Forum

26.12.2002. - 28.12.2002.

paris...
odakle da pocnem. na povratku kuci sam pokusao popisati
sve sto mi se dogodilo. komotno moze stati samo na stranice
dvaju knjiga. prvo, u busu sam se ziv istraumatizirao, jer
sam sjeo na zadnje sjediste, koje nikako nisam mogao nagnuti
unazad. cim smo sjeli u bus skontao sam da mi se prolio sav
sok untar kese te su svi oni sendvici koje je mama pripremila
za put postali useless, kao i jedan od kaseta s preko brejkersa
presnimljenim evergreenima. dakle, do pariza se moralo gladovat
ili utjecat ljudima za cips ili cokoladice. kasnije sam (negdje oko
devetke ujutro drugog dana putovanja) skontao da bih bio spreman
ubiti za bilo kakvu tecnost. a i to nije bio neki problem
koliko me je konstantno handrio suhi i zacepljeni nos. elem, nekako
sam pregurao 35 sati putovanja. kad smo konacno stigli krle je
predlozio da se nas cijeli bus kolektivno prijavi u radnu grupu
da bismo imali smjestaj blize centru grada. normalno, niko
od nas nije imao nikakve namjere zbilja i raditi. zarad toga smo svi
na domjenku dizali ruke. lika iz hrvatske sto nas je vodio
kroz proces instaliranja u taize susret smo izjednacili s babom
(baba, baba, pusti me u program) i polako smo sebe poceli zamisljati
kako po parizu lunjamo s raznoraznim obrascima zapakovanim u fascikle
koje moramo pokazivati svake dvije sekunde pariskoj policiji.
nakon sto smo bili olaksani za 25 eurica krenuli smo u pravcu nase zupe.
prije toga sam se rastao od sestre u velikom strahu jer se ifke
u slavonskom brodu u kojem postoji jedna jedina velika dzada uspjela
izgubiti, a nekmoli da se ne izgubi u pariju. silazak niz drvene skale na cestu
sto bi reka keza me podsjetio na atmosferu u franzovim romanima.
mislio sam si: kuda idemo, kuda idemo sad?, da bih na izlazu skontao
da se radi o silasku prema resursima potrebitim za prezivljavanje
(sendvicima, sokovima i nekavim mesom u obliku kurcica spakiranom u
zuti najlon papir).
malo smo se ishandrili dok nismo nasli put do saint lazara, a odatle je
islo sve k'o po loju. mislim malo smo se prepali kad smo uvidjeli
da nam se put lagano oduzava, ali bas kad je trebao, vozic je stao.
malo smo jos tabanali do crkve stella matutina (iliti morning star),
ali na kraju smo spustili svoj ruksake u podrum iste. nas muskih
je bilo trinaest i podjeljeni smo u omjeru 3:4:6. ja sam uletio
u grupu jos s kezom, mariom i zeljkom. ona prva trojica su se odmah
separirala, druga sestorica su pali u ruke nekom liku koji
nam se na prvi pogled pricinio pravim vjerskim fanatikom. nas domacin
eric je pokusavao i nama zbavit smjestaj, ali su svi koje je
zvao redom odbijali gostoprimstvo. na kraju je i po nas dosao
nekakav stari cikica kojeg smo odmah prozvali obrvanom. mario se zezao
kako ce nas on sigurno handriti u bulju. medjutim, cikac je ispao
stvarno fer i korektan jer smo mu ga samo flautali. salim se.
dobili smo svoj kljuc i zaseban ulaz. extrica! covjek je rekao:
dolazite kad hocete, ali nemojte pravit gungulu jer ovdje
zivi raja kulturna. zaboravih napisati da se nasa zupa
zvala saint cloud te da je bila sacinjena od preko nekoliko
bogataskih rezidencija. prije rucka mario se javio da ce izmoliti neku
molitvu. koje su to nebuloze bile!!! 'i hope that we will stay
friends till eternity', 'while we're standing near this wonderful
flowers...' (stol je bio odmah do balkona na kojem je raslo
preliijepo rastlinje) da bi na kraju zavrsio: 'and thank you God
for leave us alone. amen!' mislim zaista!!! keza i ja konstantno
smo se valjali od smijeha. iza molitve je uslijedio rucak u okviru
kojeg nije bilo ni sekunde kruha sto je bio pocetak jedne fantasticne
tradicije. zato smo se napucali sedamnaest vrsta sira i bordeaux vinom.
razgovor je u jednom trenutku svratio i na jezik te sam ja primjetio
da francuski vec odavno nema primat u diplomaciji kakav je nekoc imao,
na sto je keza nadodao da su united states guilty for that.
poslije pet minuta je gospodja y

