Forum

Baš je predivno čitati tako pametne ljude koji stvaraju i kojima je bitna bit rada i stvaranja.
Takve ljude bi mogao satima samo šutke slušati, promatarati i učiti od njih.

znao je, u svom ateljeu, mojoj supruzi ponudit kavu iz lončića u kojem miješa farbe.
inače, nema šanse da netko uđe u atelje, iš iš, u paničnom strahu da mu netko ne mazne ideju.
super tip.

Mogli bismo sada doći do kraja, jer sve ovo što smo govorili – to ja jesam. Mislim da smo zaokružili cjelinu. Znate, spreman sam na niz nepoznatih putovanja nikuda. Izviru mi toliko brojne mogućnosti da se time naprosto izluđujem. Golem prostor života čini me pohlepnim užarene radosti, gutao bih svjetlost. A onda tonem u melankoliju. Tražim međuprostor tišine. Biti, i ne biti više. Sve što se događa prekoračuje me. Ali, nisam došao do zida, iznašao sam prostor svojega života, svojega bivstvovanja. Nisam slomljen. Pronašao sam i dosegnuo autentičnost u kojoj mogu preživjeti kao umjetnik i ljudsko biće. Drugoga izvan toga ni nema.

dugo nisam nešto ovako nadahnjujuće pročitao.
fala.

petak, 13:15, HRT3:

Portret umjetnika: Zlatko Keser

ma bravo mario, hvala. žena će bit jako sretna kad joj kažem!

molim. baš lijepo;)

fala, mario! ne bih znao da je na teveu da nisam vidio post.
deda je fenomenalan! tako iskreno i bez kompromisa slijediti samoga sebe je jako hrabro i vrijedno divljenja. inspirira me. volim sresti takve ljude.

pogledajte "ton i ton" di moja žena sudjeluje. mislim da nakon toga nećete dvojiti tko joj je bio mentor na akademiji. htjela je pauzirati ako njega ne dobije za mentora. toliko.

najbolja izjava dok joj je bio na klasi je "ako znate što će te danas slikati možete odmah kući".
ne mogu vam opisati koliko se puta toga sjetim kad nešto radim.

odlično Yaya, baš super da je sudjelovala u toj emisiji, koja je jako dobro koncipirana da bi djelovala poticajno i kreativno za nove generacije i samim time je odlično što se emitira u sklopu obrazovnog programa.
inače, nisam nažalost bio upoznat sa radovima Kesera, sve dok nisam negdje ranije pročitao izjavu Yaye da joj je on bio mentor i uz Basquiata slikarski uzor/smjer. reko, odlično, to je sigurno jedan genijalac vrijedan pažnje. nažalost jako sam malo pronašao na netu o Keseru, tako da je ova emisija i ovaj intervju raritet i baš je lijepo da su tu spomenuti/postavljeni, jer od takvih ljudi treba učit, učit i samo učit.

yep!

Dio iz pisma Zlatka Kesera prijateljici Ingi Fulep

Draga Inga!

Ovo pismo nije prisila iako je potaknuto time da, kako čujem od Ete, ne dobivaš pisma. Pa lijepo!
Sad kad su te(ako su te) svi "napustili" govorit ću ti o tome kaj se sve zbiva. A to kaj se zbiva zbiva se samo u meni. Tako ti ne mogu govoriti o stvarima i ljudima i događajima koji bi te mogli više zanimati, jer ih ni sam ne znam. Ali probat ću ti opisati ovo što je oko mene.
Sjedim za stolom. Bočice s lijeve strane poluprazne s bojom. Neka plava, oranž, karmin. Sve tri zajedno zagrljene kao tri vesela pijanca. Zijevaju bučno. Ispred mene a preko stola izviruju i kao zaviruju male, keramičke skulpturice. Začuđene ptice i tvrđe kao bespoličari na trgu. Desno dolje kraj velikog praznog platna naslonjen mali Ladin portret slikan jednostavno ali dosta zločesto.
A dalje oko mene - nered. U zraku, vani, odjekuje tišina. Noć je. Lijevo od mene, na zidu dosađuje sat. Ispod lakta otvorena knjižica: "Balade Petrice Kerempuha"...

