|
|
... da gledam, da slušam. Pun mi je kurac bombi, rata, predviđanja, televizijskih emisija sa jednom te istim snimkama nekog bombardiranja, nekakvih diktatora, nekih kuraca na biciklu.
Shvaćate, sjednem, gledam, osjećam FIZIČKU bol, a kad je fizička onda ne valja, znači to je već drugi stadij, jer kad je dolazilo iz dupeta u glavu, oštetilo je želudac.
Mene to jebe, pravo me jebe, legnem navečer pa kontam, kako, šta, oće li to SRANJE da se događa stalno, konstantno, kao da objašnjavam djeci šta je to i kako se podnosi...
I ne mogu da spavam, jer noć donese neku emotivnu realnost i znam da ne mogu ništa napraviti, i da je to što se patim samo razultat nemoći, jer ako si faca napravi nešto, a ne možeš ni sebi da pomogneš, osim da nešto radiš i stvaraš.
Kreacija je postala jedini odgovor uništavanju, ona jedina stvar, kao zrak, da preživiš, kao da mi život ovisi o tome.
Hoću da crtam, da slušam neku dobru muziku, neku smjesu da gnječim, da nešto napišem, da izađe iz mene sve to skupa, i znam da će nekom normalnom izgledati sve to crno za desetak godina, ali to je bilo da ostanem normalan, da se očistim iznutra.
Mislim, jebem ti čovjeka koji nije onako iskreno, iz petnih žila, sve to skupa otjerao u krasan kurac...
Jer nisam mrtav čovjek. Nisam, majke mi...
I zato, ja to ne mogu više da gledam i slušam. Stvarno...
|
|
|
