Forum

ovog mog jednog.

ovog mog jednog.

ovog mog jednog.

ovog mog jednog.

ovog mog jednog.

sad cemo se svi skupa zveknut pjesmom
Link

:)
baš me u srce dira.

a ovih se gore nagomilalo
iz čistog mira???!!!

inga, vidim kako se poigrava, zato sam je i htio objaviti.
ako slučajno imaš tu knjigu i skener, to bi bila idealna kombinacija da ženu možemo objavit, a onda svi pohrlit u najbližu knjižaru i pokupovat kompletnu nakladu.

zakon :D

svakom loncu poklopac
lako je biti.
u loncu nešto
treba i skuhati.;)*

???

!!!:)

samrflingu fali inga.

Ogovaranje , jasenka kodrnja

Ako budem bila drukčija

većina će govoriti: «Vidi je kakva je!»

Ako budem bila drukčija

neki će reći: «Vidi takva je!»

Ako budem bila ista kao i oni

nitko neće reći ništa osobito

ili će samo mrmoriti jezikom

uobičajenog nerazgovijetnog žamora

pa će biti isto kao i da me nema.

Ako neću misliti na to što će drugi govoriti

već na to što ću biti,

bit ću ja, bit ću drugi, bit ću helij,

bit ću kovrčava i vlažna Neptunova brada

i sve što je moguće biti.

Žena sam, ogovarajte me pomalo,

da ne poželim promijeniti spol

(moj osobni ili svjetski)

što bi, pretpostavljam, moglo postati

povodom znatnijeg ogovaranja.

hej,ingice,veselim ti se!!!:)

Crta - pomisao na metu, asja b.
U poeziji, razmišljanje mora biti grafički prikazano, ako mu je pjesnik sklon. Zarez označava suviše kratku pauzu da bi predstavljao razmišljanje. Tu funkciju najbolje vrši crta. (Iako i praznina ima istu vrijednost, sklonija sam crti, jer ona razmišljanje čini vizualno prisutnijim.) Crta razdvaja napisano od prethodno mišljenog i obrnuto, i lomi tekst na ono što je čitatelju vidljivo i ono što nije, a što jednako intenzivno uobličuje napisanu riječ (ili tekst uopšte). Pauza u kojoj dišemo samo da bismo mogli nastaviti pisati isto je to pisanje. Zarez je, dakle, puno više sudionik napisanog, nego što je dio neizrečenog. Udvostručen znakom navodnika, zarez nas, po Agambenu, izoluje, distancira od jezika. Crta nema tu sposobnost udaljavanja. Ona nas (za)uvijek veže za jezik bez kojeg bi izgubila svoju vrijednost (nema mišljenja bez jezika). Dalje, navodnici u naš upisuju fragmente tuđeg teksta, dok crta unosi pjesnikova vlastita razmišljanja i označava kontemplaciju nad napisanim i onim što to napisano zapravo znači. Ona je dijalog autora sa samim sobom. Slikovno prikazano, to izgleda ovako: zarez je okidač. Napisano je metak, a crta – pomisao na metu.

zarez je onaj trenutak prije nego krene refren u pjesmi.

zaustavite crticu - prije no zazove bol u srcu.
ili
obrišite crticu - prije no što krene bol u srcu.

- kako vam drago -:)

vidiš...

i ti si drugačiji.

ideš uzvodno, a takvi ne nalaze mir.

Link

i ti si drugačija.
zato si mi draga.

summerflingu fali inga.

" da ga teši i nasmeši ".:)

a obećala je...

još davno prije.

" ja nikad ne zaboravljam. "

dojin dicu, evelina rudan

dojin dicu / po cile dane dojin dicu / hitin livu cicu priko desnega ramena / (kako ča su slavenke vajk delale, / piše fortis, foši i laže) / mali doteče / i se nacicka / ja napišen pjesmu, počnen libar / dojde drugi, podojin i njega / pojin mandarinu, pogledan zadaću / onemu ča je doša z škole / skrojin brhan / (njega ne nosin, ali to je za susedu) spečen kumpire, skuhan broskvu / pojin mandarinu (drugu, neću zmršavit ovega prolića) / podojin jopet prvega eli drugega (zabila san ki je sad na/redu) /i pročitan zbirku pjesama od pjesnika ki se je jopet namura / i ja ću se namurat, ću siguro / samo da podojin dicu".

poznam evelinu,
radi kat ispod mene.
nešto je milo u njoj.
a pjesme joj odlične.

jako odlične

onda ne smeta jos koja od eveline:)

