Forum

često sam se u životu selio. spletom okolnosti, u djetinjstvu i formativnim godinama još i najviše - do 22. godine, a sad imam i pokoju više, promijenio sam četiri različita grada/sela u kojima sam proveo minimalno po 3 godine. još je i više mjesta u kojima sam proveo po dva-tri mjeseca u komadu. naravno, svako od tih okruženja me promijenilo. volim si laskati da me to učinilo otvorenijim i tolerantnijim, ali katkad mi se samo čini da sam seljakanjem izgubio sposobnost da neko mjesto zovem - domom.
pritom ne mislim na roditeljsku kuću, već na mjesto/grad koje bih mogao nazvati svojim, čijeg sam kontinuiteta zaista, dubinski svjestan, čiju genetiku dijelim. i pitam se je li moguće ostvariti takvu vezu s mjestom u kojem nisi proveo djetinjstvo ili tinejdžerske godine? što je uopće dom za vas? kakav odnos imate sa svojim gradom/gradićem/selom? jeste li sretni u njemu, nesretni, frustrirani... ili sve odjednom?

eto. ja sam sa sela al trenutno živim u gradu, već dvije godine. kad bi me netko pitao što mislim o svom selu, u kojem sam odrastao i možda proživio svoje najljepše dane, iskreno ne znam što bi mu rekao. u ovim godinama sad vjerojatno ne baš puno toga lijepog, jer, sve one iluzije koje sam imao kao mali kako su ljudi dobri, spremni pomoći jedan drugom, nestale su kao što je i nestalo moje mladenačko lice. što sam bio obrazovaniji i što sam više svijeta vidio shvatio sam zapravo koliko je to primitivan kraj, i koliko zapravo u tom kraju ima onih najnižih oblika ljudskog ponašanja. žao mi je, jer to selo je meni i dalje u srcu i dalje ga pamtim kao nešto lijepo,bezbrižno i sretno, a posebno mi bude žao kad vidim što ljudi rade tom selu, a da pritom uopće ne shvaćaju kamo sve to vodi. i iako je možda i danas tu "kvalitetnije" nego u većini ostalih krajeva, jednostavno mi se gadi na pomisao u kakvog je zombija selo izraslo. neobrazovanog, zavidnog, primitivnog u svakom smislu te riječi. da govori to gorčina iz mene, jer, zaista mi je teško šutjeti kad se vratim i odlučim vidit stare prijatelje gledajući ih kako se pretvaraju u ono što prije 15ak godina nisam mogao ni sanjati. pitam se samo, trebam li se tješiti što je najveća većina velikih hrvata upravo takva, primitivna, neobrazovana i najpametnija na svijetu?mislim da ne, zapravo, još mi je gore, jer moj dom nije izašao iznad tog primitivizma, barem nekim svojim malim dijelom...

ne znam da li sam to negdje čuo ili mi jednostavno tako piše u glavi: dom je tamo gdje je ona. ili gdje su oni. to mi je najiskrenije od svega. postoji moj grad i moje selo iz kojih bi htio odjebat jako daleko. sve je to na koncu samo nostalgija za prisjećanje u pojedinim trenucima. ali nostalgija ne stvara nove trenutke za koje živim. u mom genomu te su ulice i te ravnice (moji koraci njima) zapisane zauvijek al kad bi ovog trenutka mogao s tim raskinuti ne bi mi uopće bilo žao. dom je dakle i kad ti srce zatitra a u glavi zasviraju trube iz belanovog galeba kad dođeš do svetog roka. jebiga, to se nikad neće promijeniti ali evo, u ovom trenutku radim baš ono o čemu sam pisao rečenicu dvije prije. kad ova tema prođe opet će mi savjest biti potpuno čista i dom će za mene biti tamo gdje je ona.

izvinjavam se na patetici.

i pitam se je li moguće ostvariti takvu vezu s mjestom u kojem nisi proveo djetinjstvo ili tinejdžerske godine?

svim srcem vjerujem da je.

sve je do mladjahnih godina. i meni je super bilo u gundulicevoj do dvanaeste godine, a onda sinoc pogledam na hrt-u otac na sluzbenom putu i vidim svu tu bijedu. sve je lahko kad si mlad i nisi bas siromasan. nadalje je sve u glavi i umjetnosti. tu je dom. sve ostalo je trubadur i mrtvi četalj oko tebe.;))))))

p.s. gledamo zlatica i ja teve. krece neki prilog o nakoj famaliji i nekom uspesnom malcu u osnovnoj muzickoj skoli koji zivi u toj obitelji blizu sarajeva. prilog (ne gulasqqq:) krece s recenicom: "samo cetiri kilometra od sarajeva zivi jedna naizgled normalna porodica...", a zlatica ce:"no sve je to go četalj!!!"

