Forum

preispitivanje samog sebe (konačno sam)
što ima loše u naivnoj vjeri u naivu? zar me treba biti stid što me nije stid?
iskušenja, tišina, blagoslov euforije pa pad...
...odustajanje... hod po vodi bez imalo svijesti o tome...samoća...
da, samoća.
nalaženje,ostvarenje, shvaćanje.

hod po vodi, sa barem malo svijesti.

kao nekad, krv,laž i nada.
nada?!?!
ma ono malo nje... taman toliko koliko možeš umotati u crninu ideje kojom nastojiš opstati.
ipak, signal ponekad nije prisutan u jamama mraka. pokušaj slanja apela, ali ništa, preduboko sam. da,da, kao nekada.
malo dijete, 10 minuta prije smrti. ništa strašno.
prerasteš to ili se ubiješ. u većini slučajeva je svejedno.
i ja sam većina, ali barem sam toga svijestan pa mogu nazvati se sretnim. valjd.

dijete.

mislim da konačno shvaćam. moje mjesto. samoća i slobodna krila. možda sam malo preslab za komentare. možda me je strah da nekoga ne povrijedim samo zato što ću sam morati trošiti trenutke paučine na njih. ne, ne želim nikoga doticati. samo sebe. to je nešto što ipak umijem da kontroliram. i to je to.

baš kul. a zakaj onda ne otvoriš svoju web stranicu i tamo vodiš dnevnik iliti zapisnik o svojim doživljajima svijeta oko, te unutar sebe? ipak voliš publiku..

All animals are equel but some animals
are more equel than others

pusti čovjeka, nikog ne vrijeđa...ak te nervira ubuduđe ne otvaraj topic pod imenom ako si slab...i to je to.
možda čovjek kupuje albume pipsa, a nije dobro takve otjerat

publika, ne trebam publiku. trebam nekoga tko će se pojaviti i shvatiti paradoks mojih slova, postojanja i življenja pipsa. nešto što još uvijek mogu nazvati svojom najdražom igrom i ne vidim razloga da se bilo što tu promijeni. kada ti se u životu dogode bijeli dimovi, dva kamena na putu stopom iz zg, valjanje po cesti kao spot mojeg života, a tu su i dupini, put prema dole kao himna mladenaštva, vile i gurui koji to nisu... ma neću pretjerivati.
by the way. electro, moram ti u maniri svoje naive i tek površnog shvaćanja ( mislim da je to ipak maksimum, ma koliko duboko vjerovao da sam otišao)tvojih pjesama možda čak i zahvaliti. pjesme!!!

i zaista, jedini razlog zašto sam ovdje moj je život do sada kojem ne mogu i ne znam oduzeti ovaj dom. znam da je ova moja soba dosta mračna i ponekad zagušljva, ali pomisao da se nalazi u sklopu ove meni jedine virtualne kuće još uvijek me tjera da se održavam ovim smiješnim malim slovima. ma nemoram nikoga od vas poznavati, bitno je da znam da ste tu baš kao što me veseli pomisao da sam okružen vama na koncertima po ksetu aquariusu i ostalim postajama ove naše predivne vukojebine.

samo piši nitko, volim ja zaviriti u mračne kutke.

možda zato da se podsjetim zakaj se trudim biti na suncu, ne znam.

no, piši i dalje.

ma,okej kjuti.pa nisam ja tu neka domaćica, pa da tjeram goste.sam sam mu predložila neki si otvori svoju web stranicu,kaj je tu loše?
a kaj misliš zakaj redovito čekiram kaj nitko piše? jer volim samu sebe žderat..? no,no..i ja volim ćirit u tuđe duše. skoro, pa mi je to i posel

All animals are equel but some animals
are more equel than others

dear n.

All animals are equel but some animals
are more equel than others

"gurui koji to nisu"???

Hm, znamo li te, nitko?

