|
|
ništa mi tijekom pohađanja gimnazije nije bilo tako mrsko kao lektire. one u prvom i drugom razredu su još bile podnošljive zato što nisu bile jako opširne, ali zato smo morali pisati opširne dnevnike čitanja i patit se s heksametrima (primjer: "Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja
Peleju sina") i ostalim teškočitljivim književnim djelima kao što je npr. "judita". pored toga, razdoblja koja se obrađuju u 1. i 2. razredu nisu baš pretjerano zanimljiva prosječnom suvremenom čitatelju. u trećem razredu su mi definitivno prisjele. tad su došla na red zahtjevna kingsize djela ("ana karenjina", "zločin i kazna","u registraturi"...) koja su oduzimala masu vremena koje se moglo bolje iskoristiti. dnevnike čitanja smo i dalje morali pisati, ali, na svu sreću, ne tako opširne kao prije. ni u četvrtom razredu nisam bio baš oduševljen programom lektira, ali bio je bolji od onog u trećem. ako
ništa drugo, čitali smo "proljeća ivana galeba" vladana desnice, a to je jedan jako lijep roman. zahtjevan, ali prekrasan. pavličićeva "koraljna vrata" isto nisu loša.
ja, inače, volim književnost i gušt mi je čitati knjige po vlastitom izboru, ali kad sam trebao neko djelo pročitati zato što će me netko ocjenjivati iz toga, užitak u čitanju bi se smanjio, a katkad bi potpuno nestao. stoga smatram da je čitanje svih tih silnih lektira kontraproduktivno jer dok čovjek sve to obradi prođe relativno puno vremena, a gradiva iz ostalih predmeta se svakim danom sve više nakupljaju. koliko sam primjetio, lektira nije razvila ljubav prema književnosti u onim osobama koje ne vole čitati u slobodno vrijeme, a ako i dalje bude ovakva, neće ju nikada ni razviti.
jedini pozitivni pomak koji sam primjetio je povezivanje starijih razdoblja s novim autorima koje je učinjeno u nekoj novoj čitanci, ali
ne sjećam se više je li ministarstvo tu čitanku odobrilo.
ajte sad malo vi.
|