...Odslikao sam 34 slike(gvaševi) i sad mi se sve to gadi. S nijednom svojom slikom nisam takav stranac kao što sam sa tim ciklusom. Oči su mi prelivene neprepoznavanjem stvari. Sve mi to liči na ružan nepotreban san. Opsjednutost je bila, ali je loše ako je ostala. Nemam odmaka.
A treba mi snage za nešto drugo. Ostala je kriška sumnje. Crvotočje duha! Sad se plašim da sve ono što je bilo kužno u meni nije našlo svog gubavca. I ako ta bolesna rana nije iz moje glave prsnula u čir, onda je moguće da mi se desi da izgubim vlastiti trag. Ipak se nadam da stvar neće završiti tako histerično i nervozno kao što mi se sada čini.
Iskustvo je moj saveznik a govori mi o tome da u sebi uvijek nalazim neko uporište i da spas očajnika je njegova neprispodobiva snaga kao u brodolomca. Krpa u ruci s kojom mašem i dozivam spasilački brod jest triptihon - slika s naslovom SOBUZ-HAPOK. Slika, nadam se, totalne dezintegracije i rasprsnuća. Naslov ne želim objasniti jer bih morao ući u labirint sjećanja, a tu bih se izgubio.
Sada se zapravo dvoumim da li da ti pošaljem pismo. Mnoga sam pisma napisao u glavi mnogim prijateljima. To su uvijek bili tihi razgovori jednoga s jednim u sebi. Solilokviji. Pisati nekome pismo često puta postaje opasnost a uvijek ostavlja nemir i kajanje. Jer pisati znači tragati za putevima u sebi, a kad se krene svaki odmor i zastoj rađaju sumnju, a svaka sumnja opreznost, a opreznost ljubomorno čuva iskrenost, jer je iskrenost najranjivija u nama.

A može biti da je točno i to da pisati pismo prijatelju znači pisati samome sebi. Govoriti šutke. Jer kad sam započeo ovo pitao sam se, a o čemu da joj pišem?
Ako ne sebi o sebi?
Trebalo mi je pokrenuti sjećanja, razloge, jer si sada "izvan" u vanjskom svijetu. I kako da ti pišem iz svog prostora? Kad je on toliko puta bio zaključan za mnoge koje nazivam prijateljima. Znam da sram, stid i nemir stoje kao stražari pred tvrđom koja se zove - "čovjek koji piše pismo". Zato sada moram biti strog i hrabar i zapitati se čemu odašiljanje bilo kakve misli bilo komu?
Sumnja dolazi od tuda što samoća često puta rađa nevjericu pa čak i prema najbližima. Zato prijatelji često postaju zatočenicima jedni drugima i kad se čini da su si najbliži pokazuje se istina o velikoj pukotini koja ih razdvaja...ako ti to pošaljem ( tekst koji je pošaran) to te nebu smetalo.

Pozdravljam te i veselim se susretu s tobom. Ti buš donesla one prave vijesti.
pozdrav i od Lade
Zlatko Keser


baš iskreno. velik učitelj.

hvala što si ovo postao.
jasno ti je da za nas par ovo je esencija.
to treba biti na ovom sajtu.

;)
točno tako. i to je lijepo.

tesko mi je da pisem a da na kraju sve ne obrisem, ipak ovo cu ostaviti tu:
hvala ti mario na ovome ;))

molim;)

evo ga na HR1 od sutobe 1.6. ''''U sobi s pogledom''''
http://radio.hrt.hr/ep/u-sobi-s-pogledom/24902/

puno hvala. odlično.

da ponovimo gradivo.......hrt3....16:30h......Portret umjetnika: Zlatko Keser....

"....Prošao sam ispod obojenosti. (Mnogi su pokušali ali nisu uspjeli upravo
zato što su htjeli.)
Utiha tla. Oprezno poput slijepca opipavam prostor.
Ne prepoznajem ništa oko sebe. Sve što je postojalo nisam nikad vidio. Ne mogu ništa imenovati. Ničemu dati oblik.
Sve je tu bez imena i bez lica. Ono što bi trebalo oblikovati ne znam od čega je satkano. Nekada je svjetlost mogla dati obris onome što nije pripadalo svjetlosti. U srži sam
zebnje. Ali bez straha. Miran i začuđen. Bez početka iskustva. Bez znanja. Ne namjeran. Nepotreban mi je bilo kakav osjet. Ne žudim ni za čime. Niti ne sanjam niti živim
niti sam u smrti. Nisam u vremenu jer nemam spoznaje o
njemu. Nisam u sebi niti izvan sebe. Ne prelistavam stranice snova. Samo me nepokretnost drži pokretnim. Samo
uzajamnost. Ja, ne ja i to što ne prepoznajem.
Opna iza mene je nevidljiva i ne znam joj svrhu. Tamo iza
je sve ono po čemu jesam. A ovo ovdje, ovo sada ne znam
da li jest ili nije. U glavi zvuk mi je savio gnijezdo.
Određuje mi površinu kretanja. Obojene točke isplele su
nevidljive niti duha Tkalca. Vidim da samo tražim spasa.
Ono što mi ostaje jest odsutnost i tišina. Utjeha tišine...."