«ma ja sam zadovoljan. zadovoljan sam čak i kad se mogu rasplakati na stageu. ozbiljno.»

dubravko ivaniš, nakon koncerta u kerempuhu

valjda sam se taman počeo navikavati na svoju sporadičnu ulogu, taj mali tihi komadić neprihvaćanja koji mi je počeo jako puno značiti jer sam shvatio da mi zaista puno znači jer sam prošao iskušenje umora i besmislenosti, kad eto ti tu ljudi.
poznajemo li se?
zar je moguće da ne?
zar je ikako moguće?
što bismo radili ovdje ako je sve to najobičnija slučajnost?!?!
hvala ti, prijatelju, tko god da si. hvala ti prijateljice. cimeri mi odgovarajući.
da se razumijemo…
želim zvučati naivno, želim se poigravati sa malim sitnim značenjima i tihim patnjicama svojih umora, ali i sve one sreće koja krije se iza tzv. mraka kojim pokušavam objasniti samome sebi sebe.
nema tu nikakve pretjerane pretencioznosti, ne trebam priznavanje, našao sam osobu koja me razumije, nadopunjava i vjeruje u svaki fanatizam i kretenizam kojim se oduševim svako malo u maniri svojeg nepreraslog dječaštva.
teško vrijeme za sanjare?!?
kažu, nemoguće, ali…
ja nisam takvog dojma. jebi ga, naviko.

i taman pomislim da je krajnje vrijeme da se odselim iz ove kuće, nije mi tu mjesto, nema nikakve mogućnosti za slobodno življenje osobne gluposti, i pogledam prema vratima i shvatim. sklad, ma koliko nered bio, sve sitnice mojih smiješnih postojanja savršeno su usklađene sa prostorom. taj mali prostor, taj smiješni san, naivnost i glupost… pa to sam ja. mogu ja pokušati otići, ali netko mi šapće, da li si svjestan da nema više natrag.
i nema i zato. eto nastavljam dosađivanje, a publika?!?!?!?
ja s tim nemam ništa, iako postotak svakog zapisanog slova vjerojatno očajnički vrišti manirom neoslobođenosti od egoističnog percepciranja svijeta da želim da me netko razumije, da čitaju moja slova, da shvate parodičnost stila.

i zato, ne znam nemogu da ne volim sunce. valjda vjerujem (naivno ili kako već) da seciranjem druge malkoc mračnije strane puno bolje upoznaješ ono svijetlo i sunce kojim dišem.
ma znam, sve je to bullshit, ali pošto izgubih potjeru da nešto vrijedim, tak mi je svejedno, a ovo me zaista veseli.

mistici se slažu da je sve dobro.

I što sada? Mirisi, riječi, ljubav o kojoj se ne govori, potreba.
Sumnja (u što?).
Hodam tišinom, nekad izgubljeno biće izvan zajednice, sasvim naviklo na podražaje društva u stilu prolaznih konotacija, sada sretan. Sreća? Imam li ja na to pravo? Ima li mjesta u tom pojmu i za mene? Ima li života, ima li šutnje?
Unatoč, kako to drugačije nazvati? Kako se objasniti sada kada zaista jesam ispunjen, sasvim ispunjen?
A možda su riječi koje pišem, tj. riječi koje živim konačno zaživjele, a ja to manirom čovjeka shvaćam kao nešto sasvim normalno. Tako i jest, ali zaista još nedavno, mogle su biti samo čudo. Jer to i jesu. Božanski prodor u moju masu, slika života kojem uspijevah samo naslućivati margine da bi, u svoj raskoši i punini, postao moj miris i stil koji me ocrtava u javnosti. Simpatično, mora da je.

«Onaj tko ne cijeni život, nije ga ni zaslužio»

jato ranjenih mračnih ptica.
tiha jeza teče prištavim čelom zaboravljenog smjerokaza praznih očiju.
tek ponegdje, naiđe poneka iznimka, i pomisli da ima razloga
i već nakon nekoliko koraka među mrtvima, postaje joj jasno da je gotovo
veliko djelo stvaranja je svršeno, a samoprozvani najvažniji projekt zgužvan je i bačen
odbačen
ostavljen

ostavljen u svijetu psiholoških boja

u svijetu blještavih reklama

neporezani nokti na nogama, krvavi žuljevi, smrad usamljenog znoja, čovječnost.
pojedinac zarobljen u krug.
sam ga je nacrtao, ali on to još uvijek ne zna.
jedino što zna je da ne smije i ne može napustiti granice jer bi ga to, vjeruje, ubilo
uzelo bi mu osobnost,
posljednju laž

dobro je, šapće mu grč
ljudi se više ne osvrću na nj
nikome više, nakon toliko godina nimalo nije čudno vidjeti ga samog
konačno su zadovoljni i on i gomila
njegova bol, dovoljna je za komunikaciju
dali je to bol ljubavi ili samo nepodnošljiva potreba za životom, tako je svejedno

jer…

proces stvaranja je završen.

