Forum

neki dan,

hodam ulicom s prijateljem, upravo se razilazimo, jer imam neizostavnu obavezu, kad do nas dopre istinska kuknjava čovjeka u nevolji. Žena starije dobi kleči pokraj muža kojeg upravo počinje svladavati, epileptički napad.

Pokušamo pomoći, pozvali smo hitnu, čovjek se grči, pjeni.. Ostavim prijatelja sa ljudima, dok čekaju hitnu i odjurim ispuniti obavezu.

U slijedećih 120 minuta potpuno zaboravim na događaj, i da se nisam slučajno potsjetio zaboravio bih.. nevjerojatno.

- : -
danas,

jutros uđem u ured i počnem normalan radni dan, trebalo je 90 minuta nevjerojatnih doga đaja koji nisu međusobno povezani, koji su mi od dana napravili totalnu stravu, uopće o tome ne želim pričati. Današnji PlayOfTheDay je bio totalni "scarie movie".

Koji je vaš POTD, pritom najviše mislim na one slikovite dnevne minijature, a ne na ovaj moj današnji POTD?

Uffff, bit ce ovo dugovjecna tema.
Danas sam prvi put vozio po kishi.
I tako, skonto sam razne stvari...
Prvo, hodamo medju seljacinama brzinom od 5 km na sat. A medju seljacinama se vozimo 50 km na sat. Seljacine su, znaci, proporcionalno deset puta vece na cesti nego na nogostupu.
Kako vozim? Dobro. Nije bad. Ne bojim se.

zamislite radni dan, 4 popodne, aveniju v. holjevca s dvjema kolonama auta prepunih živčanih vozača, a tamo negdje kod spunka, rover koji je prvo počeo dimiti pa onda stao i ne da se više upaliti te ženu u ljetnoj haljini i sunčanim naočalama i desetomjesečnu bebu u njezinim rukama koja urla. jeste zamislili? to je bio moj potd.

idem na probu, 10 ujutro. pješački prijelaz, rekli bi zebra koja me prevodi na kačićevu. stanem na pješački i skužim da na 20 metara od mene frajer ne misli zakočiti. koči na 1,5m od mene, pješaka na zebri.
J E B E M T I M A T E R U P I Č K U, D E B I L U, O Ć E Š S T A T!!!!!!!!!!!!?????? OĆEŠ STAT, KRETENU?! urlam mu na haubi.
frajer me gleda usrano ko zadnji šupak.
i pazi sad; skinem mu se s haube, pređem zebru, hodam sad po pločniku suprotno od njegove kolničke trake 10 metara zračne linije. frajer krene, ono, 15km/h, otvara prozor i s usana mu čitam kako bez glasa, zuri u mene i sriče: p-u-š-i k-u-r-a-c......
reko, dobro, dosta mi je za danas.

Nedavno na kavi mi frend priča da se na haklu jedan poznat mi tip (21 god.) srušio. Igrali su tek minutu dve kad se on srušio, počeo se grčiti i krenula mu pjena na usta. Oni su zvali hitnu ali nije htjela doć, pristali su tek kad je žena iz vrtića zvala. Svi su mislili da je imao epileptični napad. Ispostavilo se da mu je žila u mozgu pukla. Par dana je bio u komi, onda je umro. Ja taj dan nisam mogao na hakl jer sam radio. To me totalno prestravilo. Ja i frend već neko vrijeme ne idemo na hakl-idemo na tenis. A, i kad smo išli na nogomet ja nisam mogao prestati razmišljati o svojoj glavi i osjećam li se dobro.
sadrzaj je izmijenio/la - gargamel u 24.09.2004 u 22:41:02

joj, dju...
kak se na kraju ta frka završila?

pa prvo sam, onako s malim u naručju, izvadila trokut iz prtljažnika (da ne govorim koliko mi je trebalo da uopće skužim gdje mi stoji) i postavila ga 50-ak metara dalje, da znaju ljudi da sam stala iz nužde a ne hira. ondak sam zamolila tri dečka koji su kartali u spunku da mi izguraju auto na onaj parkingić ispred spunka. na kraju sam sjela u birc, i čekala da muž dođe po mene, počastila kartaše-gurače auta, sebi naručila piće, pa mališu hranila ručkićem koji sam mu skuhala i spremila još doma. al to je već lijepi dio tog dana.

nedaleko našeg doma je šuma.

skupljali smo jesenje plodove i lišće, Lauri za školu, gotovo cijelo jutro.