Intervju je iz časopisa Svjetlo riječi ( zahvala na slanju intervjua iz već arhiviranog broja). Sa Zlatkom Keserom razgovarala je Grozdana Cvitan.

Jednostavno je, predivno. Čitajte.

Zašto nerado daješ intervjue? Jesi li ti ipak previše povučen?
Kad se dosegne neko zrenje s kojim ostaješ sam, sve postaje toliko osobna stvar da razgovori bilo koje vrste postaju izlišni. Možda zato izgleda da se povlačim iz tzv. društva.

Gledajući druge, zaista si zastranio.Ali gledajući na vrijeme u kojem živimo,zastraniti u osamljenost čini se jedini pravi izbor. Kuda se ti i zašto povlačiš?
Ne pristajem na razgovor o društvu i povlačenju jer to me vodi do tobožnje
angažiranosti, a “povlačenje” sugerira razočaranost. Razočaran nisam, a niti ono
što radim ne pripada toj kategoriji. Jednostavno radim na svojoj slikarskoj dionici i
to je moja sveta dužnost.

Kako je moguće da čovjek koji je profesor, koji dakle ima tu svetu dužnost
i posvećeno zvanje – učiti i odgajati mlade ljude – živi izvan društva?
Ili da zastrani, makar i malo, u osamljenost,povlačenje, izdvojenost? Da
bude povučen?
Ta vrsta posla nije daleko od vrste kojom se ja bavim. Kad kažem društvo
mislim, zapravo, na kaos, besmisao, na sve to što smo proživjeli u životu u smislu
društva. Primjerice, nedavno sam gledao neku panoramu bivših političara
koji su određenim resorom vladali dvadeset godina naše nove države. Zapanjuje
njihova potpuna beznačajnost. Ostaje pitanje tko je te ljude oblikovao
i kako su isplivali na dužnosti koje su obnašali. Naime, oni nikad ništa nisu
napravili. Drugo što je u tom fenomenu zanimljivo jest: kako se netko prihvaća
posla za koji je evidentno da ga ne zna raditi? Što je eros takvih pobuda? Koji
su to ljudi koji ne rade ništa?!

Jesmo li živjeli teška vremena?
Sva su vremena teška i ne treba se zavaravati da je neko vrijeme bilo bolje od ovog koje sada živimo. Bila su kriva i lažna. Jedino pravo vrijeme koje postoji je vrijeme unutar jednog čovjeka: vrijeme njegove samoće, njegovih emocija i njegova rada.
To je pravi prostor života, a sve ono drugo je oportunizam, prostor ekvilibrista koji pokušavaju nametnuti svoj način života. Pri tome su spremni raditi i ustupke zbog kojih se kasnije moraju i kajati, ali učinjeni su.

Kako uspostaviti obrambeni mehanizam da bi živio život po vlastitoj mjeri?
Prijateljstvo s drugim ljudima nije ni u učestalosti susreta, ni u međusobnom
trpljenju, nego u prepoznavanju tog nekog svaki put kad ga vidiš pa bilo to nakon
dva dana, osam mjeseci ili bilo kad i kad te takvi susreti mogu obogaćivati
na onim običnim ljudskim razinama. To su sretni trenuci dodira. Prijateljstvo
je uzajamno složeni odnos. Zato, ako se neopreznošću i lažima slomi, ono zauvijek
gubi snagu, nema moć slomljene grčke vaze koju kada slijepiš opet može
pokazati svoju smirenu ljepotu. Potrgano prijateljstvo nije moguće zalijepiti. Prijateljstvo
sliči na dva oblutka u rijeci vremena. Trljajući se jedan uz drugog međusobno
se oblikuju i pretvaraju u neki taktilni artefakt. Skulpturice vremena da
bi u nekom trenutku, bogtepitaj kad, bile pretvorene u pijesak rijeke. A ona palucanja
svjetlosti u česticama pijeska možda su bila grumenčići zlata. Sada ostaje
samo rijeka i samo pijesak i nemjerljivo vrijeme. Prijateljstvo je zrenje, trajanje i
uzajamnost.