preostaje samo destrukcija istog

**

lagano se suše grane
sama je, bačena na rub
i mravi su shvatili da u njoj života više ne ima
tek nekoliko kapljica vode
samo šapat od velike pjesme nad pjesmama
lišće je ove godine zaista prerano otpalo
valjda ima leukemiju
ali… nema nikog tko bi joj to mogao dijagnosticirati
ma možda je i bolje, kako bi to izgledalo da ju netko pokuša liječiti
ne, ne,
nikako

***

dlake i krv urezani u kavez
pokušala je nekoliko puta naći načina i vjere da će uspjeti probiti rešetke
čudno se nešto događa
u daljini čuje pijane glasove neprijatelja i tupi zvuk smrti
ne pozna taj zvuk, ali zna da je prošli puta kada ga je čula njezina prijateljica glasno vrištala i nikada se više nije vratila
(u daljini netko oštri noževe)
zar se to njoj sprema vrisak
što je skrivila
zar je ovaj prazan život gotov
osjećaj ju preplavljuje,
kida joj posljednju nadu da će jednom možda ugledati sunce, o kojem su joj pričala braća
a što ako su lagali, samo da pomisli da ima razloga za disanje
a što ako je onaj tupi zvuk njoj namijenjen
zar je moguće da je zato živjela
cijeli život u prostoru koji joj nije dozvolio promjenu položaja
spavanje u istom položaju
hranjenje
sranje

umor
umor od zarobljenosti

i sada smrt

****
kako pogledati muškarca u oči
ne može se pomaknuti
ako se pomakne, gotovo je, morat će živjeti, a za to više nije sposobna
ne, nikako
neka iskrvari,
neka umre što prije
da
to joj je jedina želja
samo da umre, prije nego li se pojave oči
muške oči
neće moći izdržati
nikako

zar je stvarno rođena samo kao seksualni objekt
lutka za napuhavanje koja dobiva smisao postojanja tek kada to muškarci požele
tek kada im se digne

znoj nagona na njezinim leđima
u njoj
smrad silovanja
smrad jačeg
ljigava pomisao na njegov glas koji odzvanja iz susreta njegovog masnog tijela sa njenim leđima
nasilan susret
ma samo da umre

*****

zar još postojim
nakon toliko godina, ne vidim razloga
strah
strah
strah

zašto???

zašto???

ima li povratka?
sumnjam
psiha mi je uništena, duh silovan tuđom istinom

tresem se na pomisao da mogu samostalno nešto odlučiti
boli me strah
boli me ljubav koju su mi osakatili i ubili
boli me moje ja, mrtvo i prazno
šačica pijeska u krvavoj ruci bez dodira

******

bog nacrtan ljudskom rukom

slabašan, mrz

pokolj morala. malograđanština na nivou šake i kurca. kako tu išta pokušati? kakooooo?!?!?
smrad cigarete, jeftini alkohol iz usta, gomila otpada.
kako?
već odavno živimo u vremenu prezira spram razuma. već dugo... samo smo komadići kolektivnog govna bez smrada. barem da smrdi, nekome bi smetalo. ovako, navikli smo se kanda. ne znam na šta, ali valjda u tome i jest tajna življenja po ovim našim dražesnim standardima.

ma tko nas jebe kad nam je stalo do njih...

(tiha verzija sklada...

polako i tiho

skadno)

postoje trenutci u kojima neke stvari čekaš godinama i onda kada se dogode izgube značenje. postoje i događaji koji ti ništa ne znače sve dok se ne dogode, a kad se dogode, dobiju značenje.
proces je.
samo polako.
još uvijek postoje putovi i istine koje izvlače one mladenačke euforije iščekivanja. otići u nepoznato, otvoriti se novome, dozvoliti si umjetnost običnoga, prosvijetliti se saznanjem koje je do tada služilo za ismijavanje, ne opterećivati se...
ne, više se ne opterećujem. taj stav donio mi je sve. zvuči smiješno i nikako moderno, ali potpuno sam prepušten.
uživanje, svejednost i moć.
moć da živim što želim ma koliko god okolnosti bile protiv toga.
eto, čak i ta jebena sreća. čekaš ju, čekaš, pizdiš, truješ svoje unutarnje djetinjstvo idejom o nemanju smisla, ubije te, zašto to nitko ne kuži, zašto me barem ne ismiju oni za koje znam da znaju, a sreće nigdje. sreća ne postoji.
mislim, ovaj, hoću reći, sreća ne postoji izvan nas. kako jeftino, klišeizirano i na nivou oprah šoa. ma da, htio sam reći, prepustio sam se, odustao od postojanja problema što je rezultiralo riješavanjem istih bez velike muke. dozvoljavam im se i sada čak i nisam svijetan koliko mi je genijalno.