DZONIIIIIIIIIIII HOCEMO NASTAVAAAAAAAAAAAAAAK!!!!!!!!!!

Johnny, a dalje? Bio sam u Parizu iz istog razloga prije, hm, sedam - osam godina i daj jos malo...

..."Profesore, profesore, kako se kaze mala zmija? Joooj, Hamo, vid mu glave!..."

ujutro mi je
keza ispricao da su sat vremena trazili ulaz te
da kad su ga na kraju i nasli nisu uspjeli marija
probuditi i skontali da bi mogli kamencicima gadjati prozor
da ga probude. 'ali nigdje kamena s glave jebate led!!!
regularno, neko je morao doci kad se naselje
gradilo vaditi kamjenje iz trave. ili ovi kapitalisti
imaju masine i za to.' jedva su marija uz pomoc zvonjave
mobilnog probudili.ujutro smo odmah razgulili u pravcu louvrea.
citav dan smo proveli razgledajuci samo cetvrtinu kata
s renesansnim slikarstvom. u masi sam izgubio svoje
likove, ali sam obilazak nastavio s ninelom i tanjom broj dva.
nakon vec pola sata cijeli obilazak mi je dosadio jer
ama bas svaka slika je bila bazirana na religioznim motivima.
jedan je bio izuzetno cest u to doba. a to je prinosenje
otfikarene glave ivana krstitelja na pladnju. da se radi
o ivanu krstitelju nisam imao blage veze - u to me je tanja uputila.
na petoj je godini farmacije, a o istoriji zna vise nego
svi ljudi s kojim sam u srednjoj skoli sjedio u klupama
zajedno. jos jedna od osoba koja je potrefila svoju buducu profesiju!
kod mona lise je nastala prava guzvancija, a ona
me i nije nesto narocito odusevila - ista je kao i na milijardu
reprodukcija. spustili smo se do lower grounda - umjetnost oceanije,
amerike i australije. e tu je bilo zanimljivih uradaka u drvetu
anonimnih umjetnika iz raznih plemena. nesto stvarno zanimljivo!
odatle smo skontali da bismo mogli na suprotnu stranu do durera.
medjutim, tanja i ja smo vec kod de la croixove galerije odustali
dok je ninela hrabro nastavila dalje. ja sam ti fino na stepenicama
kopao nos i s tanjom raspravljao o ljubavi za rodnim krajem.
jedva smo se izvukli van iz louvrea. slikali se ispred staklene piramide i obeliska
, nasli se s drugim ljudovima iz naseg busa i krenuli prema
trijumfalnoj kapiji preko champsa. tanji su negdje kod clamence stanice
otkazale noge te smo ti ninela i ja odlucili da se s njom solidariziramo
i krenemo ciku.
ninela se pobojala sam vracati u crnacki kvart te je kupila telefonsku karticu
i zovnula nekog pedju koji zivi u parizu da dodje po nju, a ja i tanja
smo krenuli prema lazaru. tamo smo bukvalno sat vremena trazili vozove.
ja joj fino kazem, moramo izaci na povrsinu, a ona ne, idemo jos
dole. fala Bogu, tu je bila sluzba informacija, pa kad
smo kroz shubu pitali lika: kuda da idemo, kuda da idemo sad!? u sekundi
smo bili na pravom putu. ona je sjela na 11-ti, ja na 3-ci i laganeze.
kuci sam ozezao po cokoladi i kiki rikiju, popio heineken, istusirao
se i zaspao snom pravednika. sutradan sam s zaretom razgulio
u pravcu pompidoura. muzej je stvarno extra. najvise
su me se dojmili radovi umjetnika nastali od 1960. naovamo.
fora su recimo lojtre u potpunosti razmaknute spakirane u ogromne
drvene kutije u vidu piramide. ja sam ih razumio kao waste of time and money.
kandinsky je extra, warhol i picasso razvaljivaju, ali najveca fora su mi bili suspects.
u jednoj cijeloj prostoriji stoje velike figure od gipsa ili stiropora,
sta li, ono, s brojevima kao osumnjiceni. crno-bijeli covjek, roda, zirafa,
slon i jos jedna, ne mogu se sjetit. ide muzika, ali ono samo ton po ton -
tiha noc i reflektor osvjetljava jednog po jednog i kako muzikica zavrsava
posljednji ton se oduzava i svjetlo stoji na krivcu. number 3 please
step out. beton!!! jos je fora i new york u sest sati ujutro.
nasred prostorije stoji ogromna otvorena konzerva za sardine, a u njoj
mjesto sardina crvena posteljina i narandzasti jastuk. iza, na
zidu su naslikani crno bijeli neboderi. pompidour je najbolja stvar koju
sam vidio u parizu. regularno, pola stvari koje sam ja mislio
odraditi (normalno, milijardu puta losije) sam vidio tamo. sto je jos
fora, toliki moderni umjetnici su postali poznati
valjajuci nebuloze. s zaretom sam otisao i do notre dame. i tamo smo
se u crkvu ulinva preko reda. mozes komotno unutar nje razbacit fuce na velike.
kasnije sam se na expu nasa

