cijeli tekst Nenada Bakića pročitajte
OVDJE
Polazeći od pretpostavki da:
A. Narod uglavnom ima vlast kakvu zaslužuje
B. Da postojanje demokracije koja nije autonomno iznikla ne garantira i njen uspjeh. Mnogi su primjeri, uzmimo za ekstremni Ugandu, ali i BiH, pa se sjetimo kako i u Hrvatskoj imamo već 25 pravi ‘praznik demokracije’: narod je imao upravo što je htio A neuspjeh može značiti (kao što je moguće u našem slučaju) i bankrot, te skretanje u krajnji populizam, totalitarizam i bijedu (što evidentno nije plodno tlo za razvoj demokracije)
C. Da je hrvatski narod razvio veliku ljubav prema referendumima
Predlažem referendumsko pitanje:
Jeste li za to da:
– tri države koje su RH prve priznale (dakle, naši osvjedočeni prijatelji), a to su Vatikan, Njemačka i Island
– odaberu koncenzusom na rok od 4 godine državu-privremenog skrbnika koja bi upravljala RH kao privremenom kolonijom ili protektoratom
– a bila plaćena po uspjehu, naime 50% od rasta BDP preko benchmarka, tj. prosječne stope rasta BDP u EU
– a da domaće političke stranke svoje ambicije privremeno ostvaruju na lokalnoj razini?
Pogledajmo koje su prednosti ovog pristupa:
(i) Gubitka suvereniteta nema jer je dužničko ropstvo u koje smo već 90% ušli svakako veći gubitak suvereniteta
(ii) Evidentno su nam Vatikan i Njemačka prijatelji (nešto kao mama i tata), a i Island (jedna neagresivna i civilizirana zemlja koja nas je bez interesa priznala). Vatikan bi se zasigurno svidio našim ‘desnima’, Island ‘lijevima’, pa čak i ekolozima, a Njemačka svima. Na sreću, teško da može biti bolji odabir, a imamo objektivni kriterij da su to prve tri zemlje koje su nas priznale.
(iii) Uspjeh se mjeri u odnosu na benchmark, dakle ne mogu nas muljati da ako ostvare neki patetični rast ispod 0%-1%, da budu plaćeni. Patetični rast ispod benchmarka bi morala moći ostvariti i najnesposobnija vlast, naprosto zbog čvrstih međunarodnih gospodarskih veza. Budući da je skoro svakoj NAŠOJ vlasti vjerojatno praktički nemoguće ostvariti rast preko prosjeka EU, ne gubimo ništa.
(iv) Nakon 4 godine bi narodu postalo jasno što je to ‘dobra vlast’ i re-start prave demokracije bi bio daleko lakši (a i demokraciji je bolje kad je država bogatija, je li tako?)
(v) Domaće populističke stranke (a to su sve) bi shvatile prednosti tržišnog gospodarstva. A mogle bi se baviti onim što im je najvažnije, a to je lokalna razina (ondje je lova!), ali u objektivnim okolnostima.
Mogle bi se one požaliti ‘Ali nećemo se moći tako bahato ponašati ni na lokalnoj razni ako smo pod protektoratom!’, ali ionako više neka kruha niti za njihove dosadašnje načine, uglavnom je oglodano do kosti. Njihovi viši ešaloni bi se mogli posvetiti lokalnoj politici, ionako ih već nerviraju oni niži koji to shvaćaju pomalo vulgarno. Znači to bi za njih bio dobrodošao time-out za konsolidaciju, nešto kao ‘zaštita dužnika u predstečaju’.
Pogledajmo kalkulaciju. Recimo da njih 3 odaberu Švicarsku (ili Švedsku, Češku, Norvešku, Finsku, Kanadu, Novi Zeland …). Recimo da Švicarska ostvari s nama rast od 4%, dok EU raste 2%. Na sadašnji BDP od oko 56 mlrd. USD, to je oko 2,3 mlrd. USD. Švicarska dobija oko 560 mil. USD za svoju uslugu. Nije puno, a njima opet zanimljivo, je li tako?
