Forum

Dakle, OK, sad cu da iserem ono o cemu razmisljamo svak godine u ovo doba.
Hodam dakle centrom. Volim da ulazim u kojekakve prodavnice knjiga, stripova, komp-igara itd. i sve u svemu - bash volim da bauljam gradom kad je ovako hladno. Kao da se kroz sva ta topla mjesta (ukljucujuci kestenje i kavice) uvjeravam da grad postoji.
E postoji, samo ovisno o mjestu.
Ima tamo u centru jedan potpuno paranocian trokut, smrtonosniji od Bermudskog.
Taj trokut je omedjen hotelom Dubrovnik, Algoritmom i Charliejem. A tamo...
Dva su faktora:
- prodavaci svirajucih lampica za bor
- pecene kobasice u ulju od prosle godine.
Dakle, s jedne strane zasipa vas najjezivije zvukovlje na svijetu... A to je kad nekoliko desetaka lampica na istom mjestu siraju razlicite melodije. Ne znam u cemu je fora, dalo bi se tu stosta medicinski istrazit, ali to proizvodi jednu frekvenciju koja... koju je tesko opisat. Uglavnom, siguran sam da na zadnjoj postaji devetog kruga pakla, da, da, bas ispod nogu samog Lucifera, svira upravo ta melodija. Ta, bolje receno, frekvencija u meni momentalno dize adrenalin. Najradje bi obuko vijetnamku, nabacio irokez i zataknuo Magnum. Are you talking to me?
Elem, u tako opisanom stanju ubrzavate korak i upadate u finalnu zamku. U nosnice vam ulazi odvratan miris ustajalog ulja (ustajalog? ah, bas sam fin) podboltan svinjsko-tvornicko-iznutrickom masnocom. Ne, ne, nisam vegetarijanac, ni fina biljka...
Al meni se povraca, al nesimbolicki, vec mi se fakat riga. Evo i sad, dok pishem zeludac se buni. Dosta!!!
I dosta, zaista!
Ne mogu da ih gledam, ne kuzim tu guzvu, tu paranoju, automobilske guzve, nervozu... Kroz cijelu Bogovicevu pice americki pjesmuljci... Jedan frajer na cosku prodaje kojekakve pizdarije - kurce koji skakucu, kurce-upaljace, kurce ovakve, kurce onakve...
Uglavnom...

Ne znam, od Bozica pamtim nesto drugo, neku toplinu, smirenost... Piroge od kupusa, kuhanu pshenicu i borsc (ukrajinski specijalitet: juha od cikle). Pamtim da su pokojni striko i njegova braca (dakle i moj otac), pjevali cetveroglasno ukrajinske bozicne pjesme - koljade...
Pamtim smijesne, bezvrijedne poklone, one od srca, znakove paznje - kakav poklon i treba biti. Carape od strine, potkosulju od druge strine.
Pamtim slamu ispod stoljnjaka.
Pamtim baku, i jednu i drugu, pokoj im dushi.
Pamtim hladne polnocke, pamtim kolace koje cuvamo u dzepovima da ih pojedemo kad prodje misa, jer, zaboga, postimo vec dva dana.

Pamtim uvjerenost u obitelj.

I u to vjerujem, logicno, jel...
Jer, nemojte sumnjati, iako moj pas uglavnom jede suhu (chappy) hranu, na bozic okiticemo i njegovu kucicu i dobit ce samo najvece kosti.

I njemu je Bozic. A i meni.