poslednji dani:

sutradan ujutro, dakle na staru godinu
sam se po povratku s mise yeatmanovoj rezidenciji
upisao od smijeha. prvo smo keza i ja skuzili
bazencic s zlatnim ribicama u parkicu
i priupitali se za koliko brzo bi te iste ribice
zavrsile na meniju neke od bosanskih
familija da se takav bazencic nalazi recimo u
dobrinji ili na mojmilu. kad smo prilazili
ulazu yeatmanovih ispred je stajao bijeli renault
u koji su ulazili nekakvi momcovi. rekoh kezi:
'eno, odose nam mario i zeljko.' i krenuh trcati.
keza se zaleti za mnom isto ben johnson koji btw
vis a vis dopinga nista nije bio kriv. nisam se vise
ismijao u staroj godini. rekoh, dok je keza jos uvijek trcao
10 m/s: 'kakav ba zeljko, kakav mario!' i bukvalno se uhvatih
za banderu koliko me je stomak zabolio od smijeha.
keza me je ganjao po naselju deset minuta. poslije smo se
sastali podno trijumfalne kapije s kezinim jaranicama iz
rijeke. prosli champsom, sisli u metro. na regionalnom sam
bio k'o na iglama jer ivane nije bilo nigdje s glave,
kao uostalom ni cura sto su bile s njom. tamo sam vidio
i jelenu i prilikom pozdravljanja s
njom skontao da sam u proteklih godinu dana odrastao.
dogovorili smo se da cemo se naci na trijumfalnoj u pet.
ivana nije dosla i ja sam malkice iznervirat s kezom krenuo
do trijumfalne. poslije susreta s jovanom i jelenom svi
smo zajedno krenuli niz champs. cura zavrsava fizikalnu
hemiju (ostala joj jos cetiri ispita), kaze u somboru
nema nikakve buducnosti, ali mozda nadje nesto u beogradu.
nahvalih joj rich bitch (likove iz sombora sto su svirali
za Bajram u slozi), a ona mi rece da su upravo otisli
snimati album u ameriku. do obeliska smo uglavnom
sutjeli. i kad smo si fino iscestitali novu godinu, a one sisle
u underground keza je poceo psovati adolfovu majku
jer nismo znali gdje su nam ljudovi, mobitel nismo imali,
nista nismo uzeli za novu itd. prvo smo krenuli traziti samoposlugu.
nakon pola sata jedva nadjosmo monoprix. tu smo se obezbjedili stellama
i sampanjcem (ustvari, najjeftinijim pjenuscem sto smo nasli)
te sokicima oasis. kad smo izasli iz monoprixa keza se sjetio da je mario
kazao kako ce se ispred mc donaldsa na champsu oni nalaziti u 7 sati. to nam je bila jedina
sansa, ali nigdje metroa s glave. jedva ga nadjosmo ispred opere.
kad smo dosli uhavtili smo ih bas na odlasku. naime, u macu
nisu dali jesti vec se jedino moglo shorati. priupitah krleta
je li se javila ivana. sekunda da me frajer opali sakom:
'sta ti je, bolan nikola, nisu se javile i sigurno su dobro,
nemoj mi shuhu vezat!'
krenuli smo dzuture forward eiffel tour. tamo smo se instalirali u
parkicu. ostavih ruksak s pivkama i 'sampanjem' kezi na cuvanje i
odoh mihajlinom karticom nazvati mamu. jedva je dobih!
pick up reciever, please wait... i onda tu-tu-tu,
pa sto puta. jedva, kazem ti. cestitah joj novu.
fino ti se vratim nazad, kad nigdje ljudova.
sjetih se canetovog stiha: gde su moji ljudi, gde je moj ceo svet.
obisao sam sesnaest krugova oko eiffela i nista! pomirih se
na kraju sa sudbinom - docek nove u zupi i krenuh do oblaka.
kad tamo na ulazu u metro keza, zeljko i krle vintaju se u krugovima
i traze nesto po podu. slucajnost mrtva ili sudbina - 1. put.
'dobro vas nadjoh *ebote!!! sta to trazite?'
'da vidis kako policija sad razvali stolove onih likova sto su
prodavali eiffelove, salove i kape. raja sve razgrabi, a ja evo ugrabih
samo ovu jednu kapu.'krle ce mi.
htjedoh ga opet priupitat: ' a je li se javila ivana?'
ali ukljucih mozak i skontah da odgovor ne bih dobio,
ali vrlo vjerojatno bih sljivu ispod oka.
ispod eiffela nam je bilo dobro sve dok nisu priletili
nekakvi alzirci kad pomsilih da ce mi sad izaci na nos u vidu krvi
sva ona zezancija od prethodna tri dana. pljunu jedan
curu iz rijeke, dejo nindza iz naseg busa prileti da se marise,
a ja sve to mirno promatrah s krletom i zeljkom na distanciji od 50 metara.
naime, skontali smo da ce nas ta sva gungula zao

