Forum

pls ako moze infi s rokaj giga
i to je dobro

05.07.2008. 08:08. Alternative
Tko se boji rocka još, Wire i još tri za groš
Rokaj fest 2008@Jarun, Zagreb - prvi dan

Mjesec dana po završetku Vip In music festivala na istoj lokaciji zagrebački Jarun vabi ljubitelje kvalitetne svirke, bazirane na gitarističkim osovinama. Vrijeme je do večernjih sati prijetilo biti reprizom kišnih izljeva kakve su oba dana desetkovale posjećenost prvonavedenog, no međutim izostanak značajnijih padalina pomilovao je organizatore.

Ovogodišnji Rokaj fest preskače dosadašnju tradiciju oslanjanja samo na domaće headlinere i regionalno poznate bendove kako bi bila ublažena zamka gledanja Partibrejkersa, Psihomodo Popa, Pipsa Chipsa & Videoclipsa, Majki, Discipline Kičme, TBF-a, Urbana & 4, Ramba Amadeusa, Leta3 i sličnih vrijednih, ali već prepuno puta viđenih pojava. Nekolicina spomenutih ipak se ukazuje i ove godine ali u poziciji bendova na čijim leđima ne leži odgovornost opravdanja atraktivnosti ponude.

Za prvi dan taj su primat nosili novozelandski ortodoksni hard rockeri Datsuns koji su u Zagreb došli s kreditom jednog od najboljih classic rock sastava još od vremena kada su AC/DC i Led Zeppelin prestali "biti mladima". U mnogočemu ta kvalifikacija stoji kada se momci skoncentriraju na energične i furiozne hard rock sheme prepune boogie utjecaja. Tada im nema premca. Unatoč činjenici da su izbjegavali materijal podcijenjenog drugog albuma, ne svirajući, primjerice, jedan od najboljih naslova iz njihova kataloga "Blacken My Thumb", da će publika reagirati najbolje na najpoznatiji clash "Motherfucker From Hell", te da pretpremijerno sviranje stvari s nadolaćeg četvrtog albuma ne obećaje veće promjene i korake u odnosu na podbačaj trećeg "Smoke & Mirrors", Datsuns su tip benda koji rijetko ne zadovolji živo.

Ista je situacija bila s legendama post punka, alternative, mijenjanja stilova tokom duga tri i pol desetljeća. Colin Newman, Graham Lewis i Robert Gotobed uz pridruženog tour člana Margaret Fiedler McGinnis umjesto originlnog gitariste Bruce Gilberta, branili su reputaciju Wire kao jednog od alter rock giganata za čijim se dostojanstvenim starenjem uživo još uvijek diže opravdana buka. Od prvih taktova tako je bilo. Bez obzira što se među pet tisuća posjetitelja prvog dana festivala nije nalazilo puno znalaca njihova utjecaja i nisu bili svjesni klasike odsviranih komada jer Wire anarhičnost naprosto nije komercijalizirana i prostituizirana kao kod slavnijih Sex Pistolsa, minimalizam i energija gitarističkih baza s "Pink Flaga", "Chairs Missing" ili pak ugodna ritmika pretpremijerno odsviranog novog albuma "Object 47", dala je znati kako iskustvo ne mora nužno značiti uklapanje u šturi profesionalizam odrađivanja posla, već uživanja u istom.

Anglizirani Francuzi Bogart&Addictives plaćali su danak ispodposjećenosti posjete nastupa prije 20:00h, no tristotinjak zainteresiranih rasplesali su odličnim naslanjanjem na Franz Ferdinand taktiku plesnog rock and rolla, dok glasno najavljivani Trnokop kao "Bosanska bomba", kombinacija liričke oštrine Ede Maajke i gitarističkog rada Damira Avdića, ostaje zapamćena najviše po povremenim lucidnim Edinim dosjetkama praćenim nimalo impresivnim i posebnim riff`n`griff bendom. Iznenadilo je tim više jer su posljednji solo albumi Damira Avdića i Ede Maajke dali slutiti da se kombiniranim spojem može očekivati daleko raspoloženiji i maštovitiji udarac na bubnjiće, bar što se silovitosti tog hard core rocka tiče.

