|
|
Dakle, OK, sad cu da iserem ono o cemu razmisljamo svak godine u ovo doba.
Hodam dakle centrom. Volim da ulazim u kojekakve prodavnice knjiga, stripova, komp-igara itd. i sve u svemu - bash volim da bauljam gradom kad je ovako hladno. Kao da se kroz sva ta topla mjesta (ukljucujuci kestenje i kavice) uvjeravam da grad postoji.
E postoji, samo ovisno o mjestu.
Ima tamo u centru jedan potpuno paranocian trokut, smrtonosniji od Bermudskog.
Taj trokut je omedjen hotelom Dubrovnik, Algoritmom i Charliejem. A tamo...
Dva su faktora:
- prodavaci svirajucih lampica za bor
- pecene kobasice u ulju od prosle godine.
Dakle, s jedne strane zasipa vas najjezivije zvukovlje na svijetu... A to je kad nekoliko desetaka lampica na istom mjestu siraju razlicite melodije. Ne znam u cemu je fora, dalo bi se tu stosta medicinski istrazit, ali to proizvodi jednu frekvenciju koja... koju je tesko opisat. Uglavnom, siguran sam da na zadnjoj postaji devetog kruga pakla, da, da, bas ispod nogu samog Lucifera, svira upravo ta melodija. Ta, bolje receno, frekvencija u meni momentalno dize adrenalin. Najradje bi obuko vijetnamku, nabacio irokez i zataknuo Magnum. Are you talking to me?
Elem, u tako opisanom stanju ubrzavate korak i upadate u finalnu zamku. U nosnice vam ulazi odvratan miris ustajalog ulja (ustajalog? ah, bas sam fin) podboltan svinjsko-tvornicko-iznutrickom masnocom. Ne, ne, nisam vegetarijanac, ni fina biljka...
Al meni se povraca, al nesimbolicki, vec mi se fakat riga. Evo i sad, dok pishem zeludac se buni. Dosta!!!
I dosta, zaista!
Ne mogu da ih gledam, ne kuzim tu guzvu, tu paranoju, automobilske guzve, nervozu... Kroz cijelu Bogovicevu pice americki pjesmuljci... Jedan frajer na cosku prodaje kojekakve pizdarije - kurce koji skakucu, kurce-upaljace, kurce ovakve, kurce onakve...
Uglavnom...
Ne znam, od Bozica pamtim nesto drugo, neku toplinu, smirenost... Piroge od kupusa, kuhanu pshenicu i borsc (ukrajinski specijalitet: juha od cikle). Pamtim da su pokojni striko i njegova braca (dakle i moj otac), pjevali cetveroglasno ukrajinske bozicne pjesme - koljade...
Pamtim smijesne, bezvrijedne poklone, one od srca, znakove paznje - kakav poklon i treba biti. Carape od strine, potkosulju od druge strine.
Pamtim slamu ispod stoljnjaka.
Pamtim baku, i jednu i drugu, pokoj im dushi.
Pamtim hladne polnocke, pamtim kolace koje cuvamo u dzepovima da ih pojedemo kad prodje misa, jer, zaboga, postimo vec dva dana.
Pamtim uvjerenost u obitelj.
I u to vjerujem, logicno, jel...
Jer, nemojte sumnjati, iako moj pas uglavnom jede suhu (chappy) hranu, na bozic okiticemo i njegovu kucicu i dobit ce samo najvece kosti.
I njemu je Bozic. A i meni.
|
|
|