Zar ne možemo na taj način opisati i druge ljudske odnose?! Koliko u ovom trenutku postoji ljudi koji mogu tako razmišljati, koji se na neki način mogu udaljiti od zajednice i trajati? Je li to privilegij samo umjetnika, osobenjaka/čudaka i uopće nekih rijetkih
kategorija?
Osobenjaštvo nije ništa drugo nego vrsta utihe čovjeka koji je zastao, koji se ponaša po svom, a to uključuje i postavljanje nekih pitanja kao da se povlačiš, a zapravo se ne povlačiš, samo se makneš. Kažu: Vrijeme te prešlo. Nije me vrijeme prešlo. Ja sam se samo maknuo vremenu.
Kad smo već kod vremena, pokušao sam ga narisati. Uostalom, sve pokušam narisati.
Zamislio sam to u obliku dva stošca jedan nasuprot drugom, koji imaju suženje i ubrzanje, a vrijeme koje nam je pripalo rođenjem u jednom trenutku prelije se,
iza ravnine nepostojanja, i onda to ubrzano vrijeme počinje prelaziti u polaganije, u vječnost ne bi li se u toj vječnosti spojili ono vrijeme “postojanja" i "nepostojanja"
u drugom prostoru...
Ravnina nepostojanja je možda točka izmjene energije. Druga strana, druga razina
i obrnuta situacija.

Izmičeš svakom pitanju o čovjeku u zajednici?
Ne. Čovjek jest društveno biće, biće zajednice. U svim vremenima postoje neke praznine, ali mislim da mi sad kao zajednica živimo u vremenu velike praznine i da se nešto mora dogoditi upravo zbog te prevelike praznine.
U meni kao da se dogodio neki čudan odmak od mnogih prijašnjih iskustava. Počeo sam se odricati mnogih stvari, usredotočiti se na neka moguća skrivena, paralelna iskustva, još neosviještena. U samom mom radu (barem za sada) otkrile su mi se neke nove
mogućnosti izražavanja.
Mogućnosti vrlo zatvorene i važne samo meni. Istim načinima i istim metodama ne može se doći do novih rješenja. Ta neprekidna istost nije sinteza nego nemoćna navika
da usvojenim doktrinama (koje su se iscrpile u sebi samima) govorimo o novim osjećajnostima.
Zašto se ne bi ponovno mogle ispitati npr. funkcionalnosti boje? Njihovo je djelovanje samo po sebi, na razini objektivnosti ili, s druge strane, njihovo stvarno djelovanje u polju slike na emocionalnoj slikarskoj razini koja uvijek uključuje misterij nužnosti.
Trenutačno radim na nekim crtežima u tehnici grafi ta na papiru. Crnilo srebra do krajnjih granica.
Potirem čestice svjetla materije do težine tame, do konačne težine prostora iza kojeg titra aura neke vrste obasjane čulnosti. To je jednostavno neka druga vrsta sjaja koji vibrira iz materije. Kao što sam rekao, nisam prorok, ali mogu se naivno poigrati područjima slutnje. Bez lažne skromnosti o svemu tome malo znam. Ali, moram priznati, volim se
domišljati i vizualizirati mnoge stvari koje su zadane kao nepromjenjive činjenice.

