|
|
često sam se u životu selio. spletom okolnosti, u djetinjstvu i formativnim godinama još i najviše - do 22. godine, a sad imam i pokoju više, promijenio sam četiri različita grada/sela u kojima sam proveo minimalno po 3 godine. još je i više mjesta u kojima sam proveo po dva-tri mjeseca u komadu. naravno, svako od tih okruženja me promijenilo. volim si laskati da me to učinilo otvorenijim i tolerantnijim, ali katkad mi se samo čini da sam seljakanjem izgubio sposobnost da neko mjesto zovem - domom.
pritom ne mislim na roditeljsku kuću, već na mjesto/grad koje bih mogao nazvati svojim, čijeg sam kontinuiteta zaista, dubinski svjestan, čiju genetiku dijelim. i pitam se je li moguće ostvariti takvu vezu s mjestom u kojem nisi proveo djetinjstvo ili tinejdžerske godine? što je uopće dom za vas? kakav odnos imate sa svojim gradom/gradićem/selom? jeste li sretni u njemu, nesretni, frustrirani... ili sve odjednom?
|
