|
|
Evo me, dragi moj Dinaru, izlazim s jebenog posla. Radio sam cijeli ponedjeljak. I ovu noc. Do sad.
I razmisljam o tome sta si rekao.
Znas, to nekako blijedi s vremenom. To, ta prica o trojici budala koji ce uskociti umjesto mene. Ne, to nije istina. Budale su vec gore. Ja bih se trebao ugurati medju njih. Kao, imat cilj i trpiti ponizavanja (u dva ponoci, shef mi jebe majku bosansku. Eeej?! Zasto? Onako. Ajde, ajde, sta se ljutis, bosanac... svima smijesno, svima simpaticno). Imati neki jebeni visi cilj, u ime koga cu fasovati cireve, migrene, dvodnevne "neobjasnjive" proljeve...
Ma jebo im ja mater. Treba sve ovo poslat u picku materinu... Zasto?
E, pa zato sto, vidis, nije problem u tom poslu, u toj patnji (koja kakva god bila ima smisao), vec je meni problem sto idem doma. Ceka me zena, covjece. Koliko ona mora progutati govana zbog svih tih sranja koje mi se sruce na glavu? Mojih govana, jer ja sad nisam normalan. O ne, meni trebaju toplice 20-tak dana, ne da se odmorim, vec da se LIJECIM.
Kad sam bio na Visu sad 11 dana (od toga prva i zadnja tri = 6 dana sam zivcan ko pas, jer znam sta me ceka), pricam sa Dju, pita me kako je, sta ima, ma sve super... I onda me pita jesam zivcan? Naravno, draga Dju...
Ponekad mi se cini kao da hodam po gitarskom vratu, i to od visokih tonova prema niskim, i sve vise mi treba od crte do crte... I cini mi se da stojim u mjestu, tonovi su sve tisi, ne razaznajem ih vise, postaju sve dublji i - podmukliji...
Ovdje je sve otislo lagano u kurac...
I necu si priznat do kraja koliko je otislo, vec mogu ovako, autisticno, da ti se ispovjedam, dok ti vjerojatno spavas tamo u Grckoj.
Znas, bila ti je jedna prica u Bosni... Pricali su je stariji... Bio je jedan cvijet, bijeli, sa crnom tockom na sebi. Ta tocka bi se vidjela tek kad bi se cvijet rascvjetao... Sve dotad, cvijet je ljubomorno krio tu crnu tocku... I taj cvijet se zvao - stid. Stariji ljudi kazu da u Bosni taj cvijet vise ne raste od 1990. godine... Meni izgleda da on vise ne raste u krugu od 1000 kilometara...
Nista, dragi moj Dinar, laku noc...
Sorry.
|
|
|
Balkan...To nije zemljopisni pojam nego stanje uma, što vrlo dobro zna svatko tko se bavi glazbeničkim poslom u ovoj kaljuži. Zanimljivo, Mile iz Piva mi neki dan priča isto ovo što i Suba Daddyu i baš se nekako usiljeno smijemo, ono, ma važno je da ste se dobro proveli, bila je dobra zajebancija, a u sebi misliš: Jebote, zamisli da tebi dođe šef i kaže: Ovaj mjesec ćeš dobiti samo pola plaće jer mi žena sinoć nije dala pičke. Znam kako se Daddy osjeća jer sam prije šest mjeseci imao osam dana simultanog prevođenja i još mi nisu platili (a kad će, i hoće li, ne zna se, a lova je povelika), ali kao što rekoh na jednom drugom postu, živci su potrošna roba, ne treba ih trošiti na takve troglodite...
|
|
|
Sta da ti kazem vlado, osim to da te mogu probati razumjeti. Jebiga, takve stvari na svojoj kozi jos osjetio nisam, valjda sam zato takav optimist. Idealist? Ja bi radje da sam realist...
Jedna misao mi se mota po glavi vec duze vremena. Ti stariji, mudriji, su nam ostavili zemlju u kurcu. Ovo je STRASNO pojednostavljeno, da se zna. Ali moj jebeni stav je da ja ne zelim to svojim "mladima". I naravno da cu se potruditi da tako i bude. I to je to.
Izmjenio - dinar u 29.07.2003 12:56:32
|
