Forum
nova prijava
Ukupno poruka: 54349 :: Ukupno korisnika: 1391
darko
21.09.2005 u 21:55:07
profil autora
izmijeni
pejstajmo/pisimo ovdje najgenijalnije momente domace muzicke kritike.
19.05.2024 u 09:11:09
oblikovanje:
sadržaj:
[quote]
Radiohead Amnesiac
“Amnesiac” je djelomično podnošljiviji od “Kid A”, ali uzmite to sa zrncem soli jer i nije neki napredak napraviti album tek nešto bolji od groznog “Kid A” koji, koliko god se Yorke i ekipa furali na “no logo” ideologiju, nikada ne bi ugledao svijetlo dana da ga nisu potpisali Radiohead. “Amnesiac” bi, vjerojatno, izašao čak i da ga je snimio neki demo-bend gladan debi albuma i ne bi napravio ništa dok će potpis Radioehada ispod “Amnesiaca” donijeti pristojnu hrpu novčanica u EMI i salve hvalospjeva jednog dijela kritike. E pa, zato “Amneisac” nećemo mjeriti s “Kid A” nego ćemo ga baciti u vatru i postaviti kontra albuma “Reveal” od R.E.M.-a. Pa, plivaj braco! A, tu “Amnesiac” tone poput kamena baš kao što je i “Kid A” potonuće spram problematična R.E.M.-ova albuma “Up”. I dok je “Up” bio posljedica nezgodnog i iznednadnog odlaska bubnjara Billa Berrya iz R.E.M., a “Reveal” implementacija iskustava iz “prisilnog” studijskog rada bez bubnjara, blizanci s istog sessiona, “Kid A” i “Amnesiac”, prema interviewu u magazinu “Q” (listopad 2000), nisu rezultati velike “hrabrosti” nego autorske blokade Thoma Yorkea, lijenosti glavnog gitariste O’Briena kojemu se ogadila gitara i nepostavljanja rokova Radioheadu za završetak novog albuma nakon razglašenog bestselera “OK Computer”. A, lijeni bend u autorskoj blokadi, s viškom novca i vremena, studio počinje doživljavati poput “igračke” i “instrumenta”, čine se “eksperimenti”, pravi se “umjetnost” i sve je “genijalno” (“Kid A” i “Amnesiac” su skoro izašli kao dvostruki album), a sve skupa je, zapravo, drek na šibici i dosadno pokriće za nedostatak jakih pjesama. Hoćete dokaz? Uzmite “Kid A” i “Amnesiac”, pomno ih preslušajte pa, ako niste trendi glupan nego pri slušanju glazbe uključujete i mozak i želudac i srce i dušu, priznajte sebi samima da su najbolje pjesme s ova dva albuma “You And Whose Army?”, “Knives Out”, “I Might Be Wrong” te “Life In A Glasshouse” i “Pyramid” Song” (svih pet s “Amnesiaca”) u kojima su Radiohead napokon zasvirali i zapjevali na uobičajenim instrumentima, uz puhački combo u jazzerskoj “Life In A Glasshouse” ili klavir u “Pyramid Song”, što znači da eksperiment nije uspio i da bi se Radiohead, umjesto zamornog “otkrivanja” elektronike, trebali vratiti k sebi. “You And Whose Army?”, započeta s odalečenim gitarskim rifom i plačljivim Yorkeovim glasom, a završena s emotivnim krešendom, “I Might Be Wrong” s repetitivnim blues rifom i loop podlogom te tužno lijepa “Knives Out”, pokazuju da stvaralačka vatra Radioehada, unatoč krizi, nije do kraja ugasla. Sve ostalo s “Kid A” i “Amnesiaca” posljedica je gore navedenih okolnosti i Yorkeove fascinacije techno etiketom Warp i sastavom Aphex Twin. I što onda dobiješ umjesto Radioehada? Pink Floyd masturbiranje za 21. stoljeće. Možda mlađima to treba jer se ne sjećaju takvih gadarija, ali meni, fala, ne pakirati. Trojka samo zato jer sam prošli put bio meka srca i “Kidu A” dao dvojku. Srodnici: Pink Floyd, Can, Brian Eno, R.E.M.
Aleksandar Dragaš
ocjena: 3/5 [/quote]
Oznaèite ako želite dodati vaš potpis (sig).