|
|
Zoran Pongrašić, rođen je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća u Novoj Gradiški, gradiću okruženom nepreglednim prostranstvima slavonskih ravnica, a zatim u još nesvjesnom stanju doveden u Zagreb i to u onaj Novi, dok će onaj bez tog pridjeva početi svakodnevno posjećivati prelazeći Savski most na putu do IV. gimnazije, sadašnjeg muzeja «Mimara».
U školi su ga na samoupravljačko-socijalistički način uvjeravali kako će uskoro doći vrijeme u kojem će svatko raditi samo ono što želi, što je bila i ostala njegova najveća želja, pa još uvijek, iako je od tada prošlo poprilično mutnih voda ispod Savskog mosta, a još više tramvaja odcvililo svoje po zagrebačkim tračnicama, čeka taj obećani uskoro. U međuvremenu piše, i to samo ono što želi.
Voli se hvaliti dobivenim književnim nagradama, kao što su Grigor Vitez i SFERA, a kad god mu se ukaže prilika obavezno spomene svoje radio-dramske i kazališne tekstove, filmske scenarije i scenarije za stripove, kao i SF prozu, te uz smiješak koji odiše lažnom skromnošću kao uzgred spomenut će i to da mu je jedan roman preveden na francuski.
Uz sve gore navedeno, ovom vas prilikom obavještavamo da je, uz članstvo u AUTORSKOJ KUĆI, član Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Hrvatskog društva pisaca, te da nikada nije znao dobro svirati električnu gitaru.
Ponekad poželi ponovo se roditi, ali ne kao pisac već kao vozač Formule 1.
|
|
|
Spjovod za kujac
Grga vidi da ga promatram. On šapne: - Kog smo kurca uopće došli? - Kao da mi čita misli.
- Zbog Kreše – odvratim, jer mi ništa bolje ne pada na pamet.
A Grga prosikće: - Krešo je pizda!
Stvarno mi čita misli.
- Onda zbog njegove stare – šapnem. – Ona ja bila u redu.
- Ali, ona je mrtva! – kaže Grga.
- Znam – složim se. – Zato i jesmo tu.
kratka pričica o Grgi;
Aleluja!, Zoran Pongrašić
"Ja sam, u stvari, vjernik" kaže Grga.
On i ja sjedimo za stolom u njegovoj kuhinji, pušimo i pijemo lozu. Drugim riječima, sve bi trebalo biti normalno. Ali on kaže "Sve ove godine živio sam u zabludi misleći da sam ateist".
Grga je, otkad pamtim, moj najbolji prijatelj. Do ovoga trenutka bio sam uvjeren da znam sve o njemu. A sada se pitam, je li to onaj isti Grga kojega sam poznavao svih ovih godina ili netko meni nepoznat, totalni stranac.
Krišom ga pogledavam.
Izgleda točno kao Grga kojega sam poznavao, ali moguće je, pomišljam, da se čovjek iznenada promijeni. Moguće je, pomišljam, da mu se u glavi okrene neki dotad zanemareni kotačić; tom čovjeku, mislim; pa da postane netko sasvim drugi. Nešto sasvim drugo. A i Grga je samo čovjek. S druge strane, pomišljam, zar je moguće samo tako izgubiti najboljeg prijatelja?
"I što ćeš sad?" pitam drhtavim glasom.
Grga polako podiže glavu.
Gleda nekamo prema kuhinjskom stropu, kao da će se za koji trenutak tamo negdje, malo ulijevo od plafonjere, pojaviti kakav anđeo i prenijeti mu osobnu Božju poruku.
"Ostavit ću sve" kaže zatim. "Zaredit ću se i otići u Afriku. Bit ću misionar".
Primjećujem da mu je glas odjednom čvrst i odlučan. Nikad ga ranije nisam čuo da priča takvim glasom.
"Sagradit ću školu i crkvu" nastavlja Grga. "Ne mora to biti neka velika škola. A ni crkva" dodaje. "Ali sagradit ću ih i dolazit će ljudi da me slušaju. Dolazit će sa svih strana".
Na ovom mjestu povlači jedan dugi dim. Možda posljednji prije nego se zaredi, prolazi mi kroz glavu.
"A ja ću im čitat Bibliju!" kaže, zapravo, sada već viče. "I Stari i Novi zavjet!" Grga podiže kažiprst visoko u zrak. "I borit ću se protiv kolere, malarije i tifusa! I pomagat ću slabima! Hranit ću gladne! Liječit bolesne!"
Iznenada, Grga zašuti.
Naučio sam, svih ovih godina, da ga ne treba požurivati dok priča, ali osjećam kako mi srce lupa, osjećam kako mi ponestaje zraka, osjećam kako me hvata panika, i više ne mogu izdržati. Moram saznati istinu.
"I?!" pitam.
