Forum

Miroslav Antić - OPOMENA


Važno je, možda, i to da znamo:
čovek je željen tek ako želi -
i ako sebe celoga damo,
tek tada i možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.

GREŠIO SAM MNOGO

Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji - sve je drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim grehom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao - ni kad biste hteli.


Duško Trifunović

za tomu (u znak zahvalnosti za trifunovićevu pjesmu):


Putnik


Bože mili, kud sam zašo!
Noć me 'e stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustini!

Još konaka nijesam našo!
Sjever brije s snježnog brda,
A tuđincu, siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda!

Naokolo magla pada,
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga;
Majko mila, majko draga,
Da ti vidiš svoga sina!

Da ti vidiš njega sada
Okružena bijedom svega,
Ti bi gorko zaplakala,
Ruka bi ti zadrhtala
Od žalosti - grleć njega!

Zašto tebe nijesam slušo,
Kad si meni govorila:
"Ne idi sinko od matere,
Koja mekan krevet stere
Tebi usrjed svoga krila!

Ne idi, sinko, draga dušo,
Ne idi od krova očinoga,
Tuđa zemlja ima svoje,
Ne spoznaje jade tvoje,
Tuđa ljubav ljubi svoga!" -

Govoreći sobom tako,
K kolibici jednoj klima,
Koju spazi iznenada,
Umoreni putnik sada,
I zakuca na vratima.

Otvarajuć sve polako,
Zamišljena: tko će biti?
Glavu pruži jedna stara.
"Daj u ime Božjeg dara,
Bako, meni prenoćiti!"

Ne znam gdje sam - kud sam zašo,
Noć me 'e stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustini!

Drugi konak gdje bih našo!
Sjever brije s snježnog brda,
A tuđincu, siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda.

Naokolo magla pada
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga,
Majko mila, majko draga,
Primi pod krov tuđeg sina!"

""Primila bih tebe rada;
Ali vidiš da spavaju
Ovdje sinka tri i ćerce,
Koji cijelo majke srce
I svu kuću ispunjaju!""

"Nij' daleko već do dana,
Već pozdravlja pijevac vile,
Dok zagrije danak Boži,
Malo vatre bar naloži,
Da otopim smrzle žile!"

""Vatra mi je zapretana,
Drvah ne imam skoro ništa,
Ovo malo, što 'e unutra,
Trijeba mojoj djeci sjutra
Kad se skupe kod ognjišta!""

"Za tuđinca ništa ne imaš,
Tuđa majko, kad te moli,
Tuđe dijete tvoje nije!" -
S tim mu grozne suze dvije
Niza lice kapnu doli.

""Gdje su ruke tvoje majke
Sad da skupe suze sina?
Gdje koljeno, da počine,
Da si teško breme skine?
Gdje je tvoja domovina?!""

Ko da su mu zmije ljute
S ovim riječ'ma srce stisle,
Ukočeni putnik stoji,
Leden znoj mu čelo znoji
I otimlje mozgu misle.

Ali oči uzdignute
K strani glede - ah onamo!
Gdje od drage domovine
Svako jutro sunce sine,
Tam' ga želja nosi - tamo!

"Tebi opet duša diše,
Tebi srce opet bije;
Domovino, majko srjeće!
K tebi opet sin se kreće,
Od radosti suze lije!

Primi opet svoje dijete,
Primi vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
S tvojim cvijećem grom mu kiti!

a ovo za tomu, kad je bio mali:


POZDRAVITE MOGA TATU

Naš korak nije tako čvrst
jer nismo mi vojnici pravi
iako istu kapu i zvezdu
nosimo i mi na glavi

al ipak mora da se zna
u armiju poslali smo tate
da jedno vreme ostanu tamo
a posle da nam se vrate

Pozdravite moga tatu
tamo iza 7 gora
pozdravite moga tatu
na talasima plavog mora



Svetislav Vuković

Za gospođu Dju (što ne potpisuje pesme)

Laza Kostić SANTA MARIA DELLA SALUTE


Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepše nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe okaj'o ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za čim sam čezn'o, čemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.

Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak neću nikoga klet';
što god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
Lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
al' težoj rani nastade brid:
što ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
- svu večnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko, tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud.
- O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona odonud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al' nežežene,
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.

A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dođe da prsne glava
o mog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u s

Za gospoju Dju, kada beše manja od mene kada bejah mali.

