|
|
evo uvoda u temu. napisao ga je jedan naš renomirani književnik:
Dijamanti
O jednoj davnoj pjesmi iz vremena naše bolje prošlosti
Miljenko Jergović
Trajao je filmski festival, a Halid Bešlić pjevao je pred punim Narodnim pozorištem. Ispraćen pljeskom oduševljenja sarajevske kulturne elite, režisera, glumaca i konceptualnih umjetnika, znamenitih pisaca i novinara od ukusa, pjevač je nekoliko puta izlazio na naklon. Bis, nažalost, nije bio predviđen. Te noći, sjećam se, ježila mi se koža, što od njegovog glasa, a što zato jer sam osjećao ponos, tipičan refleks zavičajaca, pred gostima iz Beograda, Ljubljane i Zagreba, koji su također pljeskali, oduševljeni zvijezdom večeri najstarijega i najslavnijeg sarajevskog teatra. Teško da bih isto osjetio da se radilo o nekakvom sarajevskom Hamletu ili Aidi, pa i s najgenijalnijim glumcima i pjevačima, jer mi ništa, tog augusta 2004., ne bi pred drugima potvrdilo identitet kao što je to učinio Halid Bešlić.
Dobro, i jesam li ja onda normalan? I jesu li normalni moji drugovi iz osamdesetih, bivši pankeri i alternativci, koji su u međuvremenu stvorili pristojnu kulturnu reputaciju, radeći stvari koje nisu izdaja vlastite prošlosti, jer da su izdali svoju prošlost, ne bi ni čuli Halida Bešlića u Narodnom pozorištu? Ako se vratimo na ono što smo mislili i osjećali prije dvadeset i kusur godina, pa sve do početka rata, mi danas sasvim sigurno nismo normalni. I ne daj Bože da smo 1984. mogli vidjeti sebe na Halidovom koncertu, i da smo još sebe mogli pogledati ravno u oči pa shvatiti ono najstrašnije - ne samo da smo tu, da ga slušamo, plješćemo i poskakujemo u pozorišnim stolicama, nego sve to činimo bez imalo ironije, uz potpuno predavanje i ponos što nas takvima vide i ljudi iz drugih gradova. Zbunjenost, a zatim i užas koje bi osjetili dječaci iz osamdesetih pred svojim odraslim replikama, vjerojatno bi promijenila njihove sudbine, preusmjerila životne putove, pa bi vjerojatno već sljedeće, 1985. godine, pobjegli što dalje od Sarajeva i Jugoslavije, samo da se jednom ne pretvore u ljude koji će slušati Halida Bešlića. I ne bismo žalili za svojim gradom, jer bismo znali da će Sarajevo jednom postati takvo da Halid pjeva u Narodnom pozorištu.
Ali, srećom, vremeplov neće biti izumljen, tako da nemamo problema s krivim čitanjem svojih sudbina. Moglo bi ih se tek naknadno protumačiti, kao promjenu kulturoloških kodova i stavova. U vrijeme kada su Dijamanti postali hit, a Halid Bešlić zvijezda novokomponovane estrade, Jugoslavija je bila zemlja društvenoga i umjetničkog elitizma. Ekonomska kriza i inflacija bili su, što je paradoksalno, marginalne činjenice, jer smo još bili dovoljno materijalno potkoženi, ali i - što je neusporedivo važnije - uvjereni da smo sa svakim novim danom bliži svijetloj budućnosti i općem blagostanju. Bogato je ono društvo koje ne sluti katastrofu. Takav osjećaj svijeta je, uz političku liberalizaciju, bio idealan za procvat kazališta i filma, pisale su se neke dobre i važne knjige, a punk i rock bendovi su, osim muzike koja je išla u korak sa svijetom, donosili tekstove koji su vrlo često predstavljali vrhunce aktualne nacionalne poezije. Društveno kritični, konkretni i literarno pismeni, oni su nadilazili okvire žanra i primijenjenog tekstopisanja. A onda se pojavi Halid Bešlić, s refrenom pjesme u kojem se pobroji cjelokupni inventar neke juvelirnice - i dijamanti, i suho zlato, brilijanti, i safiri, i rubini - sve kao kontrapunkt za ljubavnu izjavu. Čak i da nije
|
