|
|
40 km od Zagreba postoji zajednica bivših ovisnika o teškim drogama. Većina ih je iz Hrvatske, te nekoliko iz Srbije, Bosne Bugarske, Litve, Poljske, Italije... Njih osamdesetak muškaraca (uglavnom dvadesetogodišnjaka i nešto starijih) živi bez ikakvog nadzora u prekrasnom starom dvorcu koji sami održavaju i renoviraju (iznutra, iz vana ne smiju jer je to naša zaštićena baština). Nemaju nikakvih prihoda, žive od crkvenog i ljudskog milosrđa i onog što sami proizvedu: imaju nekoliko krava, koke i zečeve, obrađuju zemlju i uzgajaju voće i povrće. Dvorac im je poklonila Crkva (nekad je bio starački dom za časne sestre) i cijela je zajednica samo jedna u nizu koje je za liječenje od ovisnosti po cijeloj Europi utemeljila sestra Elvira (samo sam čula za nju, nije se toliko slikala po novinama kao svima znana Bernarda).
Ne pričam vam napamet, bila sam tamo s mužem, išli smo im nešto odnijeti. Kad sam prethodno pitala što im treba, skromno su odgovorili da su zadovoljni s onim što imaju, i da se lako mire s tim kad nemaju. Nakon mog inzistriranja, rekli su da bi voljeli dobiti voće, pa slatkiše, sir, paštete, sokove...
Voljela bih da svi odemo kod njih, nije daleko od nas i naših uljuljanih života, a oaza je jednog posve drukčijeg svijeta, kao neka paralelna stvarnost za koju samo nagađamo da postoji ali nas ne dira jer u nju nikad nismo zavirili.
Vjerujte mi, to što smo muž i ja napunili prtljažnik hranom i odnijeli, možda je za njih osamdeset značilo tek jedan bogatiji doručak, a nama je dalo osjećaj da bismo uz malo truda mogli iskoračiti iz svog začaranog kruga bahaćenja, prenemaganja i samopovlađivanja, i konačno uistinu pokazati da smo svjesni Drugih, pa i drukčijih od nas samih. A taj je osjećaj puno dragocjeniji od dobrog doručka.
S bezrezervnom sam spremnošću raspoložena organizirati naš zajednički odlazak tamo (s darovima, kakvim-takvim, oni se svemu vesele), jedne od subota koje slijede.
|
|
|