Johnny samo jos jedno pitanje: a ko/sta/studira/kako joj se mati zove/sta voli/ne voli je u stvari ivana? Tvoja sestra?

johhnycola ovo sto si ti sad napiso...to je tako nekultruno, tako nekulturno.. ja sam djecu na spavanje moro poslat da ne bi citali ovo! :)

ali iz svega ovoga ipak ne vidim bas jesi li ti odusevljen parizom ili ne, kakvi su ljudi tamo, kako se zivi 'normalni svijet' ...daj reci par o tome...


Drink in peace

ovim putem se javno zahvaljujem gos'n killeru na obajvljivanju ovih mojih nebuloza u novom broju ALBUM-a i apeliram da objavi i adine koje cu poslati i daddyju, pa ako ih hoce objaviti neka izvoli.
zeek:
u parizu se nisam stigao ni okrenuti i sve je vec bilo gotovo. kako zivi normalan svijet, valjda regulara, ovi bogatuni iz saint clouda zive ko bogovi.
zomri:
sestra mi je treca godina ekonomije. kad se vidimo za cdove?

Ok Johnny, nisam skonto iz teksta ko je pa sam moro da te pitam. Stvar je u tome da ja znam jednu Ivanu koja je isto isla u Paris za Novu/Staru, pa reko da nisi sta s njom petljo. Ova Ivana, o kojoj govorim - mislim da sam te vec pitao za nju - studira psihologiju i druga je godina. Znaci, nevermind.

Za CD-ove mi se molim te javi na mail da ne privatizujemo forum, you know what i mean ;) (moj mail: gmirza@info.ba, gmirza@megatel.ba). Upravo sam uzeo i nekoliko novih na pijaci kod Mercatora (MP3 kolekcije: Blur+Gorillaz, Bowie, ADF+Talvin Singh+Fun>da>mental)pa ako te sta od ovog interesuje slobodno se javi.