|
|
Rastanak sa sobom
Sad je trenutak da svatko od nas
ode na svoju stranu: vi, noge, za koracima
o kojima toliko snatrite netom prilegnem;
ruke kud koja - lijeva, nespretna, u predjele
mašte, desna s vojskama; možda svi prsti,
dvadeset njih, odu na kakav drugi svijet;
ovaj su, misle, dovoljno razorili;
za njima će rebra, radna, uvrijeđena;
jetra će, zna se, u obližnju krčmu (tamo
već loču bubrezi, želudac, mjehur);
srce će na barikadu, ali bez krvi, u
šaputanju, toliko opredijeljeno za bitke ljubavi;
pluća među oblake, mozak u samo sunce;
a ja ću ostati sam s ovim gadnim
jezikom, stvorenim za otmjenost a stalno je
klepetao, uvaljivao me u sve gore nedaće.
Hajd, jeziče, sad pokaži što umiješ,
sad kad sam ostao bez ičega: napuni podrum,
tavan, smočnicu.
. . .
Jedan vodoskok iz srca tišine
zanesenog perivoja
podiže bijele trepavice
u moju osamljenost.
. . .
|
|
|