Chweger i Stampedo kao otvarači festivala na centralnoj

WIRE, DATSUNS, TRNOKOP, ...@Rokaj fest 2008 - Rokaj fest dan prvi
Prijetilo je da će kiša razvaliti i rockere. Nakon što su se vremenski uvjeti poigrali s organizatorima Radar Festivala i Vip IN musica, petak je mogao biti crni ne samo gangsterima, a američki Dan nezavisnosti bio bi Danom zavisnosti za Rokaj fest.
Rulja se skuplja tek poslije 9 sati. Znači line up je loše kombiniran tako da žestoki rockeri Datsuns piče pred jedva tisuću ljudi, Bogart su bili žrtvovani i čulo ih je jedva stotinjak njih. A baš su dobro kopirali Franz Ferdinand. Trnokop samo po željama i sličnom stilu igraju ulogu balkanskih Rage Against The Machine. Chweger su opet odlični ali nitko ne čuje. Stampedo se prilagođavaju, Vatra ne iznenađuje, Evačić je opušten kako i vrijedi, Pipsi iritiraju glumatanjem profi stava i stalnim mijenjanjem ambicije biti ambicioznim art rock bendom ili pak udovoljavati porivima publike s pivom u ruci. Zadruga nema dvojbe. Đanu nisam dočekao.

Wire su legende. Sviraju minimalistički rock and roll punkerskom energijom i od artizma ranih i kasnih albuma nema ni traga. Dva akorda su vro efektni u izvedbi Colina Newmana i društva.

Četiri do pet tisuća "rockera" dobilo je odličan razglas i super svirke. To što je netko očekivao deset tisuća posjetitelja, nije realno. Pa briga našu publiku za kvalitetu. Nije svirao Pete Doherty da bi bilo vrijedno.



Autor: Ivan Perić, 05.07.2008. 11:22 h

Sutra je novi dan


Da mi je netko ponudio da ću za samo 100 kuna uživo gledati obožavanog Evana Danda i njegove prekrasne Lemonheadse, dodatnu stoju bi mu gurnuo u stražnji džep, još jednu potrošio na šanku gdje bismo takvu lijepu vijest proslavljali, a možda i ne posljednju bih iskoristio za potpaljivanje slavljeničke bengalke. Tako da me ni najmanje nisu iznervirale naknadno doznate informacije kako se pristupanjem u Tele2 mrežu ulaznica za trodnevni Rokaj fest može dobiti za nikakvih 25 kuna, kao ni činjenica kako su se iste te ulaznice besplatno dijelile gdje god sam se posljednjih tjedana okrenuo, jer 99 kuna, da budem potpuno precizan, koliko sam izdvojio za svoju ulaznicu, još uvijek predstavlja najbolji omjer za novac koji sam gotovo ikad doživio. Nisam se tako ni nešto posebno pjenio uslijed jučerašnjega mlakoga prvog dana festivala, kad mi je isti ionako ponajprije poslužio kao zagrijavanje za večerašnje umiranje u prvim redovima. Perfidan lajnap festivala – kako se zgodno izrazio Moose – doista jest sastavljen od mnoštva imena iz kategorije koju bi valjalo pogledati pogotovo za sitne pare, ali zapravo nimalo ni od koga ne očekuješ. Imajući sve to u vidu, sasvim je solidno što mi je generalna ocjena jučerašnje parade bila da je bilo polovno.



Nisam pičkica koja izvještava s festivala i popratnih mu sadržaja, nego pravi macan koji izvještava s koncerata, tako da se na organizacijske plusove i minuse neću obazirati osim kada bude neophodno, pa polovan dojam doista nema nikakve veze s ičim drugim osim sa svirkama šest bendova koje sam jučer slušao. U tu brojku nisu, dakle, ušli Chweger (nije mi žao, pouzdani ljudi su se već nad njima ispovraćali), Stampedo (ipak generalno nebitni, iako ne bih imao ništa protiv slušanja), Bogart & The Addictives (Bogart who?), Zadruga (što mi je žao, jer sam igrom slučaja – Tonći mi je u zadnjoj pošiljci spržio i njihova tri albuma iz devedesetih – zadnjih dana preslušao njihovu diskografiju, ali su prekasno počinjali) i Đana Šegon (pa ljudi, šta vam je? Koga briga za Đanu Šegon? Zašto uopće svi i znamo o kome se radi?), a polovno nije bilo zato što je pola bendova bilo dobro, a pola loše, nego zato što me nitko nije u potpunosti zadovoljio, dok su me neki u potpunosti ubili u pojam – a onda sam se opet bio prisjetio kako ću za 24 (sada samo 9) sata gledati Lemonheads i osmijeh mi se brzinom svjetlosti vratio na lice.



