|
|
topic se mogao zvati i 'kutak za mazohiste' ali to ne bi promjenilo stvar. daklem, neki ljudi jednostavno ne mogu DOSTOJANSTVENO ostariti (ili barem ostati čiste pameti):
Oleg Maštruko / ponedjeljak, 4. listopada 2004.
Švabe i partizani
Gledam izvještaj sa subotnjeg koncerta Ede Maaajkeee autora Saleta Dragaša na Vipovom portalu. Dragaša "on and off" znam, ili bi točnije bilo kazati "vidim" već niz godina, izlazili smo na ista mjesta – Lap, Jabuku i slično – i furali se na donekle sličnu glazbenu scenu. U millieuu takvih rupčaga oscilirahu uglavnom uvijek iste face, pa ako i ne dođe do formalnog upoznavanja, uglavnom se "ljudi znaju". U biti, ima jedna stvar koja je bila dosta karakteristična za ZG alter glazbenu scenu tog perioda (a govorim o kasnim osamdesetim sve do sredine ili kraja devedesetih). Ta karakteristika je bila da je spajalica ZG alternativaca prije bila negacija, nego afirmacija. "Jabučare" i posjetitelje Lapa više je vezivao zajednički prezir prema mainstream glazbi i svemu što uz nju ide, nego što im je vlastiti glazbeni ukus zaista bio sličan. Tako bi se u fonoteci Dragaša i ovdje potpisanog, našao veoma malen broj ploča i CD-ova u "zajedničkom skupu", mada smo bez problema mogli visiti na istim mjestima satima. Dok bi DJ puštao Mudhoney, Afghan Whigs ili što već, u ritmu tutnjave lelujao je Sale i nemu slični, kada bi se, unutar 15 minuta prešaltao na New Ordere ili Smithse, lelujao bi ja i meni slični.
Pamtim ga manje kao novinara (što je posao koji mu, po meni, i ne leži baš najbolje), a više kao čovjeka koji je niz godina djelovao kao "dobri duh" zagrebačke alternativne scene, kao izdavač, partizan, promotor, pomagač i... dobri duh. I u glazbenoj (nazovi) "alternativi" ima raznih žanrova i ukusa, i moj i Dragašev nisu imali mnogo dodirnih točaka. Jednom sam mu čak odnio studijski zapis svog banda, više da čujem njegov stav, nego da sklopimo biznis (kakav biznis na alternativi, uostalom?). Bio je predvidljivo negativan – i ovim putem, jedanaest godina kasnije, ja mu se zahvaljujem na dobronamjernoj iskrenosti, kao što sam i tad. Nadam se da će stoga i on znati cijeniti moju – dobronamjernu – iskrenost u ovom tekstu.
Kako je "dobri duh" zanimanje koje se ne može upisati u radnu knjižicu, tako je i Dragaš, uz izdavačke i promotorske, vremenom ugmizao i u pseudo-novinarske vode, gdje uglavnom nastupa pišući za kojekakva izdanja EPH-ovog imperija, ali i Vipov glazbeni portal. Rekoh već – stava sam da mu pisanje nije najjača vještina, ali neka – definitivno ima i gorih koji drobe novinske retke.
Međutim, meljem bez veze, odlutao sam, sve to nije bitno i slobodno zanemarite, jer s onim šta me potaklo na tour de force pisanje ovog teksta u 4 sata ujutro, nema veze.
Vidim, dakle, pred desetak minuta Dragašev izvještaj s Maaajkiiinog koncerta, i u cijeloj hrpi panegirika kojim ga je obasuo, Dragaš se ne skanjiva nazvati bosanskog repera "novim Štulićem", što je po njemu super, jer je baš to – novi idol mladima, umjesto ostarjelog i neaktivnog Štulića – ono što ovom gradu i njegovoj mlađariji treba.
Maaajkaaa je zabavan i simpa tip i pozitivac, a Štulić je Vječna Legenda, pa što se toga tiče sve OK, ali iskreni smijeh mi je izazvao treći element priče, koji je Dragašu očito posve promakao, ili ga je ignorirao, što bi tek bilo neoprostivo. Maaaajkiiiin koncert je, naime, obilato sponzorirao HT, ili DT-HT ili kako se već ultra-omražena giga-nacionalna, strancima ra
|