sretan sotonić, iliti nemasna prasetina. moji osobni favoriti, definitivno su polnoćke. miris alkohola iz pijanih usta, barut pod nogama, jer, pa de jebote, tko može pričekati da završi ta dosadna predstava, gomila osmjeha navučenih na lice psovke, i onda nakon završetka čestitanje sa svim onim neznanim i tko zna iz koje štakorske rupe izvučenim individuama bez individualnosti. pa onda pucanje, oh kako božićno. uvijek me dodatno oduševe prizori nakon te divne polnoćke... u povorci domovima, nisu djeca ta koja pucaju već u većini slučajeva roditelji (ma de, koji vam je kurac?). a onda slijedi divno slavlje u prežderavanju. oh prasetino sveta, oj purico blažena!!!
žderi, žderi, žderi, jebena katolička ruljo, vjerojatno je i to objašnjeno u bibliji kao 11. zapovijed.
samo daj, budi ponosna, ruljo, pa ovo je dan iz kojeg proizlazi tvoja titula, ovo je dan kada trebaš slaviti svoje najniže strasti, ovo je dan kada je drug tito rođen, il kak se već zove ono onaj tamo iz... ma znam, sasvim je svejedno.
sretan vam sotonić, ovo nije moj dan.
o tamo nekom događaju iz tamo neke štale imam ipak malkoc drugačije mišljenje. za mene, bit će ovo još jedan postni božić. ne, ne mogu. mislim da nema smisla.
ionako su popovi predebeli. ionako...

ma ko me jebe, samo serem

ja volim božić.
idem doma.nakon tri mjeseca. pa ću se prošetat po pustoj plaži. zagrlit mamu i tatu. bratu dat iza uha a sestru povuć za nos. odvikavat se hrane iz menze. spavat u svojoj sobi u svom krevetu. slušat nicka cavea. gledat nightmare before christmas na diviksu kod prijatelja. vidit more.osjetit buru.
malo bit tužan. pa se opet vratit u zagreb.ljudima.

meni ne smeta ta šoping groznica, koja naravno nema nikakve veze sa slamom ispod bora i vatricom iz kamina, dok u pozadini tirolci pjevaju tihu noć.meni je to baš smiješno. pa mi na neki način budu mili svi ti ludi ljudi.al ne volim preseravanja oko uređenja bora i doma kao takvog. mislim, neznam jeste li svjesni toga da masa žena mjesec dana planira u kojoj boji će bit ukrasi na boru.pa ostatk dekoracija uz to.to mi je suludo. neznam peć' kolače.blam.to je tako porazno za jedno žensko čeljade u vrijeme blagdana.
fali mi snijeg.
i ja baš nešto razmišljam ovih dana o božiću. i nemam baš neki feeling.ubila me komercijalizacija.

ovo me podsjetilo na jednu zgodu iz osnovne škole.
u osmom razredu, na jednom satu biologije, učili smo razmnožavanje čovjeka. igrom slučaja ili neslučaja jedan momak iz razreda je baš tog dana u školu donio plastični/gumeni kurčić koji skakuće i kad je završio sat prišao je nastavnici, ženi koja je tada imala preko 50 godina, i stavio joj taj kurčić na stol da malo skakuta. valjda ga je gradivo potaklo na taj čin

epilog: na svu sreću ona je to shvatila kao šalu pa dotični nije snosio nikakve posljedice niti sankcije.

mi nismo slavili božić doma sve do 1990. mama je tzv. prosvjetni radnik i nismo smjeli imat okićen bor prije 26. 12. inače bi ona snosila posljedice. zato smo išli baki svakog božića na ručak. obično smo joj poklanjali crnu vestu na kopčanje i naranče. a ona nas je dočekivala s ručkom (u pravilu je to bilo pile s krumpirićima i rižom. i puno kolača) sestru i mene su uvijek čekali paketići sa slatkišima. tata je dobivao paket muških maramica (mala kutijica s tri lijepo složene platnene maramice), a mama čarape ili pribor za nokte.
baka je bila prilično siromašna (mi smo joj plaćali sve račune), ali nam je uvijek nešto poklanjala.
bila je nježna i blaga, sestra i ja smo je jako voljele. imala je mali plastični bor s uvijek istim ukrasima i svaki put je tata dan-dva ranije išao k njoj da postavi ukrasni vrh na bor. iako je bor bio malen, baka je bila još manja, pa nije mogla dosegnuti taj vrh.
pred božićni ručak smo molili Očenaš i Zdravomarijo, baka nas je gledala sa sjajem u očima. mislim da je cijelu godinu živjela za taj dan.
otkako je umrla, božići su mi postali polovni i nekako lažni. nitko im se ne zna radovati s tom upornošću kao ona.
pa ni ja.
svako moje kićenje bora zapravo je pokušaj da prizovem onu sliku njezine male kuhinje, jaslica pod borom, i osjećaj da je sreća zapravo odgovor srca na pitanje Boga.

