|
|
ne volim profesionalni sport. mislim da nema smisla.
ne vidim da pridonosi nekom općem napretku, niti ičemu for that matter. jedino ako se sjebano koljeno i koješta broji pod napredak…
plakali ste kad se janica spustila prva i kad je blanka skočila. zašto?
zato što su se odricale svega, trenirale cijelo vrijeme i sve to ni u kakvim uvjetima?
zato što ste vidjeli kako su bile sretne kad su osvojile prvo mjesto nakon svega?
isplatio im se sav trud i sad su sretne pa sam i ja sretan. za njih. ok, razumljivo.
ali ono što mi definitivno nije razumljivo kako je moguće da plačemo samo ako je riječ o nekom sportašu koji je nešto postigao?
zašto na tv moramo gledati samo ako ova skoči prva? zašto ne gledamo nešto drugo osim sporta? sumnjam da u drugim granama SVEGA ne postoje ljudi koji su jebeno uspješni. koji su se isto tako odricali i trudili do kraja neba.
Zašto nitko ne pušta suze kad netko osvoji svjetsko u matematici ili čemu već?? zašto je ovo važnije? Naravno, reći ćete- ljude, masu ne zanimaju neki matematičari, ali na kraju krajeva, koga je briga za išta? Apsolutno me se ne tiče niti blanka niti neki matematičar, a emocije (sreća nakon truda koji se isplatio) od jednog i drugog se na mene prenose jednakim intenzitetom. Jednako mi je drago i zbog jednog i zbog drugog što su uspjeli.
Zašto je onda malog matematičara dočekala mama i baka, a Janicu tisuću milijuna ljudi po zračnim lukama i trgovima? Mislim, ako već ljudi s televizora pucaju na to da ćemo popušiti emocije, što ne bi malo proširili dijapazon.
S čime se jedan dubravko, jedan ante i jedan nikola poistovjeću kad gledaju blanku vlašić? Zašto vam je to toliko intezivno iskustvo, za razliku od nečijeg drugog uspjeha? Ne mogu se sjetit nikog osim malih matematičara/informatičara od prije par godina zato što svaki put u novinama i na televizoru gledam isključivo požare, silovanja, ubojstva, samoubojstva, pljačke… tu i tamo pojavi se neka blanka vlašić.
sad nek vlado kaže- ti to ne shvaćaš. pa da završimo ovu priču.
|