šumom vladaju dvojica. Mir Jesenji i Vjetar Što Dolazi Kroz Krošnje.


..
Pođite u šume još danas.

Za veličinu psećeg govneta bitna je veličina psa.
Mali Bimbo, tri kuće niže, sere govno u obliku kanapa. Uzmeš, pokupiš.
A moj, jebote, ono, žirafa.
Pa me ujutro sačekao arsenal na terasi, što znači da mu je neko jučer/sinoć dobacio kakve kosti.
Pa sam, je li, pokupio, što tvrđe, što mekše...
I sad, play of the day jest ovo:
nije mi bilo muka.
Izgleda da sam se pomirio s tim da zajednički život ima divne dijelove (skupljanje lišća) i ove malo mučnije (skupljanje govana).
Bilo je i vrijeme.

Hehe.

"Ne, nije Vera neka puritanka, shvatili ste to, ona samo savršeno dobro zna da je pad govna u školjku vrlo značajan pokazatelj bliskosti među ljudima. I svi ti zvukovi iz vecea, uostalom. Baba se nikad nije trudio prigušivati te zvukove pred Verom. Maskirati ih kašljem, ili nešto slično. Pravo govoreći, ni njoj nije trebalo dugo da se opusti po tom pitanju. To ide brzo među ljudima koji se vole. Što je pad jedong običnog govna u školjku za ljude koji se vole? Ništa. Bijeli šum. Zvuk ravan kliktaju nosa, lavežu, ili zvuku kiše u lišću lipe. Umirujući zvuk koji potvrđuje prisutnost voljene osobe. I jao onima koji počnu registrirati taj zvuk, ne srcem, već ušima. Kad vam se jednom okrene želudac od bućkanja govna voljene osobe, više nema pomoći. Vrijeme je da netko počne pakirati kofere."

Edo Popović, Izlaz Zagreb jug

bio sam na kavi s dvojicom, generacijski i senzibilitetom povezanih. na zelenom valu, u bircu gdje tri kave s nečim i mineralna koštaju 15 kn-a.

pričali i smijali se 30-tak minuta.

lijepo.

Muzika mi je velika ljubav i pošto dosta delam najviše ju zapravo slušam u autu.
Jedan od mojih najdražih cd-ova je Snowbug od High Llamas-a, kupio sam original u Munchenu, no taj original mi vec skoro godinu dana preskače, i to samo zadnja 13 pjesma.
Danas sam si ga pustio dok sam stajao kod Subiceve u svom golfu na mičući se više od pola sata, i užasno me razveselilo što nakon uzasno dugov remena zadnja, inače baš lijepa pjesma, nije preskočila!!
Inače preporuka širokom puku-High llamas...to je nešto prekrasno! Liječi stres...i paše u bilo kojoj situaciji osim na nogometnoj utakmici.

Linkhttp://www.pitchforkmedia.com/record-reviews/h/high-llamas/snowbug.shtml
sadrzaj je izmijenio/la - Gospodnetić u 27.09.2004 u 20:52:15

jutros u tramvaju mokro sjedište na koje sam nanijetio sjest, kad me neki dobričina, struka dežurni zajebant, savjetuje "stavi dvoje po pedeset maraka i neće ti bit mokro".

eto, i to je sarajevo.