KAKO ŽIVI ANTUNTUN

U desetom selu
Živi Antuntun.
U njega je malko
Neobičan um.

On posao svaki
Na svoj način radi:
Jaja za leženje
On u vrtu sadi.

Kad se jako smrači,
On mrak grabi loncem.
Razlupano jaje
On zašiva koncem.

Da l' je jelo slano,
On to uhom sluša.
A ribu da pjeva
Naučiti kuša.

Na livadu tjera
Bicikl da pase.
Da mu miše lovi,
On zatvori prase.

Guske sijenom hrani,
Snijegom soli ovce.
A nasadi kvočku
Da mu leže novce.

Kad kroz žito ide
On sjeda u čun.
Sasvim na svoj način
Živi Antutun.

GRIGOR VITEZ

Smjer

neki ljuli misde
la se dijevo i lesno
ne mogu
zamijeniti
kakva zabdula

Ernst Jandl

EPITAF






U mene se uselio daimonion


kao u neki čvornati kovčeg


koji danonoćno svira polifomnim zvukom


i već me stid da mi ne da mira


ne vjeruj meršinjaku obješenjaku


kad kaže svaku riječ slaže


on je uzbibalo more ja samo hrid


on je kralj a ja luda


on je krist a ja juda


on je bog a ja buda


i kroz sve te konjake i nepregledne čaše


vidim meršinjake i đavolske saše


a oba smo jednako ničiji


u groznici nikako da se nagodimo


kroz simbole snova proglašava mi rat


a oba smo u pat poziciji


moje mu tijelo služi samo za jelo


dok shizofrenično buljim u bijelo


i pokušavam sročiti epitaf lijesu


već smo obadva pomalo umorni


dani nam već odbrojani


u tom samrtnom bijesu


u sve mrtvijem plesu


Saša Meršinjak

to ima u af-u. odlično je.

Jednog zelenog dana,
onog zelenog leta,
kada je bela rada,
odlučila da cveta.

Neko je nekom rekao,
najlepši san sam stekao,
podelimo ga na dvoje,
sad pola sna je tvoje.

Spavajmo, sanjajmo,
spavajmo, sanjajmo...

Lj. Ršumović

Rasejana pesma


1.

Pustite mi na miru
moje cutljive, pitome,
rasejane decake,
vi, najjaci u razredu,
najglavniji na ulici,
vi sto sve brzo hocete
i sve preglasno morate.

Mnoge se prave stvari
ne postizu umecem,
nego se prave u mukama
od svoje nesigurnosti.

Pustite mi na miru
moje smesne i smusene
decake sa uskim ramenima
i ocima sto zmirkaju
kao da su kratkovide,
kao da se u njima
vreme polako otapa.

2.

Oni obicno padnu
ako se penju na drvece.

Njihova lopta redovno
daleko premasi cilj.

Uvek dobijaju batine,
ako se s nekim potuku.

Oni nisu za neke
velike junacke igre
i ja vas duboko molim:
pustite mi na miru moje tihe decake.

Oni su stalno povuceni
u neke svoje prostore
iz kojih pokusavaju
da se rukuju mislima.

To je kao kad sanjas
da si usnio san.

3.

Glas im je mek i shaputav
kao zvuk mesecine.

I zapinju na ravnom
kao da se u hodu
sudaraju sa sobom.

Stvarno vas cestito molim:
pustite ih na miru
i nemojte im se rugati.

Oni izgledaju tako
kao da nevidljivi pristizu.
Zamisli kako tones
uvis, u provalije
ovog ogromnog neba
medju kristale svetlosti.

Tako nekako pristizu.

4.

Oni sede u razredu
zamisljeni i drveni.
Zabodu nos u knjigu,
il gledaju kroz prozor.

Ne cuju sta ih pitamo,
jer ko zna gde su bas tada,
u kakvom drukcijem svetu
koji mi nikad nicim
necemo ugledati.

Ne sanjamo svi jednako
i to nikom ne smeta.

A zasto svima smetamo
kad smo drukcije budni?

5.

Caroban je taj svet
od izmisljene jave.

Tu su moji decaci
najvece vojskovodje,
moreplovci i sportisti.

Tu oni vide ostro
kao kraljevski kondori.

Tu njihov govor cini
da vode postaju bistrije
i misao im u vetru
mirise na polenov prah.

Ako bi ikada pristali
da zive kao svi drugi,
cime bi onda rasli?

