne...
povlačim se po umoru, prazan o dideje za tek pukim pisanjem bez misli vodilje.
koji su njihovi ideali, u kojim bitkama žele izgubiti egoizam?
kroz vrijeme u kojem smo se poznavali, a koje sada provodim sam, moram priznati da ih ne razumijem.
sasvim je jednostavno, ne znam danas naći ništa što bi zadovoljilo osnovne kriterije koji će obraniti tezu da ans je povezalo bilo što više od sljepoće i bijede.
alkohol, cigarete, jeftine droge, neambicioznost, muzika...
granice su nejasne, a pijetao izdaej kukuriče za novo jutro, slobodno od mamurluka.
gdje su tragovi... zar cesta bez cilja postoji, ili preciznije, ima li cilja koji je sposoban odreći se ceste?
znam.
za njih sam izdao sve u što smo vjerovali. osjetim to kroz grč susreta, jasno je u tijelu granice između nas.
jebiga, valjd sam ipak sortiran u neko drugo pleme, tek mrvicu nabrijanije na samodestrukciju potpunije naravi.
ma što ja to pričam, ionako svi znamo da granice ne opraštaju lako.

a njima su pipsi još uvijek samo rokenrol bend zakržljao u kreativnosti već na fredasteru.
i to je dobro.

na trenutak, izgubljen u prostranstvu praznih prostora, samo sam nešto nedovoljno prepoznatljivo. zvuk možda. glas, hrapav, nerazumljiv. relativnost ekstrema, praznina praznine.
na trenutak, u postojanju kojeg nisam svjestan, u vremenu kojem ostavljam tek prolaznost, mrtva sam slika obješena na srušeni zid. nešto poput makete od kostiju koju je oblikovao neki neambiciozni ljenjivac iz zadnjeg reda tek da odradi obvezu bez koje ne može zajebavati druge da ima titulu tog posla.
na trenutak (koliko to traje...), negdje među spisima o rođenju postoji i moja šifra i može se protumačiti. i to je sve.
jebeš svijet.
jebeš svijest.
jebeš jebanje.
postoje trenutci u kojima ionako sve znamo.
ili nam se tako samo čini.
na kraju krajeva, lakše je.

sjene...
sasvim sam si prazan jutros
imam gađenje, očaj jer sam čovjek, ljude koje bi kao trebao prepoznavati i jednu sasvim nedogmatizirljivu samoću. valjda je lakše kada se lažeš da ti sve to nešto ipak mora da znači.
sjene...
osjećam kako me razbacuju u igri svojeg nepostojanja. među ljudima, kroz komunikacije, po zidovima, stolovima, cestama, vlakovima... gradovima.
ja nemam dom, ničemu ne pripadam, nisam beskućnik.
ja nemam titulu i to je najveći problem. ne znam kako podnositi ništa. ne znam kako prepoznati one koji mi znače i postoje.
u ovom trenutku ne znam niti tko si ti. slušam te, prepoznajem glas, neke od onih klasičnih osobina, unatoč... ne znam kako da se objasnim.
da li je to praznina... isprika možda?
malo jednobojno dijete.
da li je to plava? to su mi nametnuli, baš kao i voljene pjesme, knjige, filmove. da li si to ti?
postoji trenutak u zajedničkom postojanju koji, kada ga pređeš postavlja ogromne zahtjeve. okolina tada više ne prihvaća razlaz. pomisao na slobodu na koju se pozivaš obično tada nestane pod isprikom slabosti. predaja...
sjene...
razbacuju me (oprez, nježan je to čin, da nitko osim mene ne primijeti da se to zaista događa), slažu prema profesiji situacije, umaraju...
priča nema kraja.

samo jutros?

sve nešto kanda sam zaboravio na ove površine. malo prašine možda i nije loše. možda ima neku energetsku vrijednost, možda je zdravo( zanimljivo da se nitko do sada još nije sjetio prodati tu foru pa nam ponuditi neki poseban stroj koji dnevno proizvodi količinu prašine koju niti jedna lijenost ne zna i ne umije).
sve nešto koda razmišljam o vremenu koje je prošlo. od dana kada prvi puta ostavih svoje lažno ime na ovom forumu pa do danas, kada iza mene se krije točno 22. godine života...
ima li u cijeloj ovoj patetičnoj utakmici mjesta i za mene. sasvim je jasno da cijelo vrijeme sjedim na klupi. pitanje je tek imam li inspiracije i želje vjerovati da čak i ja u ovoj utakmici sovjim ulaskom mogu nešto promijeniti. mislim da mi je svejedno. a opet, zar bi s takvim stavom još uvijek sjedio na klupi? ili bi bio jedan od onih sa tribina koji se poistovjećuju sa jeftinim uzvicima najglasnijeg?
nekako sam ipšak zadovoljan svojim mjestom. zaista, to me veseli. nisam poistovjećen( kao nekad), ali sam, potiho, sasvim prisutan.

samo ti piči!

boli te kurac
ako se zabiješ u oblak
to ne boli (...)

čestit rodjendan

Iz osvete prema samom sebi u vama budim sumnju u svoju misao, a moja misao je besmisao.
Poklapa li se to ikako sa tobom-nitko.