|
|
DUBRAVKO IVANIŠ RIPPER, FRONTMEN ZAGREBAČKE GRUPE "PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS", U POVODU IZLASKA LIVE-ALBUMA "DOKUMENT"
URLIK U BEZDANOJ RUPI
Igor LASIĆ
23. prosinca, 2005.
Potreba za Johnnyjem je dokaz da je sve ovo jedno veliko ništa. Nabrojite mi jedan band ili izvođača za kojeg se može reći: "Ovaj dečko jebe mamicu, stvarno ima jaja"?! O čemu bi on uostalom govorio, na čijoj je on strani kad je napravljeno tako da strane ne postoje? Znači, taj bi morao biti na svojoj strani, a takve se mora korporativno pljuvat i gazit. Možeš samo urlat u bezdanu rupu ko bivol dok ne umreš. Ovo su ovdje potpuno nebitna vremena mada se pokušava imputirati baš suprotno. Izvjesno je jedino da ćemo biti asimilirani i to je dobro jer smo ovakvi "samosvojni" stvarno za kurac
- "Dokument" je prvi live-album "Pips Chips & Videoclipsa"; kad smo pričali povodom izlaska prošlog vašeg CD-a "Drveće i rijeke", rekao si da bi band trebao svirati "preko pedeset puta godišnje da ima opravdanje za live CD"... Ispunili ste kvotu, ili se radi o tome što unplugged-svirka za live-radio-emisiju nije klasičan koncert ili je, pak, presudilo nešto treće?
- To sam rekao, kažeš? Pa dobro sam to rekao, ali da se te devize držim ko pijan plota, live ne bi snimili ni u slučaju vrlo ekstenzivnih trajanja naših života. Tek, pozvali su nas jednog lijepog dana u emisiju "Izštekani" slovenskog državnog radija, a post festum smo mogli birati između simboličnog honorara i višekanalno snimljenog sessiona. Ja nemam smisla za napravit lovu, pa smo uzeli te kanaliće. Više mjeseci nakon svega konačno mi se dalo zajebavati s tim snimkama jer su me moji jataci Biffel i Božanić konačno nagovorili. Do tad sam ko Pervan u onom filmu urlikao "mrzim Alpe, mrzim Jadran, mrzim live, mrzim unplugged" (smijeh)... I tako... iz svega ovog sam naučio da se Hrvatima jako dopada kad uopće ne najavljuješ ploču jer tada nisi "pretenciozan ko svaki puta do sada". Pa da, više ništa nećemo promovirati, ovako je svima ljepše, a nama je, by the way, isti kurac.
Sporiji tempo
- Tada smo govorili i o metamorfozama koje nužno dožive pjesme kroz koncertne izvedbe. "Izštekani session", kako stoji u podnaslovu "Dokumenta", svakako je poseban medij za takvu mijenu. Kako si došao do novih aranžmana, ne samo zbog "izštekanosti", za npr. "Rositu Pedringo" ili "Poštara lakog sna"...? Također, kako je došlo do izbora ovih "samo" 11 pjesama?
- Neke pjesme s "Dokumenta" sviramo i desetak godina. Nikad baš nisam bio presretan kako su u izvornicima ispale "Poštar lakog sna", "Na putu prema dole", pa čak i "Plači". "Poštaru" je koncertno uvijek nedostajalo baš akustičnosti, probavljivosti, prohodnosti. "Na putu prema dole" je, pak, u originalu izmasakriran prebrzim tempom tako da mnoge muzičke figure tada nisu dobro sjele. Danas je sviramo u pravom, bitno sporijem tempu. "Plači" i "Narko" su slojevite, zapravo kao da su tri pjesme u svakoj i trebalo je valjda sve to vrijeme da mi legnu. S druge strane, "Rosita" mi je kompozicijski oduvijek išla na živce, al' je za unplugged bila najveći izazov jer se brže električne riffovske pjesme u akustičnoj varijanti teže prilagođavaju.
Tako da smo ponovo o njoj morali razmišljati, redefinirati je, a zajebancija na americanu mi se na prvu najviše dopala. Želim reći da osim "Rosite&
|
