|
|
pročitao
u jednom dahu
nego, ko je birao? dju? bravo i fala, dju.
kad pročiatm i naiđem na ovakvu poeziju odma se sjetim one simine "najteže, najuzaludnije i najvažnije je pisati poeziju"
kako prije nisam čuo za hercega, ko i svako drugo čeljade ukucao sam ivan herceg u gugl. najprije mi je gugl izbacio slike nekog glumca i nekakav članak "šok za curice - herceg obrijao glavu", samo na moment me to zbunilo al sam onda dodao pjesnik. evo što sam onda dobio (zadnji odgovor iz intervjua na knjigomatu):
K. Da, primjetio sam tu promjenu u tvom radu. Kako vidiš poeziju danas? Status poezije, njezine prednosti i mane?
Herceg. Poezija je za mene, bez imalo pretjerivanja i ikakve patetike, doista nešto sveto. Ona je prostor slobode, otkrića i otkrivanja, ali i prostor tajne, u kojem je sve uvijek nedorečeno, nedokučivo, a mi stalno pokušavamo zaokružiti, do kraja uobličiti tu izmičuću eteričnost. Iz nje, barem ja tako mislim, polazi i proizlazi sve – svaki je istinski umjetnik, slikar, kipar, glazbenik ili filmaš, na neki način pjesnik, slova i riječi su boje, mramor, note i kadrovi.
Kad je pak riječ o poeziji u hrvatskoj književnosti i širem kulturno-društvenom kontekstu, iako živimo u vremenu površnosti i brzoprolaznih senzacija, ne bojim se za nju, ona živi i između najviših zgrada, i u moru, i u tunelima, i u katakombama. Ako je to potrebno, privremeno stvori i svoj paralelni svijet i uporno konkurira ovom, tzv. pravom. Poezija je zrcalo kraj kojega bismo svi češće trebali zastati, u koje ne treba buljiti, u kojem se sve vidi i žmireći.
|