Ti si prije tražio svjetlost...
Nećemo se sad premještati na druga područja u kvaliteti razumijevanja tog postupka. Iako moramo izgovoriti neke stvari, ali ne na razini svjetla nego na razini postupka.
Tom postupku mogao bih prispodobiti Krista kad se vraća među učenike.
On se vraća u tijelu. A kako bi se i mogao vraćati čovjek nego u tijelu.
Jer čovjek vjeruje samo tijelu. Pa kad vjeruješ svojem nevjerovanju, čovječe Toma, onda ti evo moje tijelo.
Ali, je li to tijelo Krist? Toma hoće ranu – evo ti rane, ali to nije moja rana. Ja sam Onaj, a ti imaj ranu i čeprkaj po rani. To je tvoja rana, Toma.
Toma želi dokaz o tome. Što će ti dokaz u meni kad je dokaz u tebi! Krist je u tebi, ne traži Krista na drugom mjestu. Ne upiri prstom u ranu u meni nego u samom sebi.
Pita li te tko gdje je Krist, pokaži prstom na sebe, jer svjetlost je Kristova u vjeri, a
vjera je u tebi. Ti si sada svjetlost.
Tako se ponekad poigravam i zaplićem se sve više i više u zagonetke koje
neću nikada odgonetati. Ali, da budem iskren, vidi se po svemu da se pokušavam
sakriti od konačne istine.

Kako to naslikati? Kako prevladati slikanjem tu teškoću koju si upravo izgovorio?
Tu je temeljni problem u iščitavanju novih mogućnosti koje se pružaju u sakralnoj
umjetnosti. Prevelike konvencije zatvaraju put k sretnijim likovnim iznalaženjima.
Dosta su se gnjela Srca Isusova i Srca Marijina. Treba pokušati prodrijeti
u duh i izaći na kraj sa znakom. Istina jest da je križ nevjerojatno jak znak.
U smislu likovnih razrješenja umjetnici su robovi križa zbog svoje komotnosti. Umjesto da se pronađu druge razine potentnosti vjere i njezinog likovnog tumačenja, najlakše
se prikloniti šabloni koja će zadovoljiti neke poznate zahtjeve koji nemaju u sebi
nikakvi intelektualni ili bilo koji drugi rizik. Oni koji su naručitelji nekih djela
moraju biti svjesni da nije sve u pragmi sada nego postoji budućnost koja će nam
baciti u lice sadašnju površnost. Druga su vremena, drugi zahtjevi, druge spoznaje.
Sakralna umjetnost iziskuje traženje novog jezika likovnosti, puno osobne energije.
Više nije pitanje naslikati neko tijelo ili bilo što slično. Vrijeme je potrage za znakom ali znakom umjetničkog traga koji će ujedno biti prepoznat kao preobražaj, kao uskrsnuće.

Znači li to da je vrijeme traganja za Kristom koji ne bi bio samo pad u materiju?
Ne pad u materiju, nego pad materije u poetiku duha. Prva razina razumijevanja.
Vjera je druga razina i kategorija i nje u materiji nema. To je razina života samog. Nadraštena materija.

Ne počinje li susret s poimanjem vjere kao s onim oblutkom s kojim se susrećeš,
oblikujete se uzajamno i u pijesak mrvite kao vječnost postojanja?
Evo zašto su besmisleni razgovori. Na početku smo imali samo šutnju. Šutnjom
bismo više razumjeli.
Ovako širim svoj solilokvij do razmjera kojem ne vidim svrhu. Zalutali smo.
Imam osjećaj kao da čistim grizodušje zbog mojih promašaja u sakralnoj likovnosti (u mojem slučaju ne usudim se govoriti o umjetnosti).
Ali dobro. U nekom smislu jest. Sad ću opet uroniti u područje igre i spekulativnosti
kojom si stalno nešto dočaravam. Nisam tzv. praktični vjernik ali znam da mi je vrsta poziva premrežena duhovnoš ću koja je ravna duhovnosti vjere.
Proširila su se polja znatiželje.
Primjerice, znanost sada traži tzv. Božju česticu. Vjernici kao da se boje nekih saznanja
koja poniru sve dublje i dublje u začuđujuće misterije tvari prirode. Ono
što se meni čini razvidnim i važnim u tom traženju jest da, zapravo, fizika svakim
danom sve više potvrđuje postojanje Stvoritelja.
To mi je lijepa spoznaja. Cijeli postojeći svemir kakvog znamo i sva svjesnost čovjekova pa i sam njegov Stvoritelj prebivaju ispod naše kalote, a dano nam je da imamo izbor i poklonjena nam je šansa da, ako to želimo, možemo pripasti njemu.