Razrizano vrime

Neka mi donesu
nož
da razrižem vrime
na dva kusa
(a dva kusa vrimena
su, ku cemo pravo,
dva vrimena)
jeno ce bit
za moje pupice
moje bebice
i moje krpice
(vere, ne snovite)
a drugo
za eroplane
Internet i mrižu
i kad se podilin
sve ca pretece
zrizat cu još
pak
još jenega
pak
još
i još...
i
bit ce
pet miljari vrimeni
za saku mene
– jeno.

zeza me pravopis, mozda ova ispadne bolje:)

Razrizano vrime

Neka mi donesu
nož
da razrižem vrime
na dva kusa
(a dva kusa vrimena
su, ku æemo pravo,
dva vrimena)
jeno æe bit
za moje pupice
moje bebice
i moje krpice
(vere, ne snovite)
a drugo
za eroplane
Internet i mrižu
i kad se podilin
sve èa preteèe
zrizat æu još
pak
još jenega
pak
još
i još...
i
bit æe
pet miljari vrimeni
za saku mene
– jeno.

:(

MOST

nestašni postolari, ljepljivi prsti, sjajne djevojke
i nešto tastature dostajat ce za pricu mog života
koju pocinjem pisati sada dok vani pršti snijeg
dok prekoputa naša susjeda suši kosu
dok iznutra moj mladic prži krumpir
dok su mi usta suha, a prsti pokretljivi
u toj prici ja nisam sjajna djevojka
ni tajna ljubav neke od sjajnih djevojaka,
nisam nestašni postolar
niti išta ljepljivog ima na meni
mislim da bih mogla biti riba, pas ili macka
u kuci postolareve žene
i da bih je mogla tješiti
kad se bude naginjala kroz prozor
kad bude sanjala doticuce grane
i kad bude vikala bijesno i uzaludno
mislim da bih mogla biti cavao, koža ili mast
na postolarevu stolu kad bude plakao
ili junacki pocupkivao (ako sam mast tad cu se cuvat,
a ako sam cavao cuvat ce se oni)
još bih mogla biti sat, torba ili jastuk
mladih, sjajnih djevojaka
što raspršeno kroce mostom
ili taj most sam
kako se uleknjuje i lomi, raspada
pršti kamenje krupno i sitno na sve strane
baš kao i ovaj snijeg vani
dok se prži krumpir
dok se suši kosa
i piše prica

O RUKAMA, USNAMA I VUKU

ne bih da me odvedu
ni na kakve skupne susrete
gdje ne znam kako iskoordinirati pokrete ruku
koje drže cigarete i drže cašu i moraju se pozdravljati
i još moram stajati
u redovima smješka, nogu i velikih cipela
ne bih ni da ostanem
zatvorena u sobi
gdje me velikani motre sa zidova
na koje ja naslanjam tople ruke
lijepo zaobljene i pomalo prazne
ali bih dopustila
da me nose,
u oba slucaja
i pojedinacno,
da me nose
i noseci posrnu par puta
(tek toliko da sve skupa dobije na težini)
i da mi pjevaju
nježnu uspavanku
tik uz uho
(što vec ima veze s usnama)


A KAD SMO KOD USANA

meni se svidaju one koje slice jabukama
po boji, mirisu i zvuku koji ispuštaju
u trenucima ugode
kao jabuke kad se kotrljaju
u crvenkapicinu košaru
ona ih ceka u kutu
da ih odnese baki
baka se plaši vuka
(ne mora, jer on je jedan iz prethodne pjesme,
jedan od onih koji su nosili
i sad je vec debelo umoran)


DRUGO LICE

svojim muškarcima nikad ne pjevam u drugom licu jednine
npr. dodeš do mene i vidiš da sam sretna
da su ptice zarasle u mahovinu
a gušterica pozelenjela na popodnevnom suncu
ili donijela sam ti cokoladu na poslužavniku od svile
koji podrhtava dok nas svemir promatra
mislim s poslužavnicima je sve u redu
s mahovinom i guštericom isto
cokoladu ne jedem
a svemir puštam da me prožme
kad sam Kant i zvijezda
a to je rijetko i svecano
ali drugo lice nije za moje pjesme
ni za moje muškarce
snovi nemaju ništa s tim
ja njih, muškarce ne pjesme, opisujem
u tom opisu oni su lijepi, sretni, spretni
tužni, zdravi, ili bosonogi
radaju se iz paprati
zaklanjaju se za pjenu i dišu
poput oblaka, lješnjaka i travki
i sasvim im je dobro
tako šutljivima i pokretljivima
u okrutnom travnju i svim drugim mjesecima

zima već polako prolazi...e, pa ...doviđenja...;)