ma koji kurac ja tu pišem? ubit će me dosada ovog dosadnog trenutka. samo polako.

koncert, aquarius,čarolija traje čak i glede i unatoč.
ma jesam, sretan sam i tako jest već dugo.
pips smjernice sasvim mirno podnose teret mojeg jeftinog postojanja. vraćanje starih proživljenih slika nagrađenih smijehom, boljenje kurac na dinamo vikače na koncertu, alkohol i dim cigarete... valjda su pipsi jedini koncert kojem se uspijevam bez napora prilagoditi u toj tzv. rokerskijoj varijanti. sve teže pondnosim gužvu, tuđe komentare, umor stajanja i nemogućnost potpune predaje. to je jedino što mi je u utorak nedostajalo.
ali... sretan sam, jesam i to već dugo...

good for you

prijatelj iz djetinjstva, ključan tada, pomalo neizostavan. stojimo i pričamo. prošlo je vrijeme, prošli su mnogi ljudi kroz redove tog našeg davnog poznanstva. nekada smo se razumjeli. zajedno smo voljeli košarku, iste cure, istu odjeću. danas, mislim da ga ne poznam. ma sjećam se, je, on je, njegova je to kosa, njegove geste... ne poznam ga. pričam s njim jezikom površine glumeći da u nekoliko rečenica možemo nadoknaditi sve ono djelomično svijesno što nam se dogodilo svo ovo vrijeme, a da ne pričam o svim onim nesvijesnim radnjama koje su nas oblikovale. saznajem da je odustao od čitanja. shvatio je da u knjigama nema odgovora. život je besmislen i to je to. kažu da shvatiš kad odrasteš i onda ti samo preostaje da odživiš svoje malo siromašno vrijeme i umreš kao da se nikada i nisi dogodio. gledam ga i ne poznam. razmišljam si dok ispoljava svoje frustracije i odustalost. koliko li je samo kljiga između nas razlike. da li je i on upoznao onoliko pozitivista i genijalnih ljudi kao i ja. a možda je to zato što nikada nije stopao u hladnim zimskim noćima pa ne zna biti zahvalan ljudima? ili samo ne želi priznati da može?

odlazim.
sjećam se, nekada smo zajedno sjedili u osnovnoj školi, igrali košarku, voljeli iste cure.
više se ne poznajemo.

susret druge vrste. prijatelj mladosti. jedan od onih s kojim sam ispijao jeftino vino, pušio lošu travu i uživao najključnije trenutke pokušaja stvaranja nečega iz ničega.
nekada duga kosa sada mu je sasvim kratka. ima dijete, oženjen je zbog istog, no unatoč toj činjenici, svaki vikend zajedno sa ženom konzumira kemijske opijume tražeći izlaza iz svijeta o kojem nismo sanjali u našim buntovnim nazovi pankerskim danima. razočaran je, radi na pilani sa završenom gimnazijom, posao mu visi, mogao bi dobiti otkaz, što nikako nebi smjelo da se dogodi, a sa druge strane mrzi taj posao jer ga uništava.
alkohol, droga, cigarete.
pad.
totalni pad.

na kraju, pita me kako sam ja.
pa odlično dogovaram. ne pijem, ne pušim, ne drogiram se već odavno. pa eto, ne jedem niti meso, nisam seksualno frustriran, i moram priznati da doživljavam zadovoljstvo u razmjeru življenja sadašnjosti na način svijesne svjesnosti.
odlazim.
ipak sam zadovoljan.
dok sam mu pričao o svjoem zadovoljstvu njegove oči su sjale.
znam da može, želi i sanja rast.
da. može i možda i hoće.

samo da se oslobodi tog jebenog komformizma društva i prisutnosti malograđanskog mišljenja.

(što kaže grafit: malograđanski sistem=genocid duha)

moja prijateljica, trudnica, veganka, u 8. mjesecu trudnoće, odlazi u pulu na međunarodni festival suvremene glazbe stopom da bi nas na tom putu povezao tip koji nas uvjerava da nam je bliže preko senja doći do pule i iako shvaćamo glupost on nam objšnjava kod bjelolasice da je još samo 30 km do senja pa nastavljamo put. došavši u senj nakon pređenih minimalno 60 km (koliko je pisalo na tabli uz cestu)preko velebita, tamo nas čeka senjska bura. trudnica na buri!!! stojimo oko 2 sata dok konačno nekim čudom nismo ustopali(činilo se noemoguće).
dan poslije ista ta žena prelazi oko 10 km pješice iz centra pule do hotela histria u kojem se održavaju predavanja.