6.

Pustite mi na miru
moje cutljive, smisene,
rasejane decake.
Jer samo oni mogu
sutra da nas odvedu
sa one strane istog,
ako iznesu iz glave
te neobicne carolije
i nauce nas kako se
pentra po samom sebi
do sneznih vrhova nade.

I puste nas da zajedno
zivimo u to svetu,
nemogucem i njihovom,
i mi sa ovim uskim,
i mi sa sirokim ramenima,
i mi najgori sportisti,
i mi najjaci u ulici,
i mi, na izgled nevazni,
i mi, zasad najvazniji.

7.

Jer sve na svetu uvene.
Mozda i ne znas: i klikeri
uvenu kao tresnje.

Uvenu jaka ramena.
Uvenu lepe igre.
Zaustave se sva trcanja.

Osvrnes se i, okolo,
vidis jedino sebe
kako si naglo zacutao
kao veliko zvono
kome je puklo klatno.

I tek tada se prisetis
da ipak u tebi ostaje
to cudo sto sadrzi
ne jednu, vec bezbroj vecnosti.
I shvatis: samo se onaj,
ko je imun na stvarnost
nikada nece razboleti
od rdje i od venjenja.

8.

Sta posle detinjstva ostaje
jedino bezazleno.

Ostaju samo te glave
pune carobnih svetova,
sto se nikad ne tope,
sto se nikad ne trose,
po nezastrtoj svetlosti
bez odjeka i senki.

Te glave iz koji sutra
rastu njive i sume
kroz nesto sto se ne moze
sasvim nazvati vremenom,
i rastu ogromne prerije,
beskrajni okeani
i negde, u bespucu maste,
nove neke komete,
kroz nesto sto se ne moze
sasvim nazvati prostorom.

9.

Rastu beli pocheci
sasvim drukcijih tebe,
iz tih detinjih glava,
zamisljenih i obicnih,
pametnih samo za cudno,
samo za neizvodljivo,
kao obilje reci
s kojih se para vetar.

Tih usamljenih glava,
pametnih samo za snove
od kojih su naucili
da istovetnost citaju
raznim brzinama shvatanja

i tako nikad ne dosade
sebi i svome delu.


Miroslav Antić

odlično!

izvukao sam temu nakon godinu dana samo da bih ju okačio. toliko je dobra! ;)

Divna je!

Spaljivanje Sarajevske biblioteke



FAHRENHEIT 451 (Serbian remake)



(Anonimni srpski dobrovoljac iz okoline Sarajeva)


Palim danju, palim noću,

Palim, brale, što god hoću;

Palim barok i modernu,

Razne izme, postmodernu,


Palim Džojsa, palim Džejmsa,

Ruževiča, Servantesa,

Palim Brodskog, Sen - Džon Persa,

Hajdegera i Jaspersa.


Palim Lorku i Borhesa,

I Remboa i Markesa,

Palim Kafku i Voltera

I Hašeka i Bodlera.


Palim Vajlda, Palim Prusta,

U pederska ih jebem usta,

I Joneska i Beketa,

Jer mi apsurd mlogo smeta.


I Andriće i Pekiće

- Gore knjige kao kuće!

Gori Ji đing, Zaratustra,

Gore Vede, Kamasutra,


Sveto pismo, Koran, Talmud,

Gore Hristos i Muhamed,

Gore Buda i Jehova,

Pomiri ih vatra ova.


Palim tuđe, palim naše,

Palim Rašu i ustaše,

Aralicu i Ćosića,

Bećkovića, Brozovića.


Jin i Jang nek' jedno budu

Kad u vatru padnu ludu.

Što ljubavni plam sastavi,

Nek pepeo ne rastavi.


Pisci plamte, ja uživam.

O svetu bez knjiga snivam,

Bez Kvržice, popa Ćire,

Gutenberga i lektire.


Knjige guta samo blesa,

Srpski junak ždere mesa,

Sarme, luka i pihtija,

Njemu papir ič ne prija!


Šta će knjiga na mom stolu?

Tu je mesto vrućem volu,

Režnjevima slaninice

I poliću mučenice.


Palim danju, palim noću,

Palim, brale, što god hoću;

A što hoću to i mogu,

Samo jedno još ne mogu


- Da poletim sa zemljice,

Penetriram kroz zvezdice,

Dveri Božje da razvalim,

Da života knjigu spalim.