The Datsuns su barem jednako dobri koliko i Led Zeppelin, izostavimo li nemanje jedne poštene grand balade, da ovom tvrdnjom odmah na početku naljutimo klasičare. Zapravo, meni su čak i bolji, jer su najuvjerljiviji i najzabavniji onda kada ne preuzimaju slijepo obrasce svojih najvećih heroja Pagea i Planta, te se prisjete da su rođeni nakon punka, pa malo neobaveznije i opuštenije raspale po garažnim rifovima. Njihova svirka jest cock-rock, kakav pušim rijetko, ali oni ga sviraju s punim uživanjem, od kojega se dosta prenosi i na publiku. Da je sredina sedamdesetih krcali bi stadione stoposto, ali sitna povijesna nesreća što su se rodili trideset godina poslije uvijek će ih stavljati tek u fusnote tekstova u kojima glavne uloge još uvijek igraju Led Zeppelin – AC/DC doista nemaju nikakve pretjerane veze sa zvukom The Datsuns. Skužili ste kako Cepeline ne volim, pa mi je sad pomalo glupo tvrditi kako je bend koji im prilično naliči masu bolji, ali 'Whole Lotta Love' ili 'Kashmir' me nikada nisu natjerale dići šaku u zrak kao što je to sinoć uspjelo 'MF From Hell', 'Such A Pretty Curse' ili 'Harmonic Generat

evo još:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektakli/tabid/79/articleType/ArticleView/articleId/13670/Default.aspx

Prvi dan trodnevnog Rokaj festa na Jarunu okupio je oko 4000 ljudi na nastupima grupa Chweger, Stampedo, Bogart& Addictives, The Datsuns, Trnokop, Wire, Miroslav Evačić&Čardaš Blues Bend, Vatra, Pips Chips & Videoclips, Zadruga i Đana Šegon.


Kiša koja je postala tradicionalni pratitelj zagrebačkih open air festivala i ovog je puta prijetila da organizatorima pokvari odaziv prvog dana događanja.
Rokaj fest su otvorila dva provjerena domaća benda Chweger, poznatog pulskog redatelja Maurizia Ferlina i Stampedo Ivanke Mazurkijević koji su svoj setove odradili pred tek nekoliko desetaka ljudi.

Nešto više publike okupilo se kada su na red došli francuski Bogart & Addictives, bend koji svoj zvuk duguje utjecaju bitanskog new wave-a i punka što su zorno i pokazali odsviravši darkerski klasik „Transmission“ svojih uzora Joy Divisiona. Ovaj solidan bend koji podsjeća na Franz Ferdinande tek se mora izboriti za svoje mjesto pod suncem na svjetskoj rock tržnici.


Drmusanje glavama i gibanje publike prvi su zaista uspjeli potaknuti novozelandski Datsunsi, poznati hard rock bend koji je svojim naslanjanjem na boogie i rock 70-ih već početkom 2000-tih stekao zavidnu glazbenu reputaciju na svjetskoj sceni.

Datsunsima tepaju da su Led Zeppelini 21. stoljeća i to je dijelom istinito, no u svoju glazbu oni pored classic rocka ugrađuju i onu nepredvidljivost, drskost i žestinu kakva se često susreće među rock poletarcima. Zagrepčanima su odsvirali dio repertoara s još neobjavljenog, četvrtog albuma te presjek prethodna tri albuma.