Grga polako okreće glavu prema meni; na trenutak mi se učini da mu se oči žare nekom božanskom svjetlošću; i čujem ga kako svojim novim, ozbiljnim glasom kaže "I jebat ću crne djevice"!
Nekoliko trenutaka tišina je potpuna.
Zatim se Grgine usnice razvlače u cerek i ja napokon mogu odahnuti. Ipak je to onaj isti Grga, moj najbolji prijatelj. Grga, koji me ponovno navukao na neki svoj štos. Ali, umjesto da sam povrijeđen, ljut ili barem postiđen, ja sam radostan.
Podižem čašicu do vrha napunjenu lozom.
"Ajd, u zdravlje!" kažem Grgi i naginjem glavu unatrag.
Gore, pod kuhinjskim stropom, malo ulijevo od plafonjere, vidim iscereno lice anđela.
"Aleluja!" k
|
|
|
evo još samo ovo, pa neću više..
Zoran Pongrašić
Nije on težak, on je moj brat
Ima dana kada mi moj brat brani govoriti. Kada dozvoljava da mu se obraćam samo znakovima. Tih dana stojim pokraj prozora okrenut ka sredini sobe gdje se tada obično nalazi on; zavaljen u fotelji s rukama obješenim preko naslona, ili možda ležeći potrbuške na krevetu, ili naprosto sjedeći na podu, na parketu, oslonjen leđima o zid; i po zraku ispisujem znakove najbolje što znam.
- Ništa te ja ne razumijem – kaže moj brat, vrteći pri tome glavom. (U slučaju da leži potrbuške na krevetu, umjesto glave mrda vrhovima nožnih prstiju).
- Što mi, zapravo, pokušavaš ispričati? – pita on.
- Ako nemaš ništa pametno za reći, bolje bi ti bilo da šutiš – kaže.
- Čuješ li što ti govorim?! – urla.
Puštam ruke da mi padnu niz tijelo. Prije toga možda brišem znoj s čela. A možda i ne. U svakom slučaju, imam neodoljivu želju okrenuti se, okrenuti leđa mome bratu i pogledati kroz prozor, pogledati van. Hvata me, naime, panika da se, dok ja šutim, tamo događaju neke bitne stvari, događaji koji će se kasnije generacijama prepričavati, važna zbivanja kojima sam tako lako mogao biti svjedokom a nisam samo zato što sam u pravom trenutku gledao na krivu stranu.
Možda bih trebao izaći, pomišljam. Možda bih trebao uzeti kaput, obuti cipele i ostaviti sve ovo. Možda bih trebao otići nekamo gdje me nitko ne poznaje.
No, ne činim ništa (osim što puštam ruke da mi padnu niz tijelo, mada to, priznajem, i nije bog zna što).
Moj brat sjedi u fotelji s rukama obješenim preko naslona.
Tko je od nas dvojice lud, pitam se.
- Nitko – kaže on.
Ponekad imam osjećaj da mi moj brat može čitati misli.
- Svi – kaže odmah zatim.
- Ali kaži ti meni – kaže još, - koliko je zapravo lud netko tko je lud? Koliko, ha?
Ja ne kažem ništa. Jer se ne mogu sjetiti znakova kojima bih izgovorio ono što osjećam da bi trebalo reći.
- Uzmi, na primjer, ovaj krevet – kaže moj brat ležeći potrbuške na krevetu dok mu se nožni prsti pomiču u ritmu govora. Kao da riječi izgovara stopalima, a ne ustima. – Koliko je taj krevet lud? Koliko je lud kada mi dozvoljava da na njemu ležim budan? Kreveti su izmišljeni kako bi se na njima spavalo, nisu li? Kao što su stolci izmišljeni da bi se na njima sjedilo. Kao što su frižideri izmišljeni da u njima držiš hranu, a ormari za odjeću. – Oštro me pogleda. - Pa nećeš valjda odjeću spremati u frižider, hoćeš li?!
Ili.
- Uzmi, na primjer, ovaj zid iza mojih leđa – kaže u slučaju da sjedi na podu. - Koliko je on lud kada pokušava odijeliti nešto što je u suštini nerazdjeljivo? Ako postaviš zid znači li to da si svoj svijet podijelio na dva dijela? Znači li? Uostalom – kaže on, - kada malo bolje razmisliš shvatit ćeš da zidovi nemaju nikakve svrhe sve dok su u njima vrata.
Šutim.
- Eto vidiš – kaže moj brat.
Klimnem glavom u znak slaganja.
- A pogledaj sada mene – kaže moj brat.
Iako ga ja ionako cijelo vrijeme gledam.
- Ne. Ne tako – kaže on. - Priđi bliže i dobro me pogledaj. No, hajde. Priđi i ne boj se.
Teška koraka odmičem se od prozora. Pitam se što se za to vrijeme; za vrijeme dok se odmičem kao i za vrijeme dok sam još bio tamo; događalo iza mojih leđ
|
