preneseno s ideje.hr
Przeworski nas podsjeća da su inicijalni zagovornici predstavničke vladavine silno strahovali od širenja prava glasa. Pretpostavljali su da ako date svima pravo glasa, a većina je siromašna, ta će većina glasovati o izvlaštenju vlasnika od njihove imovine. Osnovna je dilema tijekom povijesnog razvoja demokracije bila kako urediti predstavničku vladavinu tako da zaštiti bogate od siromašnih. Zaštita vlasništva predstavlja osnovnu os političkih sukoba već 200 godina. Povijesno su se štitili neizabranim gornjim domovima, onemogućavanjem opozicije, pravom neizabranih tijela da zaustavljaju zakonodavne prijedloge i ograničavanjem prava glasovanja. Isto tako, klubovi, asocijacije i sindikati su tretirani kao prijetnje. Nakon što su porušene te prepreke, izrasle su nove, kao što je potvrđivanje zakona od neizabranih institucija poput ustavnih sudova, prijenos ovlasti nad monetarnom politikom na neizabrana vodstva središnjih banaka, te mehanizmi višestrukih većina čija je zadaća također zaštititi status quo od volje većine.
Druga važna tema koje se Przeworski dotiče je pitanje racionalnosti ishoda demokratskog procesa. U hrvatskom je javnom prostoru često zastupljen poziv na stvaranje nacionalnog konsenzusa, te je stoga bitno promisliti autoritarne implikacije tog pristupa. Političkim liderima odgovara mit o jedinstvu naroda, o tome kako dijelimo temeljne zajedničke vrijednosti te kako stoga politički život može biti vođen potragom za konsenzusom. Mit o društvenom konsenzusu atraktivan je jer u sebi nosi sliku svijeta koji je racionalan i pravedan, u kojem najbolje rješenje postoji i moguće ga je postići. No, ono što pritom ispuštamo iz vida jest da poziv na konsenzus nosi neke vrlo negativne posljedice za demokracije.
Prvo, kada se u politici deklariranog konsenzusa pojave sukobi, oni se rješavaju isključivanjem „neprijatelja naroda“, „stranih interesa“ i „izdajnika“.
Drugo i jednako važno, mit o konsenzusu derogira status institucija i procedura. Kad bi interesi i vrijednosti bili sukladni, svatko bi želio živjeti pod istim zakonima.
Kao što znamo, pri izlasku na izbore različiti ishodi su „racionalni“ za različite birače. Ukoliko podupirem pravo na pobačaj za mene je racionalni ishod izbora zaštita reproduktivnih prava, ali ne valja pretpostaviti da to vrijedi za sve birače. Donošenje političkih odluka za nekog znači dobitak, a za drugoga gubitak, a ako je tako, jedini način na koji ishodi mogu biti racionalni u društvu u kojem su interesi i vrijednosti heterogene jest tako da minimiziraju nezadovoljstvo ishodom.
Utemeljenje racionalnosti u volji većine mora prema tome vrijediti usprkos tome što su ishodi nekad nepovoljni. Ili prihvaćamo ideju racionalnosti koja ne ovisi o volji većine, ili smatramo da volja većine po definiciji predstavlja racionalni ishod.
