Forum
nova prijava
Ukupno poruka: 54349 :: Ukupno korisnika: 1391
matea
24.09.2007 u 01:03:14
profil autora
izmijeni
Sigurno je super.
19.05.2024 u 07:34:28
oblikovanje:
sadržaj:
[quote] Pjesme za gladijatore Pita Mali Princ svog Tatića: "Daddy, Daddy, koliko su udaljene zvijezde? Ja bih želio biti zvijezda. Kako se postaje zvijezdom?" Otac namršti obrvu podižući drugu: "Vidiš sinko Mali Prinče, ja sam zvijezda. Jako sam osjetljiv na okolinu. Pa sam morao raditi na sebi, godinama se uvjeravati kako je ono što izlazi iz mene umjetnost. Zato sam pametniji, veći, jači i vrijedim boljeg terena od ovoga gdje se ti i ja nalazimo. Znaš, nebo je puno zvijezda koje svjetlucaju i lebde... Da bih ja postao zvijezda morao sam naći Veliki Kapital koji će mi omogućiti da se osjećam prostrano, slobodno - baš kao prava zvijezda...". "Ali, oče, oh Veliki Oče Mislioče," načas ga prekinu Mali Princ "ja ne razumijem što pričaš, trabunjaš li. Samo sam te pitao koliko su udaljene zvijezde od mene i tebe i kako bih mogao i ja postati zvijezda. One stelarne i stvarne, ne umišljene zvijezde. Ne bih pjevao niti pisao pjesme da bih se zato osjećao dokazanijim od onih kojima se dokazuješ i da bih se afirmirao pred onima koje negiram. Znaš Daddy, Daddy, mislim da baš ti to radiš...". "Griješiš sine, sada ću ti ispričati jednu istinitu priču pa ćeš na konkretnom primjeru vidjeti kako ja jesam divljenja vrijedan umjetnik, a ne samo ambiciozni, razmaženi, katkad neurotični, ali uglavnom prepotentni susjed kojem sponzorski div prijatelj u sjeni omogućuje da moždano masturbira i verbalno onanira nad nižim bićima. Ja sam ti sine dugo godina bio isto fini sin iz kvarta. Onaj koji svira klavir. Onda sam osjetio kako sam nezadovoljan koječim, pa sam počeo promatrati sebe u svijetu kao vođom benda. Onda sam pisao djetinje kitice, strofe, stihove i uglazbio ih uz pomoć tadašnjeg društva. Onda su nam rekli da smo rockeri. Onda smo mi postali rockeri koji slušaju Oasis. Onda sam se razilazio s nekim ljudima oko sebe i sobom samim, pa sam sebe našao. I druge istomišljenike. Onda smo postali umjetnici koji psuju. Onda smo postali ozbiljni i introvertni. Jer smo klekli pred Radiohead. Pjevali smo o Bogu. Drveću i rijekama. Znaš, metaforama za život. Veseo i tužan. Nakaradan i ružan. Ali nužan. Uvijek sam nekom bio bar malo dužan. I to me tištilo. Znao sam napisati divne i sentimentalne pjesme koje ne bih otpjevao toliko autentično. Nemam baš dobar glas i borim se s tonalitetima, ali to je slabost koja mora biti prikrivena. Nikome priznati sinko, na toj se strategiji dobijaju ratovi. Otkrili smo ozbiljnu umjetnost u pop glazbi. Onda smo htjeli zapanjiti Zapad našim genijem. Nije nam baš išlo. Jedan nam je plemeniti striček omogućio da radimo kao da ne živimo u ovoj vukojebini zvanoj Naša Lijepa. Skupio sam od istomišljenika i onih koji mi se dive vjernu zajednicu. Svi oni drugi koji nas preziru misle da smo kao ona skupina iz "Izbavitelja" Krste Papića. Mi se s njima sprdamo jer znamo da smo ubermensch und damen naturlich. Pa sam i zbog toga bio osoran i arogantan. Kad sam skužio da mi svađanje i pesimizam uzima previše vremena smislio sam novi odmak i nazvao ga - koncept. Bit ću konceptualni zajebantski zajedljivi umjetnik. Pisat ću blesaste stihove i nagoditi se sa samim sobom da su to u stvari poruke i nadati se da ih još netko može pročitati između redaka. Ali bazično ću zatvoriti krug i biti opet ono što mi zahtijeva najmanje napora - pjesnik s naoko infantilnim i subverzivnim poslanicama. To je ono kad u pjesmi kombiniraš riječi i rečenice kao na primjer: "Da nam je Edvin Softić bar menadžer/Tada bi svaki mufić, slatki mufić, bio [/quote]
Oznaèite ako želite dodati vaš potpis (sig).