mi, ovdje nazočni
u većini smo sljednici antike
stoga bi prema raspravljanju, raspri
poglavito prema "onome drugome"
"onome tko ne misli kao ja"
trebali gajiti dužno poštovanje
ipak je riječ o civilizacijskoj tekovini
retorika (grč. ῥητοριϰὴ τέχνη: govornička vještina), umijeće i teorija govorenja. Nastala je u okviru javnoga života antičke Grčke, gdje su se pred sudskim, političkim i filozofskim forumima redovito održavala govornička natjecanja. Posebnu je popularnost doživjela sa sofistima Protagorom i Gorgijom (V. i IV. st. pr. Kr.), učiteljima raspravljanja koji su osvijestili i usustavili dotadašnje iskustveno znanje o primjerenom i učinkovitom ustrojavanju govora. Sofisti su razlabavljivali vezu između jezika i stvarnosti, čime su otvorili put moći jezičnog uvjeravanja. Po njihovu naučavanju, govorom se više dokazuje vrlina jednoga govornika nasuprot drugomu negoli istinitost iznesene teze.
Od antičke Grčke do samog kraja XIX. stoljeća, retorika je – uz gramatiku i dijalektiku – bila središnji dio zapadnog obrazovanja, ispunjavajući potrebu obuke javnih govornika i pisaca da s argumentima pokrenu slušateljstvo na djelovanje. U XX. stoljeću, pa tako i danas, retorika je zanemarena i općenito je reduciran značaj govorništva; čitanje unaprijed napisanih govora postaje redovan način komunikacije u prilikama kada treba prenijeti važne poruke kako puku tako i društvenoj eliti. Tako je temeljna korisnost i uporaba retorike – njena snaga pokretanja duše čovjeka i time mogućnost uspostave dubljih veza među ljudima – barbarski odbačena.