Kako kao slikar, dakle umjetnik jednog medija, doživljavaš druge umjetnosti?
Jesu li ti one važne u tvom slikarstvu?
Puno. Uvijek kad razmišljam o knjigama, primjerice, muči me to što znam koliko je knjiga koje nikad neću stići pročitati, koliko ljepota nisam u životu dodirnuo, koliko osjećaja, misli nisam sreo, nježnosti, a teoretski sam mogao. Tu su, pored mene, ali ih ja neću dodirnuti. To mogu biti male stvari, kao Tolstojeva novela Smrt Ivana Iljiča, u kojoj je sve tako zbijeno i puno značenja, kao kod Andrića, tako puno toga sazdano, raspoređeno i ponuđeno kao u malom tanjuriću. Prekrasno.
To mi se ponekad čini neoprostivim, a zapravo je nemoć da se dospije baš svuda. Moramo si sagraditi male postaje. Zasaditi na poljima naše melankolije neku malu čuvarkuću.
Glazba mi je, također, važna. Istina, kad radim ne mogu slušati glazbu. U glavi moram imati apsolutnu tišinu (ionako me moj tinitus u glavi neprekidno proganja i cvili već pedeset godina). Pokušao sam, ali nakon nekog vremena zvuk me izbezumi. Pobjesnim doslovno. Suvremena glazba (do mjere koju mogu razumjeti i emocionalno prihvatiti) pomaže mi u boljem razumijevanju slikarstva. Njezina oblikovnost, boja, struktura,
geometrija, okvir kroz koji nam se daje – čini mi se da je to složeniji oblik od slikarstva. Muzičar mora vjerojatno imati “matematičkiju” glavu od slikara.
Slikarstvo je zanimljivo jer ima u sebi metodološku trajnost i, s obzirom na svoju tehnologiju, sporosti. Dugotrajni osjećaj moraš zadržati na visokoj razini cijelo vrijeme dok djelo nastaje pa do svršetka, do slikarske sabranosti.
Kad se na kraju pogleda djelo ono djeluje na mah. U desetak sekundi sva se energija
djela izlije na gledatelja.

Mnogi umjetnici su bili činovnici. Imaju prostore u kojima rade, dolaze u njih kao u ured, rade osam ili deset sati i odlaze kući. I to je put umjetnosti?
Naravno. Samo tako se i može nešto napraviti. Nije umjetnost ona razbarušenost što je neki “propovijedaju”, neki koji ne stižu nikad i nigdje, a najmanje tamo gdje bi trebali raditi pa im to nestizanje i druge obveze postaju isprika za nepostojanje djela. Umjetnost je neprekinuti, težak rad, a sve što nije takvo je odustajanje. Ljudi ne mogu izdržati ni takav rad ni to beskrajno pokušavanje.

Što je s onima koji uporno rade u osrednjosti?
Izabrala ih je površnost. Barataju sa stvarima o kojima nemaju pojma. Ta neodgovornost me uvjerava da se na planu duhovnosti ove civilizacije nešto bitno mora dogoditi. Možda je to pitanje nove moralnosti koja je ljudska moralnost, nove mogućnosti, možda je to nova ekonomija misli.
Neki ljudi će nam to ponovno morati pokazati. To su sigurno ljudi izvan glavne matice.
Mi ćemo ih naći jer moramo. Oni nemaju potrebe da bilo koga traže, ali mi moramo. Jer mora postojati nešto drugo, smisao drugačiji od onog koji se danas vidi, živi, u kojem
jesmo. Jer ovo je defi nitivno potonuće. Život je postao supermarket u glavama,
u dušama, to je praznina da ne može ništa biti praznije od toga.
Odjednom smo se našli okruženi tim ljudima iz društveno-političko-ekonomsko-bankarskog supermarketa čija pohlepa nema granice i koji te iz svojeg sablasnog
poimanja uvjeravaju u ispravnost svojih “kirurških zahvata” na tijelu običnog puka.
Urliču o svojem domoljublju, skačući goli u zrak, pijani su od ukradenog novca, cerekaju se po ekranima svojim mrtvim ustima, ta mrtva vampirska tijela avetinjski oblijeću planet i plešu karnevalom svojih zločina. Mi smo nijemi i bespomoćni svjedoci uništenja cijelih naroda. Zar smo i mi izgubili suosjećanje?!
Jesmo li suodgovorni sudionici?