Dosijea kad sve zbrišem

Knjigu smrti da našpišem:

Nema svetla, nesta tmine

- Sve je ružan san prašine.

rekao bih da su paliknjige/pjesnici/dobrovoljci

manje srbi

a više orci


kada On orke pusti iz Mordora

oni od svakog stvora

naprave zlotvora
sadrzaj je izmijenio/la - morsky u 19.09.2009 u 10:32:45

jok.
ono što je meni užasno je to što to nisu radili nikakvi orci. nego ljudi. uvijek su to ljudi. iza svih sranja i svih užasa, onih nezamislivih i groznih, uvijek stoje ljudi. kolko god se mi nadali da se radi o izopačenim kreaturama iz pakla i da ne postoji način da se jednog dana nađemo na njihovom mjestu.

dugo te ne vidjeh dragi cute,


posljednji put vidjeh

da nosiš naočale lijepe.

ne spazih proizvodnu marku

no sada bih rek'o da se marka zove

"Bukvalno"




kava?

suze mi navru kad vidim da jošte živi naš možda i najstariji topic, a naprosto ridam kad u tom topicu prego i progo varaju moj morsky i moj cute.
dječaci, volim vas....
a nisam peder.

nema tu bukvalno nebukvalno. pripisivanje neljudskih osobina ljudima koji su sposobni zagrliti i izljubiti svoje dijete i onda spaliti sarajevsku biblioteku je, na neki način, bježanje u brda. to je sve što oćem reći. za kavu sam uvijek, mislim da moj broj imaš ;)

a evo jedna lijepa sad, astronomska, za tebe :)

The meadowlark and the chim-choo-ree and the sparrow
Set to the sky in a flying spree, for the sport over the pharaoh
A little while later the Pharisees dragged comb through the meadow
Do you remember what they called up to you and me, in our window?

There is a rusty light on the pines tonight
Sun pouring wine, lord, or marrow
Down into the bones of the birches
And the spires of the churches
Jutting out from the shadows
The yoke, and the axe, and the old smokestacks and the bale and the barrow
And everything sloped like it was dragged from a rope
In the mouth of the south below

We've seen those mountains kneeling, felten and grey
We thought our very hearts would up and melt away
From that snow in the night time
Just going
And going
And the stirring of wind chimes
In the morning
In the morning
Helps me find my way back in
From the place where I have been

And, Emily - I saw you last night by the river
I dreamed you were skipping little stones across the surface of the water
Frowning at the angle where they were lost, and slipped under forever,
In a mud-cloud, mica-spangled, like the sky'd been breathing on a mirror

Anyhow - I sat by your side, by the water
You taught me the names of the stars overhead that I wrote down in my ledger
Though all I knew of the rote universe were those pleiades loosed in december
I promised you I'd set them to verse so I'd always remember

That the meteorite is a source of the light
And the meteor's just what we see
And the meteoroid is a stone that's devoid of the fire that propelled it to thee

And the meteorite's just what causes the light
And the meteor's how it's perceived
And the meteoroid's a bone thrown from the void that lies quiet in offering to thee

You came and lay a cold compress upon the mess I'm in
Threw the window wide and cried; Amen! Amen! Amen!
The whole world - stopped - to hear you hollering
You looked down and saw now what was happening

The lines are fadin' in my kingdom
Though I have never known the way to border 'em in
So the muddy mouths of baboons and sows and the grouse and the horse and the hen
Grope at the gate of the looming lake that was once a tidy pen
And the mail is late and the great estates are not lit from within
The talk in town's becoming downright sickening

In due time we will see the far butte lit by a flare
I've seen your bravery, and I will follow you there
And row through the night time
Gone healthy
Gone healthy all of a sudden
In search of the midwife
Who could help me
Who could help me
Help me find my way back in
There are worries where I've been

Say, say, say in the lee of the bay; don't be bothered
Leave your troubles here where the tugboats shear the water from the water
Flanked by furrows, curling back, like a match held up to a newspaper
Emily, they'll follow your lead by the letter
And I make this claim, and I'm not ashamed to say I know you better
What they've seen is just a beam of your sun that banishes winter

Let us go! Though we know it's a hopeless endeavor
The ties that bind, they are barbed and spined and hold us close forever
Though there is nothing would help me come to grips with a sky that is gaping and yawning
There is a song I woke with on my lips as you sailed your great ship towards the morning

Come on home, the poppies are all grown knee-deep by now
Blossoms all have fallen, and the pollen ruins the plow
Peonies nod in the breeze and while they wetly bow, with
Hydrocephalitic listlessness ants mop up-a their brow

And everything with wings is restless, aimless, drunk and dour
The butterflies and bi

dragi daddy,

kad gdjekad neki cvijetak sretnem
što na našoj gori nekad rastao je često

razveselim se, od sreće ciknem,
što ponovo našao je, svoje osunčano mjesto.




volim i ja tebe.

