|
|
Dakle,
idem u Makedoniju. Danas u 20.15. I sta, pobogu, radim na internetu u ovo doba, zasto se ne spremam?
Eh, dakle, sam put je zapravo ostatak godisnjeg. I da bi covjek otisao miran, mora puno toga da napravi unaprijed, da nazove, da sredi... I, fakat, napravih sve... Pat dana radim non-stop, uz 4-5 sati spavanja...
I sinoc, dodjem s posla oko ponoci, mrtav umoran, ali odlicno raspolozen...
Prebirem po darovima, przim cedeove, lagano spremam stvari, milujem kartu...
I skontam - NEMA NIGDJE PUTOVNICE... Lagano mi skace tlak... Lagano? Eufemizam! /citat/
Problem je sto sam je cijeli dan furao sa sobom... Pretrazujem torbu, odjecu, sve... Nema je.
Unezvjeren budim zenu, opsadno stanje, sta da napravim, pobogu, u 2h poslije ponoci?
Kaze ona nista, popisi sva mjesta gdje si bio, i sutra ujutro put pod noge... I usput mene, koji trazim odgovor od Svevisnjeg pogleda uprtog u nebo, hrabri, smiruje, tjesi...
Al kurac, nemoguca misija... Jos jednom pretrazujem sve... Nema.
Saljem zenu na spavanje, ja normalno ne mogu da spavam... Po stoti put prebirem po mislima gdje sam sve bio...
Ipak, u 5.21h odlucujem odspavati malo, jer, u svakom slucaju, svejedno je...
Spavam do 7.29h... Budim se, normalno, minutu prije budilice, sam od sebe...
U roku 20 minuta pocinjem potragu...
Banka, agencija, opticar ( desna leca), videoteka (dug), kafana pored zeninog posla, Igor (donio sliku za Bae), pekara, redakcija, kafici pored posla... Zovem taxiste, ZET... Spremam se nazvati i radio da ostavim poruku "ako je netko pronasao dokumente na ime..." (iako je uzaludno, osobnu nekad i vrate al putovnice bogami ne)...
I onda, vec pomiren sa sudbinom, sjednem na kavu i smisljam sta reci Filipu?
Mislim, ko ce mi vjerovat? Jebote...
I onda se sjetim...
Kako sam mogao zaboraviti?
Naime, u jednom trenutku se meni jucer javila Dju, pa Electrocute, pa smo svi zajedno, drzeci se za ruke, odsepesali u restoran na klopicu...
Pa naravno, rekoh! Dju je uvijek kriva! Brzo u restoran...
Dodjem u restoran i zaustim "Oprostite, da niste vi...", a konobar se smije i pruza mi putovnicu...
Evo, prije 20 minuta... Nevjerojatno, kako se nisam sjetio da bi mi putovnica mogla nestat kad sjedim sa - Dju!
A svi znamo da Cute nikako ne moze imat svoje prste umijesane u to....
I tako... Idem sad sa Zvonom na kavu, pa na sisanje, pa da se konacno spremim...
Makedonijo dolazim!
Aj bok!
Btw. kad sam ustao ujutro, rasplakao sam se...
Na kaucu su stajale opeglane kosulje (jutros ih zena opeglala!) i na njima papir s porukom:
SIGURNA SAM DA CES NAC PASOS
VOLIM TE
TANJA
|