Zašto smo nijemi pred zločinom?
Zato što je moćan i zato što se preoblikuje. On ubija ljude kao meso. I onda umorstva postaju količina da bi jedna količina zamijenila drugu. Sve postaje samo broj. S jedne strane su žrtve, s druge pohlepa. Pohlepa nema sitosti. To je put bez kraja. Bilo bi lako završiti s takvima kad bi to bila prolazna bolest. Onda mu daš mjesec dana da bude pohlepan i gotovo. Ali pohlepa uvijek samu sebe pothranjuje, a njezin rezultat su uništene civilizacije, svijet koji se prisiljava da živi po jednom modelu i to modelu jačega,
naravno, koji je proglasio svoje pravo na ispravnost. Razina te kulture je kladionica.
Razina koja je životinjska i tamani sve oko sebe i uz to nastoji svoj način života
nametnuti svima oko sebe, zapravo svima drugima bez obzira gdje su i tko su.
Tako se koti ništarija koja ti propovijeda deformirani eros u načelnim stvarima i provodi ga jer ima moći. Ti nemaš nikakvu moć i čovjek si koji ne želi moć, želiš samo živjeti običnim životom. To je ljepota života. Život običnih stvari. Tu ne treba vatromet.

Koji eros danas prevladava?
Imati, imati još više, pokazati se i imati. A nakon imati – oteti, i pokazati. Ako nisi pokazao nisi ništa napravio. Jer ti moraš pokazati da imaš plastično plovilo od 40 metara. To što s njega ne možeš uloviti ribu nije važno. Imati taj brod i loviti ribu je kao da loviš ribu s nebodera. Samo u maloj barci loviš ribu na način da ti dišeš more i da more diše tebe. I to je ljepota.

Jednom u ratu tisuće malih barki krenulo je od Rijeke do Dubrovnika, uz samo jedan oveći brod, da bi pokazali da je snaga u malim barkama i da one pobjeđuju. Sjećaš li se?
Bio je to fantastičan događaj. I male barke su pobijedile. Inače ne upotrebljavam tu riječ mali, radije kažem običan. Svi smo mi obični, samo je nekom dano da napiše Uliksa, naslika Gospođice iz Avignona, pronađe teoriju relativnosti, a nekom je dan ili poklonjen trenutak da voli svoju ženu i djecu, prijatelje, da napikava svoje goblene, skuplja školjkice ili od šibica radi katedralu. Male sreće koje čovjeka čine velikim. Čovjek ima ogromne mogućnosti i svaki mi je zanimljiv.
Vozeći se u tramvaju gledam ljude, negdje iza njihovih očiju, potoneš u njih i nađeš vrlo zanimljive stvari.
I onda tim tramvajem dođem u atelje, obučem stare hlače, zagrebem nešto, linija me uzruja, linija zasvijetli svojom aurom – možda je to već zamor očiju, svugdje vidim sjaj.

Možda ti živiš svoju sliku?
Mislim da bi to bilo dobro. Pomislim ponekad da bi sliku trebalo samo misliti.
Jer kad slikaš već dok radiš slikaš prošlu sliku sada, a završit ćeš je u budućnosti.
I tako slikaš sliku kojom promiču druge slike, slike koje ne možeš zaustaviti, emocionalni
angažman koji se iz sadašnjosti sudara s prošlošću koju slikajući dovršavaš.
Slikaš sliku sjećanja. I onda kad misliš da ne možeš više ništa ona te ostavi i ode
svojim putom. Nemaš više nikakvog utjecaja na to. Ona je dobar artefakt, dobra
slika koja će komunicirati s drugima koji će doći. Iz prošlosti jednog čovjeka komunicirat
će s onima koji će doći. Ili neće. I tome treba ostaviti mogućnost.

hvala ti puno, mario. ovo je zlato.

Hvala i od mene. Pametan insan.

U novom Globusu Zlatko Keser : Znate što je u slikarstvu najteže? Prati kistove! A drugo, znati se odreći onog što vam najbolje ide.

''Kreativno ludilo? Svi žele danas biti ludi. Ali ludilo peče, ono je pakao, strašno je, to je oduševljenje koje čovjeka zaplijeni.''

U novom Globusu Zlatko Keser : Znate što je u slikarstvu najteže? Prati kistove! A drugo, znati se odreći onog što vam najbolje ide.

''''Kreativno ludilo? Svi žele danas biti ludi. Ali ludilo peče, ono je pakao, strašno je, to je oduševljenje koje čovjeka zaplijeni.''''

da!
hvala na info;)