Zenske u redakciji sad (3:28:43) ukljucile TV i gledaju Big Brothera.
Nailazi kolega i pita "Jel ko prno?"

jučer u centru sretnem lidiju (gđu morsky) i mislim si jel me vidi ili samo gleda kroz mene, kažem bok i nastavim dalje, a ona se okrene i kaže: a nećeš razgovarati sa mnom?

to mi je osunčalo kišni dan.
da mi je to bilo tko osim nje rekao, poslao bi ga u p.m.

danas ujutro oko 10 isključio sam struju čitavoj svojoj kući. prije toga sam iselio obitelj na sigurno i toplo.
došao je hep, vele da je bila policija, došao je moj odvjetnik, bilo je psovanja i prijetnji.
kunem se svojom kćeri da sam svih ovih dana bio čovjek, nisam psovao, nisam prijetio, nisam bio nerazuman. samo sam svoju familiju štitio od direktne pogibelji koja je na teret cijele kuće, a to mi društvo u kući nije htjelo priznati. dapače, citiram "boli me kurac, dok tebi kresne iskra, ja imam vremena pozvat vatrogasce".
rekoh, spika vam je mrak. pa evo vam mrak, stoko.

vrlo bitno! da se ne bi pravio velka faca. nakon kaj sam sve u detalje isplanirao i stigao do vađenja osigurača (glavni osigurači strujnog voda cijele kuće! iz tzv. pancera koji je dotrajao 30 godina i nalazi se u mom stanu!) skužio sam da ne mogu odvidati kurčeve osigurače. kakav potop.
nazvao sam svog Prijatelja i on mi je rekao da može sve osim da nekog mora ubiti.
on je odvidao kurčeve osigurače ko perce za 10 sekundi.
i onda je krenula drama. kao što sam i htio. i kao što će i nadalje biti.
moja je dobra strana što ne mislim da sam najluđi. oh, ne, to je opasno! ali znam od kojih sam "jako ludih" luđi, a od kojih baš i nisam. pa se onda u skladu s tim i ponašam....

ovaj cijeli dan je samo cekao da puknem.

skola. ograda od stubista na 4. katu i stolice koje prijece da se normalno naslonis na maloprije spomenutu ogradu. dosadno mi je, hocu se nasloniti na fucking ogradu. to mi je zivotna zelja no 1 u tom trenutku. odmicem stolice (koje se btw onak spojene njih pet) i ispunjavam si zelju. punih 20 sekundi sam si gustala na jebenoj ogradi, a onda dolazi neka zena da sta mi je, da izadem iza stolica i vratim ih tamo di su bile. prvo ignoriram. dolaze jos dvije zene s nevjericom u ocima - kao kako sam samo mogla pomaknut stolice (?!). ja kao sta je sad ovo stvarno tako velik problem? sta si ne mogu gustat barem dve minute? njih tri me gledaju onim istim pogledom i bahato mi govore da se maknem. i dok njih tri zbunjeno gledaju koji mi je racku derem se: "jebite se svi, ova skola je sranje! ne mogu se ni naslonit ni na jebenu ogradu! arrrgghhh ne mogu vjerovat" najbahatija od njih tri se nesto dere dok ja odlazim.

mmmmorrre coookiesss.......

obično ne igram nagradne igre, sukladno tome, ne mogu se nadati i nagradama. no, u životu sam imao prilike učestvovati u nekoliko njih, beniginijeg tipa ( u razredu, školi i sl.). ne sjećam se da sam nešto osvojio, no sjećam se da kako god veliki postotak vjerojatnosti bio (10%, 25%, 50% i sl.), ne bih osvojio ništa.

jučer sam na ovom sajtu (đe s'Sajto), dobio nagradu, dvije knjige. ma daj.

play of the day je: nisam igrao nagradnu igru.

u suboti bio sam na jednoj predstavi koja je bila u sklopu youth open theatre-a. nakon predstave, sjedimo u bife-u na koje piće. malo pričamo, kad.. zvoni mi mobitel.. zove me darko.
čujem superhikse!!! jebote! darko je otišao na koncert u kutini. dok mu pišem sms sa kojim se zahvaljivam, darkec me opet zove. ovog puta sviraju "gol"!
i tako.. 30.10. je veliki koncert superhiksa u skopju. 10 godina postojanja. možda darkec dođe. to uopće ne bi me iznenadilo.
p.s. btw, poslao mi je i sms: Senzacionalno! Iz prve ruke: Superhiksi na FER-ovoj brucoshijadi 26.11.2004.