:ppppppppppppppppp

Hm, zadnjih godina sam se dosta selio uokolo, sve je krenilo sa faksom, pa nakon toga i trbuh za kruhom i tako to, pa sam izgubio neki orijentir što je/gdje je dom lokacijski. Ali da, ponavljamo patetiku - dom je kraj nje.

Lokacijski mi kao dom u srcu/mozgu stoji mjesto na kojemu sam živio 5 mjeseci u 26. godini, za razliku od drugih mjesta na kojima sam živio i puno dulje. (tamo ću se vjerojatno vratiti jednom)

Rodnim gradom sam razočaran, iluzije su nestale i okolina me razočarala, Posvojeni grad se još nekako drži, iako je sve u raspadu, Radni grad je sav hladan i stran i svi mi nedostaju iz ova prva dva, ... Ne znam. Vrlo kompleksno pitanje, zapravo, razmišljam o tome, sucker.

dom=roditelji_žena_dijete_zagreb.

ilica. svi su stranci, ja sam doma.

..još do prije 7-8 godina, kada bih prošao Iž, Lavdaru ili Ravu, osjetio bih ushićenje poput povratka kući.
No, sad kada prilazim Žutu, ja sam stranac.
.
Dom je jedna orbitalna visina, cca 480 km od površine mora.
.
.
.

Dom je gdje su ljudi koje volim. Realno možda i nisam kompetntna za ovu temu jer nisam nikada napustila Zagreb trajnije. No, znam da me tu ne drže zgrade niti neki stranci. Drže me samo i jedino ljudi koje volim. To je ujedno i jedini razlog zašto još jesam ovdje. Da, postoje uspomene vezane za određene ulice, klupice, parkove, pa čak i mirise...noooo, dalo bi se i bez toga. Ionako je većina tih podražaja (koji vuku sjećanja) povezana sa osobama..

Moji ljudi su ovdje. Posljedično je moj dom Zagreb.

ja se nisam maknuo iz zg. u kvartu, ulici sam uvijek bio doma, u gradu baš i ne. ne znam što mi se nije svidjelo. zapravo se sam sebi nisam sviđao. za sve sam krivio državu, grad i rijeku... a naravno problem je uvijek u nama. sad sam valjda pobijedio demone, ili sebe, i pomirio se sam sa sobom, i s gradom. ljepše mi je, ljepši mi je. ima i planinu! sve se više osjećam doma.
a i neke druge, ozbiljnije stvari su (mi) se nedavno dogodile pa sam shvatio da obitelj ne postoji bez razloga i ne treba je tek tako ostavit.
ne znam jel pametno, al ostajem. ak nemrem ovdje uspjet, di ću na gostovanju...

Sucker se pita možeš li neko mjesto zvat domom ako se stalno seljakaš, ja se pitam mogu li svoje prebivalište zvat domom ako se nikad nisam maknuo odavdje, pa mi ništa nije stiglo ni nedostajat. Nemam baš nekih pretjerano toplih i pozitivnih osjećaja prema svom gradu, al nemam niš ni protiv njega.
Dosta mojih sugrađana mojih godina, mog profila i interesa gleda poprilično negativno na naš grad, kao nešto što ih koči ili guši i traže što prije priliku da pobjegnu odavdje glavom bez obzira. Nije mi to nikad bilo previše jasno i mislim da se i ne bi previše bunio i da ne uhvatim priliku da pobjegnem negdje. Možda ta melankolija mog grada o kojoj mnogi pričaju baš odgovara mom melankoličnom i introvertiranom karakteru. Možda treba da još malo ostarim.
Mjesta su, valjda, ljudi, pa kažu da ovdje ljudi nevaljaju, a dalje su bolji, pa u nekom drugom mjestu možda ima (više) pametnijih, aktivnijih, zanimljivijih, mlađih. Kažem, nisam glavu provirio odavdje na duže vrijeme, al mi se po onome što sam vidio i čuo od drugih čini da su svi ljudi svugdje zapravo isti. To velim u najpozitivnijem mogućem smislu. Svudgje se može nać i ovakvih i onakvih, i dragih i manje dragih. U većem mjestu ćeš ih nać više, al omjeri su otprilike isti. Kontam da ne moraš obić puno svijeta i upoznat puno ljudi da bi se upoznao/pomirio/naučio živjet sa sobom i s drugima. Nešto slično valjda govori Harrison u The Inner Light. Poprilično zavidim jednom frendu muzičaru iz ZG koji je jednom prilikom rekao da može izaći pred svoj stan i u pet minuta okupti tri super bubnjara i pet super gitarista samo iz svoje ulice, al kontam da u ovom mom gradiću ima pun kurac super zanimljivih i dragih ljudi, koje i ne vidiš tako lako jer su tihi i povučeni, a koje nisam upoznao.
Nemam pojma. Često se spominje to kako ovdje nema "događanja", "ponude", "zabave", "mjesta za izać", al to mi zvuči neozbiljno jer to govore oni koji ne znaju zabavit sami sebe i koji ne vide i ono vrijedno pažnje što im se odvija pod nosom.
Možda ću drugačije mislit za tjedan ili godinu dana ili za deset godina, al sad mi se ne čini ludom ni ideja da pobjegnem u još veće i zabačenije selo od ovog mog gradića.

