Forum

snježna kraljica, sanja lovrencic

ledeno jezerce u sobi je imala
i nitko ga nije vidio
sjekiricu dvosjeklicu je imala
i udarala po ledu kad nitko ne vidi
zavukla je ruku u pukotinu
zažmirivši,
kad ju je izvukla bila je staklena
ruka, noga, glava, cijelim je tijelom uronila –
sad se pred njom gase ulične svjetiljke
i nitko ne sjeda na sjedalo pokraj nje
i sitna joj zvonca u glavi stakleno zvoncaju:
ja sam hladna zvijer,
zimska sam kraljica
ona koja ratuje iverjem i krhotinama –
jer soba od početka
nije za mene bila prikladna, zato –

bezemljaši

znaš li? neće više biti ljeta. imat ćemo tri godišnja doba.

noću se ljetni ljudi tužno i tajno spremaju na put. pakuju svoja lanena odjela i havajske košulje, spremaju svoje plastične sandale, briljantin i lažna crnačka zubala.

najteže je ljetnim djevojčicama. zime će spržiti njihova tek pozlaćena tijela. rastvorit će njihove školjke i u svaku položiti hladni biser.

oni će lutati zemljom vukući na plećima teške žare sunca. tražeći neko novo tlo u koje će sasuti slapove ljeta. iako znaju da njihova zemlja nije u prostoru već u vremenu. bila.


saška rojc

ljeto


saletjelo ljeto
skriveno tijelo
vilenjakovim
viticama doticano.

poskidalo
naramenice s ramena

a ostavilo
kolajnu od kamenja

koju nosim
kao da joj nema premca.

kajanjima ukletih
okrunjena kraljica

sužanj i kažnjenik


sluga svoga srca.

pozdrav ingi