..jebem mu dju a već me brinulo da me više ništa ne može raznježiti osim Perle(mog psa)...hvala ti za ovu božićnu priču...

ni meni vise te stvari nista ne znace. ama bas nista otkako nema bake. cudno je to.

Vas tri ste bakoslavke ! :)

veceras smo sestra i ja okitile bozicni bor. samo sto se to kod nas ne zove bor, vec jelka. jest da je plasticna al je jako cool. onako postmoderna. povuces je za vrh, pa se sva istegne. u biti, moja porodica slavi sve i svasta, tako da jednom kad praznici pocnu, onda se jako dugo slavi. bozic je kad smo svi na okupu i kad stara cetiri dana groznicavo prepisuje recepte, pravi kolace i non-stop nas unezvjereno pita, a jel mislite da ce biti dosta? stari je prisiljen ici u nabavku, a sestra, ja i nase drustvo jesti sve sto se stavi na stol. to je meni religija. ne mogu se pohvaliti da pretjerano osjetim bozic u biblijskom smislu. na polnocki se skupi raja iz grada pa idemo svi kolektivno, bez obzira jel nekom bozic ili ne. onda se retroaktivno oblocemo. i ujutro me napola mamurnu bude da pozurimo baki na bozicni rucak. u pravu ste. tek se kod nje sjetim isusa.

iskreno, meni je grooooooooozno spominjanje "oblokavanja" i Božića u istome tekstu. tuzno.

valjda je i to danas način slavlja :(
sadrzaj je izmijenio/la - Josh u 21.12.2003 u 23:42:38

mislim, meni je okej ak' neko brije na vjeru, malog isuseka i to sve skupa iskreno.onda vjerujem da takvoj osobi božić ima neku posebnu čar, ozračje, duh,ah taj božićni duh..
i meni je to bilo otprilike tak dok sam bila klinka.eh.al onda mi svu tu romantiku oko božića ubila spoznaja o beskraju svemira.eto.uvijek me taj razum odvuče od romantike..

beskraj svemira?kakve on veze ima s božićem?
sadrzaj je izmijenio/la - sick boy u 22.12.2003 u 19:40:12

pa probaj razmislit.

stvarno zanimljivo da je to vezano uz bake.
otkad nema omame, vise se niko ni ne trudi.
i ne mogu se nikako na to naviknuti, iako bas previse ne polazem na tradicije. ali to da vise nije najnormalnija stvar na svijetu za badnjak otici kod tete tj. omame (omama i nonek zivjeli su s tetom u velikoj kuci na tuskancu) me cini totalno nezainteresiranom za blagdanske aktivnosti. kad se samo sjetim da mi je u mojim 'buntovnim godinama' to bila gnjavaza, a sto sam bivala starija kuzila sam kako mi je ustvari zabavno s mojom vlastitom obitelji. ipak, najradije se sjecam onih badnjaka kad sam bila skroz mala i kad sam svakom posebno izradivala neki poklon, cak sam i noneku radila krizaljke, jer je on uglavnom po cijele dane rjesavao krizaljke. onda bi nam dosli pjevati amerikanci ambasadori koji su zivjeli u kuci prekoputa i svi bi postali jako veseli. meni je uglavnom bilo neugodno jer su ti ljudi htjeli komunicirat sa mnom, a mene moji nikada nisu naucili kako se to radi. moja mama je uvijek na sve odgovarala umjesto mene (cak i kad sam ja htjela), ali kako ne zna engleski, u ovim situacijama me samo gurala pred njih, mahala rukama i ispustala cudne zvukove smijuci se od uha do uha. god, I really miss those christmases

i da, meri xmas, people, hev a grejt festive season

da, ima nesto svakako u tim bakama...moja se zvala Lucija, odnosno Luce :)