Pravo iznenađenje za već brojnu publiku koja se okupila na Rokaj festu bio je Trnokop, projekt u kojem su oštricu kritike društva i univerzuma ukrstili kultni bosanski punker i pjesnik Damir Avdić i Edo Maajka. Bend još nije potpuno usviran, no žestina i naboj kombinirani s provokativnim tekstovima u kojima nema zabranjenih tema aduti su koji bi sceni regije mogli dati prvi smisleni hard core punk bend s Balkana. Avdićeva tvrda ritam gitarska mantra, krikovi koji lede krv u žilama, te sjajni i provokativni Edini tekstovi poput onog „Sve će biti picikato kad nam dođe Nato“ bit će jedan od najiščekivanijih debija ove jeseni kojeg je premijerno čula tek publika Rokaj festa.


Posljednji su na glavnoj pozornici nastupili headlineri prvog dana festivala – britanski alter rock prvoborci Wire priredivši nastup vrijedan divljenja ljubiteljima art rocka i poznavateljima njihova opusa, no naišli su na mlak prijem većinske mlađe publike Rokaj festa koja uglavnom ne poznaje početnicu otočkog post punka. Vremešnim, ali poletnim članovima Wire-a to nije bila prepreka da odsviraju neke od pjesama s njihovih najvažnijih albuma „Pink Flag“ i „Chairs Missing“, te najfriškijeg „Object 47“. Gitarski minimalizam i ritmične, gotovo plesne dionice razotkrivaju koliko je ovaj bend utjecao na nekoliko generacija britanske pop i rock scene koju su 80-ih predvodili The Cure, a danas Franz Ferdinand.

Na manjoj pozornici pod šatorom uslijedio je koncert Pips, Chips& Videoclips koji su napravili pravu koncertnu feštu s best of repertoarom temeljenom na hitovima za širu publiku. Malo predug, ali energičan nastup odradila je i neuništiva Zadruga, a Đana Šegon svoj je debi solo album „Luna“ predstavila pred stotinjak najžilavijih posjetitelja.

Ako je suditi prema prvom danu Rokaj fest je dobrom organizacijom čak i podignuo standarde open air festivala u nas. Program se odvijao na dvije

Pipsi su jedini jucer odsvirali koncert i bilo je super, a Damir Avdic je o-d-l-i-c-a-n.

Rokaj Fest, 1. dan - Wire nisu bili jedini highlight večeriOve se godine festivali baš ne mogu dogovoriti s vremenskim prilikama, pošto je na svakom od njih vrlo oblačno ili pada jaka kiša. Tako je bilo jučer i na Rokaj Festu, s crnim oblacima koji su plašili ljude nevremenom, ali, na svu sreću, tek je par kapljica osvježilo zagrebački Jarun.

Već pri samom ulasku u koncertni prostor vidjelo se da je festival dobro organiziran, pošto su obje bine bile jedna nasuprot druge, program složen da se bendovi međusobno ne poklapaju, satnica se do u minutu poštivala, a bio je i cijeli niz šatora za konzumaciju jela i pića.



Pošto je Rokaj najjeftiniji festival, što se upada tiče, bilo je zanimljivo vidjeti koliko će se ljudi sakupiti jer bendovi ipak nisu prva liga, nego su iz nešto alternativijih grana, pa se mnogima od njih naljepila i etiketa 'kultni' za što bolju promociju samog događaja. Ali, krenimo redom...

Ne znam što se dogodilo s imenom benda u svim promo materijalima, jer je The Chweger ostao bez popularnog 'the', ali svaki organizator bi morao pripaziti na takve stvari, ako želi da ga se smatra ozbiljnim, makar bend i svira na samom početku festivalskog dana, kao što se dogodilo The Chwegeru.

Točno u 17:30, hrabri dečki iz Pule zasjeli su na stage pred samo sedmoro ljudi koji su odmah ispočetka mogli shvatiti kakav dragulj imaju pred sobom. Bend je u pola sata predstavio većinu svog odličnog prvijenca "The Chweger", a najbolju pohvalu izrekli su im dvojica pomalo ostarjelih rockera iz publike koji nisu vjerovali da su iz Pule, već su mislili da su neki stranci.

Od početka koncerta udarili su jedan žestok dance-rock ritam kojeg nisu ispuštali cijelo vrijeme, a dodatnu dinamiku nastupu davale su povremene izmjene na instrumentima. U instrumentalnim pjesmama, dečki su najbolje pokazali svoju uigranost i fuziju različitih rock žanrova, dok su se u pjevačkim najviše isticale "Back To East" i "She Cut Me", te završna "Kangaroo" koja je i s razlogom odsvirana kao posljednja zbog svojeg iznimnog dance ritma.

