Forum

ma ne znam... tako su prazne ove riječi... dobio sam sve, a... nemam ništa.
tko treba da me razumije?
kako da se vratim u pipse sasvim tužne pozadine? kako sada kada imam 2x2,baku luciju, mrguda? a opet... ne znam. napetost me razdire i zato oprostite što trošim prostor vašeg doma, ali cijeli život samo želim i ja imati istu adresu.
a najgore je što se tako i osjećam.
pada kiša.
prazna...naporna...dosadna...kiša.
poput ljudi.
poput razgovora sa onim do kojeg ti je stalo.
ma... samo trebam ispušni ventil. samo trebam stvoriti ovaj mali komadić ničega da se uvjerim da sam još jednom ostao neprimjećen. valjda mi je to posljednje veselje u ovom kišnom svijetu dosadnih kapljica.
ma valjda sam slab, a nemam šumu kojoj bih se rekao, kojoj bi dao svoje ruke od riječi da, me prešuti i nasmije apsurdom situacije.
ma ne, oprostite mi, znam da stvaram napor, oduzimam zrak, riječ, vrijeme.
a svanulo je...
( ma dobro je, ionako ovo nitko neće pročitati, i to je dobro)

to je najbolje...

super je saznanje, ima života. pomaklo se... događaju se događaji, a mi to ipak promatramo svojom namrgođenom perspektivom. valjda su nas tako naučili oni tzv. drugi. oni što znaju pravila, a mi ih tek pokušavamo izmisliti. ma nema veze, drago mi je za njih jer me više ne opterećuju.

sve je to valjda samo dječački san. čak i ova pomisao da se opet vratim na mali kutak meni dragog svemira jedne skupine glazbenika, koji pripada meni.
i stvarno tu nitko više nije potreban, veseli me što se šlepam, što nikoga ne poznam na ovome sajtu, što mogu tiho šaptati svoju tugu, ali i smijeh.
hvala ti dubravko.
nekako to sve zvuči jeftino, zar ne, ali nij važno. pa i ja sam jeftin i to me veseli.
neka traje, neka svira, bez početka i kraja...
neka traju...
tri točke!!!

"veseli me što se šlepam, što nikoga ne poznam na ovome sajtu, što mogu tiho šaptati svoju tugu, ali i smijeh."

pa upoznaj nas, ako ne uživo onda bar
češćim postanjem. nismo valjda tako
zastrašujući

Pa ako ga veseli, pusti ga...

cccc..

ma

hej, neetkoo!?

vidiš, kako malo treba da "i" pretvori u "e",
daj nam/si malo više riječi, možda ti damo i neko pošteno ime.

PRLJAVŠTINA ISPOD NOKTA

sirotinja,
sasvim obična sirotinja
dajemo svoja mala ništa svetom Neznanju
u zamjenu za neprimjetljivost,
sasvim običnu neprimjetljivost.

(ovo je zaista, uz dan,mrak bila pjesma mojeg života)

zaista ne znam, nisam siguran kako bi to vama zvučalo, ali ovih nekoliko vaših rečenica meni je svetinja zapisana na svetom tlu čistine u pustinju u kojoj izgubljeni ovaj izgubljeni pojedinac lagano nazire crte svojeg lica.
treba li nešto više reći, trebam li razumijeti, ili samo postojati?
na bogu su zvona u bratec martinu svakodnevno zvonila za mene ("ne pitaj kome zvono zvoni, tebi zvoni"), ali drveće i rijeke doniješe mi saznanje života. "ti si zvonar koji zvoni". da.
danas ipak ja odlučujem i to je saznanje po kojem se, sasvim sam siguran, poznajemo.
na koncertima u ksetu i open airu asvim mi je bilo svejedno tko bi od ovih meni sada već sasvim poznatih nadimaka mogao biti tamo, u masi, jer, glazba... dovoljno smo se upoznali. znam to. sasvim sam osjetio.
i hvala vam, jer za mene ova priča traje sasvim potpuno u maniri ništetnosti postojanja koja upravo zahvaljujući toj činjenici, i jedinoj tituli koju dobrovoljno nosim, funkcionira i shvaća da i danas mi je sretan dan. je, zaista. pa svanulo je!

1.

molim te…

sasvim malo…

uživi…

se…

u…

bol…

u ljepotu boli…

našim običnim životima
potrebna je ta harmonijska krv
osamljenih čela, vjeruj mi
jer…
i sam počinjem vjerovati u to

bol je naša jedina igra
jedina ljubavna bajka
dostojna življenja

dostojna samoće

2.

podigni oči
i
pusti
me…

da padnem u njih.

zašuti.

glazba je danas tako obična
i davno rečena,
poruke su prazne,
ljudi su sami
sebi sveti,
a…

3.

ne

sami smo.

otkloni svijet
za neko drugo lice
daleko dalje
od alkohola
i slabosti

ja bih
ipak
postojao

barem nekoliko trenutaka

samo nekoliko trenutaka

a ne mogu sam

neznam

4.

nikada od ljudi nisam tražio razumijevanje

nikada direktno

sakrio sam svoje boli

sakrio od sebe i drugih.