On je čuvar vremena, jahač mokrih valova...
Kao poštar lakog sna, on u snove dosurfa...

Razglednica Morskom (koju sam obećala, a nisam napisala i poslala):
Dragi Morsky,
sve je kao što si nam i rekao, samo još ljepše. Noću spavamo u Karlobagu, u lijepom apartmanu kod tete Mice, ujutro šetamo uz more razgolićeni i zabavljeni susretima s mještanima, iznimno ljubaznima u ovo doba godina. Jedemo u "Katarini" kod Ksenije, Zagrepčanke koja je zbog ljubavi postala Karlobažanka.
U međuvremenu se penjemo na Južni, Srednji ili Sjeverni Velebit, oblačimo zimsku odjeću, malog Jurja stavljamo u nosilicu pa ga prtimo na leđima i osvajamo planinu, a ona osvaja nas. Tu ponajviše ima mira i tišine, a najmanje nas, sve činimo da nas se ne čuje ni ne vidi, da srastemo sa šumom i suhozidima, s kamenjem i proplancima.
Krešu najviše vesele planinski vrhovi i s njih pogled na more, a mene susreti sa seljanima koji, daleko od civilizacije, čuvaju svoje stare kamene kuće i šterne, ponekog psa i ovcu, te znaju tajnu teškoga i sretnog života, onakvog kakav mi nikad ne bismo znali živjeti, jer smo razmaženi blagodatima civilizacije, i zavarani da je sreća u stvarima.
Treba se ovamo vraćati, možda jednom ipak nešto naučimo.
Pozdrav i hvala ti,
Đurđica

Molim đurđo,

budem bogatiji, kad uspijemo prenijeti jedan drugome "naše" male "skrivene" svjetove.

lijepo si to opisala.

slušam, je li, taj vražji interpol,plešem po sobi i odjedanput mi nešto curi niz lice. otvaram oči, krv. šta je bilo, udario sam čelom u policu.nisam ni skužio. al dobro je, nije bilo strašno, samo par kapi.

ovaj sam topic otvorio, ne zato da čitam vlastite dnevne minijature na ekranu, vać:

a) da ih dijelaim sa Vama
b) da Vas potaknem na dijeljenje Vaših minijatura

kako većinu mojih minijatura pretapaju u tamni tonovi, posljednjih nekoliko dana, ne opisujem ih.

no, nevidim razlog da ih Vi ne pišete, osim ako:

a) prevladavaju tamni tonovi
b) nemate tonova ili minijatura u životu

pa di si morsky...
nego, jučer sam provocirao istinu, vadio je bagerom iz ljudi. super, s malo zakašnjenja, i s još manje iznenađenja saznao sam što sam i predmnijevao.
nevjerojatno je kako ja uporno ne želim vjerovati instinktu. zaista sam si zabavan.
i pun mi je kurac. pun, pun, pun.
tamni tonovi, moj morsky, tamni tonovi.
al iskustvo me spašava od ludosti.
rekoh čumandri: iskustvo je umijeće denfanja sranja na način da te sranje ne pogađa gdje si najtanji, nego, kajaznam, da ga kanaliziraš kroz pancericu tipa "tenk".
hoću reć, udarac sranja je neizbježan, al treba se znat postavit.

