|
|
Kako je prosli tjedan bio naporan i zauzet, zena se pobunila da me hoce malo vidjet i da bi bas bilo fino da skoknemo do - Venecije... Nisam imao srca ju odbit, a usput je isla sa svojom firmom pa sam kao pravi muz, suprug i prijatelj pristao... Nek vide ljudi kako mi zena ima finog, pametnog i duhovitog sudruga... Salim se, isao sam da joj ne bude dosadno.
Veneciju sam odavno htio vidjeti, a sad je kao maskenbal i to, pa rekoh, ajmo... ovo je idealna prilika.
Kretalo se ispred Cibone u 5 ujutro.
I tako, uz uljudne osmijehe i klasicne komentare ("A to je dakle gospodin...") gospodja u srednjim godinama sa ladnim trajnama, tj. zeninih kolegica smjestili smo se u bus, Gledajuci ostalu ekipu, bio mi je jasan zenin zahvalni pogled. I onda je pocelo...
Na vratima busa se pojavio neki debeljko s naocalima, koji je sav uspuhan sjeo bas ispred nas. Frajer fura cijeli kruh u vrecici, sto okorjelom putniku ne moze promaknuti. Bit ce veselo. A onda se frajer poceo skidati. Prvo kaput, pa sal, pa sako, pa natrag sal, pa je izuo cipele, obukao druge i uhvatio mobitel.
Tanak glasic, vrlo prodoran koji se, nadam se, obracao majci (frajer ima 50-tak godina):
"Evo, stigao sam... Ne, nisam isao tramvajem, trcao sam... Evo, sjeo sam... Ponio sam... I to sam ponio... ma zadihao sam se... Da, stavio sam sal... Pazicu se..."
I onda je zasmrdilo...
Frajer je bjesomucno smrdio. Doista ne kuzim kako, al fakat, zasto je te ljude sram traziti lijecnicku pomoc?! Valjda ima nekakva mast... No, covjek je zajebana zivotinja, pa se navikne na sve...
Brzo dolazimo do granice sa Slovenijom. Jebote, jeste li vi skuzili da Slovenci grade granicu prema nama. Jebote, GRADE granicu. Bio mi je bad. Kod Janeza se sve bijeli. Sta ti je standard, svega imaju. I snijega.
Tu sam zaspo.
Budim se u Italiji, naravno, prije Venecije, svracamo u shopping-centar. Ne znam zbog cega stajemo, sve je skuplje nego kod nas. Povratni euro-efekt.
Nakon besmislenog shoppinga, ajd dobro, zena je kupila majicu sa motivima Modesty Blaze, ja kupujem nekakve maske... Kao idemo na karneval.
Konacno dolazimo do Venecije. A tamo - kaos.
Masa ljudi, kisa pljusti, vjetar fijuce.
Sve sto se vidi jesu - kisobrani. Guzva. Psovke. Nalazimo restoran. Narucujemo klopu. Nenormalno skupu. Jebemti lazanjice od 10 eura. Svadjam se sa konobarom. Kasnije i sa gazdom. Posto sam prebucan, donose nam repete. Smrad iz kanala. Opet guzva. Gledam kad ce ljudi poceti padati u njih. Domoroci nas gledaju s neskrivenom mrznjom. Razumijem ih. Dolazimo na trg.
Vec smo potpuno mokri.
A na trgu - nadrealizam. Dvije grupe momaka, Talijana se potukla. E sad, jedni su bubamare, a drugi roboti. Ni jedni ni drugi se ne mogu kretati normalno, zbog svojih zivopisnih maski, no misle ozbiljno, pa se naguravaju. Bubamare imaju inicijativu, kidaju nekakve kablove na ledjima suparnika, stiteci se crnim krilima s crvenim tufnama, no roboti imaju masu, pa ih nije lako svladati... Nastavljamo dalje, vec treba ici... A ljudi? Telad, cista telad. Svi se non-stop guraju. Posebno se isticu nasi suputnici, koji se samo deru i ispaljuju naaajseljackije fore na svijetu. OK, neki od njih su normalni, al vecina, brale... Kreteni! A pedagozi.
Jedva smo se dokopali busa, frajer ispred nas jos vise smrdi, svi su zivcani do bola. Savrsen teritorij za ironicne opaske, u cemu prednjacim. Neko je pustio REM sa kasete, babe se bune "Kakva je to muzika?"
"CIA, snajka, CIA!", dobacujem.
Opet stajemo u nekakvom shoppingu. Problem je sto je ostalih 38 autobusa takodjer stalo na istom mjestu. Jebote, tucemo se za kavu s mlijekom. WC necu ni spominjat.
Kroz kosmar sna, stijesnjenog prostora i smrada stizemo u Zagreb. Pun mi je kruac svega. Ako je Osijek bijel, Venecija je bila crna.
Jedino zena na kraju zahvaljuje, zamisli da sam isla sama. Fakat. Za to brak i sluzi, pomislih.
Da se ne patimo sami, vec zajedno.
|