4.

nikada od ljudi nisam tražio razumijevanje

nikada direktno

sakrio sam svoje boli

sakrio od sebe i drugih.

5.

ali boli nemožeš sakriti!

jebi ga

nisam znao.

ostaviš ih
odbaciš na margine
a one se pojave baš onda kada se čini da shvaćaš

(iako to nisam namjeravao, ostavit ću ovu svoju pjesmu ma koliko se do sada trudio sakriti ju od očiju drugih, ali ako ima nekoga, evo me)

VRAG IMA PIČKU

ne boj se...
nikoga neću boljeti.
bit će to sasvim tiha tišina,
zarđala milostinja bačena u blatne ruke
smetlišta...

sasvim tiho,
prodat ću svoje riječi vatri
da dožive smrad
od kojeg su bježale
svoje pokušaje da bol,
nježno nevidljiva,
ostane sama.

da ostane sama,
da tvojim postojanjem
još jednom
razboli
moje probušene sjene na tihim marginama
oblačnog jutra
iza
žute razglednice buđenja
novog mamurluka.

da, ostat će sama,
da ne primjetiš
lagani vjetar
kako te kašlje
kroz mokre kosti
zalutalih stopera
na cestama
bez povratka

ostaje...
samo...
smrtni zadah
mojeg kosturada tišina
krvlju te prešuti

ma ne boj se,
neće te boljeti.
kosti su mi konačno suhe.

Nisi ti nitko.

tiha mora moje svijesti ponizno plove pod brodovima zalutalih mornarica sjećanja da zaborave nostalgiju za otvorenim pogledom jedva osjetnog vjetra.
teško da će netko čuti tajnu čežnju najmanjeg od svih valova kojom se poput časti posljednjeg avanturista skriva iza bučnih razgovora praznih sadržaja.
umrijet će kad vjetar to odluči, no ništa novo neće da se dogodi među bukama velikih valova što se približavaju suncu jer nitko neće vidjeti novu tetovažu na tijelu vjetra koja čuva tajno lice jednog naoko nebitnog postojanja.

hmmm, genije ili luđak(nesretnik), dok te netko ne prizna za ovo prvo za vecinu ces biti ovo drugo... i de postani netko jer ces otic u p.m covjece!
odo ja na more
ljeto hoooooooo 03!

Ovo ti je bila pametna. Pozdravi mi autoput.

upravo je nevjerojatno da postoje ljudi koji troše svoje vrijeme ili samo pokušaje istih na prazne riječi praznog postojanja. ja jesam netko. moje neštvo naziva se nitko i zaista to je podloga na kojoj funkcioniram, način na koji upoznajem osobni proces.
možda zvuči jadno i jeftino, a možda sam već odavno u p.m.-u, ali to je jedini način da opstanem. to je moj put, moja cesta, moja krivnja.
i ne tražim ovdje nikakvo razumijevanje niti žaljenje, trebam samo mali komadić svemira koji će znati podnositi teret mojeg postojanja.
teško je biti čovjek i sve me je više strah pomisli da to postajem.

lagana šetnja tišinom. podsjeća me to na jedan stari i vrlo drag detalj. gaženje bojane gregurić u spotu plači bosom nogom u blato.
mekano blato, nevina noga.
svijet kojem više nije bitno što ne razumiju.
nema se tu što razumjeti. izdaja i nije nešto čemu poklanjamo pažnju. ionako je samo bilo pitanje trenutka. sve ostalo dolazi kao pratnja. ma ništa strašno.
sasvim smo tu i znamo već odavno kako funkcioniraju stvari. ali, ionako...
ma još uvijek dišu neka područja o kojima oni ne znaju pristup.

Da li to ima kakve veze sa hladovinom, livadom, šumom, stepom, junglom i prašumom?

Da li to ima ikakve veze i sa čim?

Srecom da ima veze sa dnevnikom...
?!?

hladovinom, livadom, šumom, stepom, junglom i prašumom

lagana hladovina šume,tik do prazne livade sreće, sanja svoj mir u nedostatku ljudi.
nije ovo, stepa, jungla, niti prašuma. nisu ljudi kojima nešto znači. nitko se ne trudi šutjeti. nitko se ne pita kamo poći. kratke rečenice, kratke oči, a nitko ne primjećuje drveće od šume. nitko ne vidi hlad od livade

'nitko ne vidi hlad od livade'

Hm...

ma konačno. sve ove postove trudio sam se shvatiti i sada konačno znam. prepoznat sam. ovo uistinu nema nikakve veze ni sa čim. hvala vam.

Gledajuci drvece, mogao bi se izgubiti u sumi...