Forum

koje su stvari zbog kojih vam nije mrsko što rastete i živite baš u kulturi ovog zakutka europe?

koja konkretna mjesta, običaji, pisci, muzičari, bendovi, sportaši, filmovi, pjesme, stripovi, dizajneri, proizvodi, kazališne predstave, jela&pila, nešto sasvim sitno, beznačajno i sporadično što mi sad ne pada na pamet...

ne želim vjerovati da je ovo samo baruština apatije i beznađa. mala zemlja za veliki odmor.

ajmo si makar kresnuti šibicu na kraju tunela, ako već nema svjetla. ajmo.

tko su ti ljudi i čime se bave/su se bavili?

bravo za temu! javim kad uobličim.

obitelj, zlatica, sandro, luka, pipsi, pratibrejkersi, dušan makavejev, zoran ferić, braco dimitrijević. dopišem ako se jos nečega/nekoga sjetim.

baš zanimljiva tema... u posljednje vrijeme puno razmišljam o odlasku iz hrvatske negdje van na dovršetak studija i kasnije neki posao. najveći strahovi vezani uz odlazak su vezani uz ljude uz koje sam jako povezan tu doma, a to su prijatelji i obitelj i vjerojatno da njih nema ne bih ni malo razmisljao. zbog kojih stvari mi je drago da dolazim iz hrvatske? volim prirodu, a ako nešto hrvatska ima, ima prirodne ljepote, drago mi je da sam odrastao u zemlji koja nije (još) zagadila prirodu...kao mali obožavao sam sport, obožavao sam taj sportski inat i tu euforiju koja je znala zavladati kada bi netko ostvario neki uspjeh, doduše sada se sve to malo stišalo u meni, prvenstveno jer sam shvatio da je sport zagađen s razno-raznim pojavama vrlih intelektualaca i menađera. konačno, hrvatska je dala pipse, bend koji je za mene puno više od benda jer je dobrano oblikovao moje poglede na svijet. ostalo ću nabrojati, pa redom: nikola tesla, rade šerbedžija, predrag vušović, teatar exit, novi val, ekv

evo to mi prvo palo na pamet, vjerojatno sam puno toga izostavio, ali sigurno će već netko napisati :)

da, johnny - ušima veslač.(((:

ćaća, mater, brat, frendovlje, susjedi i šira rodbina.
zubarica, doktorica, trenerica, frizerka.
piket, park, pivnica, play, pijaca.
svilaja, dinara, kamešnica.
suvo meso i sva variva koja se s njim spremaju. arambaši. pašticada.
voda s kosinca.
andrija, darkvud, mort, ljuta kuća.
mentalitet, smisao za humor, tanja mravak.
pitomost i širokogrudnost ove male i prezrene sredine.
urbanistička nedevastiranost.

mogu negdi otić i patit za svime. ili živit skromno i bit tu. zasad još biran ovo drugo.

tu sam, dobro mi je! da, možda je ovo samo obrambeni mehanizam, ali kad pogledam malo dalje, nisam siguran jel me vani i čeka nešto posebno bolje nego ovdje. tamo ću raditi za više para, ali i više ću trošiti, i tamo ima govnara, prevaranata i plastičnih ljudi od kojih nam se riga kao što i ovdje ih ima, ali i tamo ljudi kopaju po smećima.
iskreno, nisam nešto ni toliko vezan za ovu zemlju: niti sam u nekoj strasnoj vezi, niti sam obiteljski vezan, niti imam osiguranu svijetlu i čistu budućnost, ali put van mi je dosta "mračan" i nepoznat i ne ide mi se samo zbog potpunog rješavanja egzistencijalnog stanja, druga stvar je ako se radi o nekim drugim vrijednostima koja se ovdje ne mogu postići. moje fakultetsko obrazovanje koje polako privodim kraju mi i zapravo ne nudi neku ludu perspektivu za život vani.

meni ovdje i nije loše, sam biraš koje stvari ti odgovaraju i držiš ih se. meni i odgovara vidit da sam drugačiji od ovih većine hohštaplera koji seru iz svakog tv programa i njihovih ljubimaca i fanova, odgovara mi što imam ekipicu za pivicu na klupici uz laganu zajebanciju, vikenedom fuca. zagreb nije najbolji grad na svijetu, ali i nije ni toliko loš. čini mi se da se u zadnje došlo do neke pozitive, može se naći puno zanimljivih stvari koje ne uveseljavaju baš bilo koga.

drago mi što mogu slušat i razumit pipse, ekv, darkvude,goribor, repetitor, poslušat bambiće i reć za njih da su ovo moji, pročitati andrića i mešu selimovića.
vidit olića kako umire za jebenom loptom, sjetit se dražena, gledat ivicu kako skija i slika se s klincima.
pojest maminu sarmu, kuhanu šunku za uskrs i svinju za božić.
popit pivo u bacchusu, otić na ljetni štross, grič, inmusic..
okupat se na jadranu i istražiti zapuštene uvale i otoke, i sve neistražene dijelove prirode koju imamo.