zašto ovo pišem osim iz divljenja? možda netko ovo pročita pa shvati da situacija i nije tako strašno napeta u životu jedne trudnice. bitan je stav.

ah da, zaboravih spomenuti da je tamo negdje još u prvim mjesecima bila u pescari na jazz festivalu 10 dana spavajući u šumi te kupajući se pod pipom + nešto raniji rafting na kupi.
i sve to kao trudnica.
pa eto.

pozdravi trudnu prijateljicu. dobar joj je stav.

također, vjerujem da stavom nemožeš nadići fiziološke nevolje, no gotovo sve drugo da.


pozdrav grafitu o malograđanštini.

ma super ti je frendica,al da joj je pametno luftat se na senjskoj buri dva sata u 8. mjesecu trudnoće, pa i nije. al to tebe ionako ne dira. malo me pak čudi tvoje zadovoljstvo i ispunjenost u životu koje otkrivaš negdašnjem frendu obzirom na ovdje ispisane postove.koji nikako ne odišu zadovoljstvom i srećom.

svaki čovjek je pozvan da iskoristi svoje vrijeme, svatko to zna i svatko, ma koliko jeftino zvučalo, zna što želi. biti sretan pred rasturenim, biti nasmiješen pred tužnim, biti živ pred mrtvima, zar postoji većeg poklona?!?
nije li netko rekao kada vidiš roba da sanja o slobodi, probudi ga i pričaj mu o njoj.
zar ima veće iskrenosti od življenja onoga što jesam u trenutcima čiste kontradikcije. moram biti zadovoljan, vidio sam to u njegovim očima, vidio sam taj sjaj, ono nešto što je pokretalo to biće i još uvijek je tu i samo čeka napad vjere da je moguće zaživjeti.

ipak, tu je svijet odraslih, dijete i sjeban posao koji vezuju i govore da to nije tako.
umor.

ljudi vjeruju velikim znanstvenicima i stručnjacima na nekim područjima, dok oni vjeruju velikim novcima i tako se krug zatvara, a mi gutamo proizvode vjerujući da su zdravi, a samo su proizvod dobro ograniziranog marketinga.
što je s mlijekom, zašto nitko ne spominje da u njemu postoje masti koje se ne nikada ne razgrađuju, što je sa špekom, zašto na njemu ne piše da je štetan po zdravlje...

davno je sokrat, na upit zašto ide na tržnicu dao odgovor: "idem da vidim što mi sve nije potrebno da budem sretan"

čini mi se da sokrat nije imao obitelj.

Ni kucheta ni macheta.

priznajem svoju nesposobnost nerazumijevanja određenih tema, ali zaista mi nije jasno kakave veze ima imanje obitelji sa gomilom stvari koje se nude, a da nam zaista nisu potrebne. naravno da obitelj iziskuje veći broj potrepština, ali dali to znači da su potrebne i sve one ponuđene stvari koje ziasta nisu nužne.
ja to stvarno ne razumijem.

kupovanjem i trošenjem novaca na nepotrebe stvari čovjek kompenzira ono što mu doista fali. a valjda smo svi već dovoljno veliki pa sami procjenimo kaj nam zbilja treba i je li nam baš neophodna najnovija aroma osvježivača prostora...uključiš mozak i ide.

All animals are equel but some animals
are more equel than others

bez pretencioznosti, bez smisla, bez provokacije, napada, emocije, pubertetskog fanatizma, bez razloga, nagovora ili potrebe... zapisujem slova. nešto poput, pa ja sam započeo ovo nešto, malo smiješno, nepotrebno buncanje. i zašto stati, zašto izbrisati ovaj prazan papir? zaista, u nedostatku inspiracije, jer društvo okolo (da, naravno, uključujući i sori super nova) sve me više zabavlja tek povremenim flešbekovima svijeti da postoji. super je to, nemam u ovom trenutku razloga za opterećenje. a možda je samo onaj dubravkov često spominjani hrvatski sindrom šred blagdane, kada se svi vole i poštuju. jedno je sigurno da ovdje preskaču siječanj. ma eto, prikljčujem se, i da, i ovaj božić, tihi prosvijed, ma koliko kretenski i nepotrban bio, neću ništa jest jer, d jebote, stvarno nema smisla.
nemasna vam prasetina il kak se već zvala vaša mrtva životinja na stolu.