otkrili smo da nam je dijete alergično na pšenicu i kravlje mlijeko i sve njegove produkte.
kako moje mlijeko našem dijetetu još uvijek čini barem 60 posto ukupne dnevne hrane, morala sam iz vlastite prehrane izbaciti sve što sadrži te dvije namirnice.
e, sad. jeste znali da NE POSTOJI kruh koji uopće ne sadrži pšenicu? svi oni vražiji kukuruzni, raženi, ovakvi i onakvi, to su sve pšenični kruhovi s dodatkom nekog drugog brašna.
i jeste li probali mjesec dana jesti doručke i večere a da pri tome ne okusite ništa mliječno? i kakvi su to uopće onda doručci i večere? jeste li probali tofu sir (od soje)? niste? a stiropor? e to vam je isto.
stanjila sam se ko trstika, vjenčani mi prsten spada s prsta. moj najbolji potd događa se noću, kad sanjam hranu.
inače, kad to zanemarim, danju mi prevladavaju vedri tonovi.


sadrzaj je izmijenio/la - dju u 12.10.2004 u 22:06:09

okej..vrijeme za malo pink-faze

nemam potrebu pisati plejove-of-d-dejova iz vrlo jednostavnog razloga.
doživljavam to svakodnevno čim otvorim oči i čim se nakon posla vratim doma unormalno vrijeme (ako je situacija tak idealna. naime, taj povratak s posla se zna odužit do nenormalnog vremena..)
pa mi se čini da bi to bilo prenaporno čitat.
pa,eto jednog, čist da ne ostanem nezabilježena...

daklem, moj današnji p.o.t.d.
- u cik zore (čitaj:06,05 h!!) otvori mamino zlato okice, majka naravno u totalno nesvjesnom stanju, te zaurla -gle! dan je! majka se instant budi i dolazi p.o.t.d - moj dvogodišnji vulkančić me zagrli i kaže - mamić gogić..i ja sretna do prekosutra
to mu je današnja fora. i onda je ponavlja bez prestanka.
i tak. svaki dan nekaj sasvim novo i prekrasno.
baš ovog trenutka jedem sušene smokve s krka koje mi moja majka s tako beskrajno puno ljubavi suši i miriši s lovorovim lišćem i postajem sve sigurnija da je jankić moj play of the life.
prekrasna je ta prilika koju ti pruža roditeljstvo -ponovo upoznati život oko sebe.
svaki put kad pogledam janija iznova se čudim čudesu ljudske prirode.

nego dju..a kolko ti je mali star sad? ima jedan čika medar koji liječi podosta boleština, a naročito alergije. moja seka imala sličnih problema sa svojim klincem, nema više.

eto, jučer sreo zdea na tramvajnskoj. pa me veseli, u moru crnila, šta osam brodova ima svoj kostur. i šta je zde, manje više zadovoljan. i šta ih nosi doma da ih dobro presluša. ostatak neću prepričavat jer nije na meni da pričam.
a iz zdea se odgovori moraju čupat kliještima.

ma, vidimo se u ljubljani buraz.

eh da, jel se to radi disco ploča?

Hiper ultra turbo megamix disco!
Buyakasha!!!

dva play of the daya:
prekjučer, otpratih jednu curu s faksa doma (depra, oboje pali godinu itd.) i sad čekam 30 minuta tramvaj na savicii uđem i šta?! dolazi neki klinac, 15 - 16 godina, u vrećici nosi balun i rukavice i smije mi se. jedno minut ipo. ja konačno skinem sluške.
-jel se mi znamo?
-ne-kaže on-al jel ti sviraš u bendu?
-ne.
-ma daj. sigurno sviraš u bendu. znam, vidio sam te.
-ne, ne sviram u bendu.
-ma sviraš, sviraš, znam.
-nope.
-pa kako, pa nosiš bradu, pa sigurno sviraš u nekom bendu.
-ne, ne sviram.
-o, oprosti.
-nema frke stari.
i onda je izišo u zapruđu.

drugi. stojimo u referadi i dve cure pričaju, naborana i spaljena.
spaljena:u jebote, pa ti imaš puno bora oko očiju.
naborana:negdje sam čitala da cure koje se puno jebu imaju puno bora.
spaljena:u, zamisli koliko se onda moja baka...

eto.