mislim da nije sve tako sivo

Saša, obitelj, Flafi, Pipsi, Koprivničanci, Mika Male, Osječko, Macan, Tomić, Franck, bajadere, onaj deda u Varaždinu što vozi okolo Glazbenu Pizdariju i svira, Sašina hiperaktivna i hiperproduktivna učiteljica iz osnovne škole kojoj se da sa svojih stoosamdest godina djecu u pripizdini tjerat da misle, belava (nije baš hrvatsko, ali ono), Kauboji, kulen, gverc, Europska avenija u Osijeku, uži centar Zagreba kad je sunčano i ima svirača, ma sve, ej!

Imamo puno gluposti ovdje, ali jako puno zadovoljan uzdišem (ne znam to napisati), bit će sve dobro. Ima dobrih stvari.

Unije
drago mi je za puno manjih ili većih stvari, trenutaka i osoba, ali tom malom otoku sam ovdje tako blizu i to je možda i jedino mjesto gdje mi je srce na mjestu, a glava u oblacima, i jedino koje ovako iz prve mogu izdvojiti iznad svega ostalog bez da imalo pogriješim.

da, disciplina i obojeni.

Zadnji puta sam bio"proud croat" polovicom listopada 1991.
.
Od tada sam ponosni Antibarbarus.
.

eduard slavoljub penkala,nikola tesla,lavoslav ružička,ivan meštrović,josip broz tito,veljko rogošić,kravata,priroda,hrana,pipsi,rundek.

http://dalmacijanews.com/Portals/0/images/2014/02/hajduk_udinese38-180214.jpg vlašići.

došli su pogledati debi svog brata i sina za splicki hajduk.

budući da nogomet igram i živim cijeli svoj život, te si utvaram i da ponešto znam, mogu tvrditi da je dječak TOP, bit će čudo ako ne završi u nekom evropskom gigantu. jednako kao i ovaj drugi dječak, andrija balić.

evo zašto sam ponosan i zašto se rasplačem dok čitam brku ovdje http://www.blanka-vlasic.hr/nikola.php.

ne znam, moram priznati da ne dijelim tvoj ponos...
drugi roditelji ne mogu nazvati Ivića i otići s njim na kavu, zamoliti Vulića i razgovarati s Frankom.
ok, lik je napravio sve što je mogao za razvoj svog sina, sve 5.. ali ponosan bih bio kada bi se pojedinci razvijali bez ikakvih potreba za "zamolbama" i "razgovorima", svako prema talentu, trudu i napretku.
što jer treneri imaju druge prioritete, što jer nemaju sposobnost prepoznati talent (i uopće biti treneri), vrhunski sport se pretvara u nekakve country golf klubove.

kad romantike nema u nekakvom zakulisnom sportu poput sinkroniziranog plivanja (apsolutno nepopularnom sportu, sportu bez tradicije u nas, bez rezultata, bez vrhunskih stručnjaka) gdje nekakve spodobe svojim osobnim igricama priječe razvoj tih sportašica i eventualno neki rezultat... gdje ima? moraš bit u mafiji da bi dobio traku u bazenu dva puta tjedno.

ne znam, sve sam sigurniji da se vrhunskog sporta treba kloniti, ne samo zbog zdravlja.

kroz sustav sam donekle i sam prošao i upoznao ga, svjestan sam svega, pratim i danas... al baš zato me ovo s joškom strašno diglo i bit će mi nit vodilja u budućnosti. podsjetnik. da se nikad više ne nađem u društvu ovih šta samo plaču i kmeče, jer je to najlakše. sjest na kavu il tipkovnicu i plakat i nikad ništa ne poduzet ni pokušat. kad ja napravim zaokret, kad ja odem dalje i to poprilično daleko od onog šta su moji roditelji na primjer (ne kritiziram njih, znam zašto na to nemam pravo al ja moram uradit jeben pomak), to je već jedan korak prema naprijed, ne moj nego i sustava, svega. koračić. al ja ću ga napravit. dužan sam to sebi al prvenstveno jednog dana svom dječaku il djevojčici. (janakis nije ovo tebe konkrento išlo da me ne bi krivo shvatio)

kužim te. ja se samo vodim naslovom topica. ne mogu ja biti ponosan na vlašiće. dio sam sustava i bio bih ponosan kad bi to bio sustav u kojem uspjeh sportaša ne zavisi o angažmanu njegovih roditelja... nimalo. ono, pustiš dijete da ide na treninge pa se samo jednog dana vrati s medaljom oko vrata. talent, trud i stručnost. what a wonderful world.

kužimo se, da :) i ovo s naslovom, nespretno je, istina...al di da stavim, u preporučeni link? :) vlašići su moji ipak... ;)