Da je kojim slučajem The Chweger pušten za koji kasniji termin, ovo je mogao biti njihov definitivni proboj, ali ovako će i dalje ostati skriveni od šireg dijela publike koji radije sluša isfurane 'strance' poput The Rapture, a ima toliko bolji bend u 'svojim redovima'. Nastup im je završio pred 40-tak vrlo rasplesanih i zadovoljnih posjetitelja.

Nakon 15 minuta pauze, došao nam je sljedeći domaći bend, Stampedo. Ivanka k'o Ivanka, ponovno je bila odlično raspoložena te navodila ljude na ples i zabavu tijekom cijelog nastupa benda koji je za jučerašnje potrebe bio kvartet.



Dalo se je osjetiti da Ivanka nije zadovoljna da Stampedo kao marginalci otvaraju festival, pa vjerojatno i otud ideja o njenoj majci s natpisom 'Rokaj Fest - Stampedo i drugi...'.

Stampedo je izveo jednu svoju tipičnu 'best of' listu u rasponu od prvog hita "Stampedo" (koji u live svirci zvuči još kaotičnije nego kod studijske snimke) do posljednjeg "Špricer". Zanimljivo, baš su s te dvije pjesme i otvorili nastup, da bi potom krenuli u 'šaranje' po drugim uspješnicama.

Uslijedile su pjesme "Samo zvijezde", "Maslina" i "Jadranska sol" koje su dodatno zapalile publiku koja se lagano sakupljala, a za vrijeme izvedbe "Fatamorgane" su imali i sami jednu fatamorganu, pošto im je na kratko nestalo struje što su na vrlo zabavan način i sami iskomentirali, te bez prestanka nastavili dalje po repertoaru. Za kraj nastupa ostavljene su "Ti odlaziš u Kinu" i "Dolje je bolje".

Sta

Showbiz.hr

05. 07. 2008. / 18:14

OPEN-AIR Rockeri na tri dana zauzeli zagrebački Jarun
Rokaj fest bez redova i preklapanja bendova
Autor Željka Vuković



Edo Maajka - briljantan nastup s Trnokopom
Foto: Antonio Bronić


Za razliku od prošlogodišnjeg Rokaj festa, kad su se bombastičnim najavama svjetskih rock zvijezda iznenađenja tresla brda, a na kraju se rodio miš, jer su najveće inozemne zvijezde bili tek Partibrejkersi, ove se godine organizator uspio iskupiti pripremivši bogat popis domaćih i gostiju.

Prvu večer obilježili su Edo Maajka, zatim Pipsi (koji su na žalost nastupili na manjoj pozornici) te odlični novozelandski The Datsuns, koji su pokazali zbog čega ih nazivaju novim Led Zeppelinima. Fanovi Ede Maajke s nestrpljenjem su na velikoj pozornici dočekali njegov debitantski nastup s Trnokopom, bendom u kojemu ključnu ulogu igra Damir Avdić, jedinstveni alter rock glazbenik na ovim prostorima.

Trnokop zvuči kao bosanski Rage Against The Machine i baš kad se atmosfera zahuktala uz nekoliko britkih i beskompromisnih žestica s tekstovima koji pogađaju izravno u srž aktualne političke situacije, svirka je naprasno završila uz Edine riječi: "To bi bilo sve, nemamo više pjesama".

Na žalost, britanski Wire, unatoč kultnom statusu, nije se uklopio u festivalsku shemu, pa je na jarunskoj obali zvučao pomalo naporno. Prvih pet tisuća posjetitelja koji su pratili prvi festivalski dan ugodno su se iznenadili vidjevši kako se bendovi ne preklapaju te kako nema bonova niti većih redova pred štandovima s hranom i pićem.

Trodnevni Rokaj fest završava u nedjelju, a na glavnoj će pozornici, među ostalima, ugostiti Ramba Amadeusa, zatim britanski Godfathers, te legendu britanskog alter rocka - Marka E. Smitha i njegov sastav The Fall.

www.vecernji.hr