VOLIM GRAD KOJI TEČE

Prvi plač...
smijeh...
prvi frendovi...
prva pjena s pive...
igranja u pjesčaniku...
prva operacija...
18 sam mjeseci imao...
bruh sam operirao...

Pred početak rata...
prvi razred...
prvi put pionir...
u zadnjoj generaciji...
prva bježanja iz škole...
tamo pred kraj osnovne...
prvo riganje...
negdje kod sušačke gimnazije...

Prvi poljubac...
moja prva ljubav...
kao i svaka kasnije...
prva dlaka na bradi...
prvi tigar u dišnim putevima...
prvi smotuljak vlastoručni...
prvi šavovi na glavi...
urlanja na utakmici...

Prvi pa i drugi fax...
uvijek najbolji đirevi...
prvi koncerti...
najdražih mi bendova...
vječita isčekivanja...
prvih buseva...
prve kave izjutra...
dok cijeli sam sjeban od alkohola...

I jednog dana...
kad prvi put ostarim...
znam da ću se uvijek...
na tom mjestu...
osjećati mlad...
prvi smijeh...
plač...


Kratko sam živio u Zadru i još kraće u Zagrebu. Koliko god bilo zabavno i dalje je samo Rijeka moj dom.

"Čovjeku nikad nije po volji, ma gdje bio."tako kaže mali princ.gdje smo mi tu je i dom.sve drugo su emocije koje nas vraćaju nazad u bazu iz koje smo lansirani.mišljenja sam da,ako neki cvijet uzmemo iz vrta i posadimo ga bilo gdje na planeti, on će da izraste jednako lijepo.možda mu se to mjesto i ne bude sviđalo pa brzo uvene,ali ista ga sudbina može dočekati i u vrtu iz kojeg je potekao.

Morao sam nešto napisat, ono čisto zato kaj je tema na home-u pa nema zajebancije, ne? ;)
Nego, tako razmišljam šta bi napisao svaki dan kad vidim to na home-u i onda slušam pjesmu Death to my hometown i prva reakcija ''''jebote pa Bruce k''o da je u Zagrebu odraso''''.
Inače rođen sam u Zagrebu, stari mi je rođen u Zagrebu, deda mi je rođen u Zagrebu. A sve više se osjećam kao stranac u tom istom Zagrebu i bojim se da se to neće promijeniti. Al'' i dalje ga volim, i sumnjam da ću ikad otić zauvijek.

Death to my hometown

No cannonballs did fly
No rifles cut us down
No bombs fell from the sky
No blood soaked the ground
No powder flash blinded the eye
No deafening thunder sounded
But just as sure as the hand of god
They brought death to my hometown
They brought death to my hometown

No shells ripped the evening sky
No cities burning down
No armies stormed the shores for which we’d die
No dictators were crowned
High off on a quiet night
I never heard a sound
The marauders raided in the dark and brought death to my hometown, boys
Death to my hometown

nije me bilo ovdje neko vrijeme, zatekla su me jako zanimljiva razmišljanja... ono što vam sada svima želim je da doma (što god vam to osobno značilo) provedete ugodne blagdane! sretno vam!

Čovjek nije drvo da pusti korijenje.
Osnivajte dom tamo gdje vam paše. :)

(danas su me napale četvorke:)