|
|
mogla bih napisat kratku povijest svojih pokušaja da odem pogedat Mirkovićevo "Sretno dijete", unutar koje su rasle moje želje i očekivanja. nema smisla, važno je da sam sinoć konačno vidjela film.
dobar je. lošiji od očekivanog, ali bolji od mnogočega što sam u kinu za svog dosadašnjeg života gledala.
nisam novovalni frik, naime, imala sam 5-6 godina kad je Azra snimila Sunčanu stranu ulice, a kad se novi val već nasukao na svoj konac, ja sam tek ušla u pubertet i lagano se zainteresirala za Električni orgazam i Haustor. Grupa "Film" mi je uvijek bila bezveze, a za Parolu i Pankrte jedva da sam i čula. Polet nikad držala u rukama.
Hoću reć, mene taj film ne dira, ne budi mi ni sjećanja ni nostalgiju, ne prikazuje moju prošlost ni mladost, ali je zgodno vidjet tuđe prošlosti, pogotovo kad su lijepe.
|
