|
|
26.12.2002. - 28.12.2002.
paris...
odakle da pocnem. na povratku kuci sam pokusao popisati
sve sto mi se dogodilo. komotno moze stati samo na stranice
dvaju knjiga. prvo, u busu sam se ziv istraumatizirao, jer
sam sjeo na zadnje sjediste, koje nikako nisam mogao nagnuti
unazad. cim smo sjeli u bus skontao sam da mi se prolio sav
sok untar kese te su svi oni sendvici koje je mama pripremila
za put postali useless, kao i jedan od kaseta s preko brejkersa
presnimljenim evergreenima. dakle, do pariza se moralo gladovat
ili utjecat ljudima za cips ili cokoladice. kasnije sam (negdje oko
devetke ujutro drugog dana putovanja) skontao da bih bio spreman
ubiti za bilo kakvu tecnost. a i to nije bio neki problem
koliko me je konstantno handrio suhi i zacepljeni nos. elem, nekako
sam pregurao 35 sati putovanja. kad smo konacno stigli krle je
predlozio da se nas cijeli bus kolektivno prijavi u radnu grupu
da bismo imali smjestaj blize centru grada. normalno, niko
od nas nije imao nikakve namjere zbilja i raditi. zarad toga smo svi
na domjenku dizali ruke. lika iz hrvatske sto nas je vodio
kroz proces instaliranja u taize susret smo izjednacili s babom
(baba, baba, pusti me u program) i polako smo sebe poceli zamisljati
kako po parizu lunjamo s raznoraznim obrascima zapakovanim u fascikle
koje moramo pokazivati svake dvije sekunde pariskoj policiji.
nakon sto smo bili olaksani za 25 eurica krenuli smo u pravcu nase zupe.
prije toga sam se rastao od sestre u velikom strahu jer se ifke
u slavonskom brodu u kojem postoji jedna jedina velika dzada uspjela
izgubiti, a nekmoli da se ne izgubi u pariju. silazak niz drvene skale na cestu
sto bi reka keza me podsjetio na atmosferu u franzovim romanima.
mislio sam si: kuda idemo, kuda idemo sad?, da bih na izlazu skontao
da se radi o silasku prema resursima potrebitim za prezivljavanje
(sendvicima, sokovima i nekavim mesom u obliku kurcica spakiranom u
zuti najlon papir).
malo smo se ishandrili dok nismo nasli put do saint lazara, a odatle je
islo sve k'o po loju. mislim malo smo se prepali kad smo uvidjeli
da nam se put lagano oduzava, ali bas kad je trebao, vozic je stao.
malo smo jos tabanali do crkve stella matutina (iliti morning star),
ali na kraju smo spustili svoj ruksake u podrum iste. nas muskih
je bilo trinaest i podjeljeni smo u omjeru 3:4:6. ja sam uletio
u grupu jos s kezom, mariom i zeljkom. ona prva trojica su se odmah
separirala, druga sestorica su pali u ruke nekom liku koji
nam se na prvi pogled pricinio pravim vjerskim fanatikom. nas domacin
eric je pokusavao i nama zbavit smjestaj, ali su svi koje je
zvao redom odbijali gostoprimstvo. na kraju je i po nas dosao
nekakav stari cikica kojeg smo odmah prozvali obrvanom. mario se zezao
kako ce nas on sigurno handriti u bulju. medjutim, cikac je ispao
stvarno fer i korektan jer smo mu ga samo flautali. salim se.
dobili smo svoj kljuc i zaseban ulaz. extrica! covjek je rekao:
dolazite kad hocete, ali nemojte pravit gungulu jer ovdje
zivi raja kulturna. zaboravih napisati da se nasa zupa
zvala saint cloud te da je bila sacinjena od preko nekoliko
bogataskih rezidencija. prije rucka mario se javio da ce izmoliti neku
molitvu. koje su to nebuloze bile!!! 'i hope that we will stay
friends till eternity', 'while we're standing near this wonderful
flowers...' (stol je bio odmah do balkona na kojem je raslo
preliijepo rastlinje) da bi na kraju zavrsio: 'and thank you God
for leave us alone. amen!' mislim zaista!!! keza i ja konstantno
smo se valjali od smijeha. iza molitve je uslijedio rucak u okviru
kojeg nije bilo ni sekunde kruha sto je bio pocetak jedne fantasticne
tradicije. zato smo se napucali sedamnaest vrsta sira i bordeaux vinom.
razgovor je u jednom trenutku svratio i na jezik te sam ja primjetio
da francuski vec odavno nema primat u diplomaciji kakav je nekoc imao,
na sto je keza nadodao da su united states guilty for that.
poslije pet minuta je gospodja y
|