Ovo gore podsjeti me na AF nekad i DU FU-a.
Ovaj je sajt svijet u malom :)





Posvećujem Gao Shiyanu



Sjećaš li se kako smo se

Rastajali ti i ja?


Sada smo ostarjeli,

Mili moj prijatelju.


Blistavom karijerom

I lakom sudbom


Ne može se pohvaliti

Nijedan od nas.


Ostavši bez družbe

O pjesmama ne raspravljam,


Posjećivati krčme

Davno prestadoh.


Ali, evo, sretoh tebe

I zaboravljam na jade –


I čini mi se.

Dani pjesmotvorni nailaze.


Preveo Zdravko Malić

sadrzaj je izmijenio/la - jelena u 23.09.2009 u 16:15:46

Put

Put vazdan popločen
lišćem zameten
ponekad poradi vjetra
zablista na tren

Put davnije od davnina popločen
još do jučer snijegom pokriven
poradi sunca
danas otkriven

Julije Čučuk

majstore!

BOG
"Once one has seen God, what is the remedy?" (Sylvia Plath)


dragi k.,
moj zamišljeni
zamišljeni prijatelju
čuješ li i ti ove ptice sada
već gotovo cijelu noć
iznad (m)raka moga mrtvog grada
evo već je ljeto kako
me je izabrao iz jedne od onih ponoći
uzeo za bradu i povukao poput
dima prema onim zvijezdama
koje su sada već i same dim
ljeto a da više nikad nije poslao ništa
zamišljam kako je tek tebi sasvim
progutanom u zadnjem podrumu tog ruševnog
starca sasvim bez prozora a u svim smjerovima
sjever
strašno je kad čovjeka tješi još samo to što još
uvijek postoji nešto što može izgubiti

-- igor čajić

i još jedne:

Ivana Žužul: Partija Pokera

Ovako se zbilo dragi T.
Znaj, kad sam ga upoznala
pomišljala sam na tebe.
Iz čiste znatiželje
pristala sam na igru.
Tek što je podijelio karte,
promrsio je
nešto nerazumljivo
sebi u bradu
i moj stomak je stao rasti.
Po završetku partije
bila sam
u visokoj trudnoći,
ne znajući da nosim
ukleto dijete
što će mi ukrasti
sve voštane figure.
Nije bilo sunce
nego uštap.
Svetim uljem
mazala sam mu noge,
danima brala ribizle
drugo što ni za Boga
nije htio primirisati.
Više ne mislim na vrijeme,
ono je već odavna mrtvo
moj T.
samo ponekad
vjerujem da iza naše kuće
stoji Bog
kojemu ne mogu ništa
ni sunce, ni mjesec.

Opazio sam

Da kroz moju ruku
juri krv, da se vraća iz prstiju natrag
u glavu
preko srca.
Da noću ptica izlazi pjevati
u ovom gradu.
Da se ceste uvijaju od
pustoši, da
na moru sunce
često pada u
bezglavo koje zovemo
lijepi suton.
Pogledaj ga i
onu pticu poslušaj.
Opazio sam da svijetle krošnje maslina
da se zvjezdano nebo uselilo u
moju sobu.
Da nitko nije u blizini.
Da sviće s kišom.
Da mi je novčanik prazan.
Da ne mogu pomaknuti nogu
da mi je jedno oko ispalo i
da neprestano žudim.
Opazio sam
da noću u ovom gradu pjeva ptica.
I to je najtužnije što sam opazio.

Ivica Prtenjača (Okrutnost)

Destination-Win-Others-Breathe

Choose your own path to destination.
Choose your own way to win.
Do not be afraid of others,
just stay calm and breathe.

Julije Jakov Čučuk

prostranstvo onkrajstva
zadivljuje zaprepašten um
bezvremenska vibracija
zahvaća misao
JA JESAM!

Julije Čučuk