|
|
Apsolutno neispavan i grogiran u nokdaunu, krenuo sam put Sarajeva busom u 6.30h.
Tri babe, ja i dva vozaca...
Prvo sam zaustavio bus na izlazu iz Autobusnog, jer sam zaboravio kupiti baterije za CD-player. Ispostavilo se to kao odlican potez s obziron da smo kroz Bosnu propicili uz - narodnjake...
I onako, bunovan, u polu snu, skuzio sam da smo pred - Banjalukom...
A to nimalo nije ugodno, zeludac ti zaigra, neka se nervoza uvukla, kao da gledam maketu vlastitog djetinjstva. Sve se tako smanjilo...
Da stvar bude gora, upali smo u kolonu na tranzitu, tako da smo milili po njoj, te mi se pred ocima izvrtila moja ulica, naselje, prepoznate zgrade (onaj prozor, treci odozgo, valjda je Dijana jos tamo, vjerojatno s nekim drugim, nadam se, nije valjda u lezbijke otisla), pa onda gimnazija... Izgradili su terene iza Gimnazije... Jedan kos ima mrezicu, drugi nema...
I tamo, skontam CD u torbi, D&R, stavljaj buraz, vodi me odavde... Krece "Dobro", stvarno, Daddy ne znam sta si htio, al ovaj put je bio sprovod... I to nekakav cudan...
Nastavljamo dalje, cesta vijuga, vozimo se pored rijeke, drvece se sunovracuje sa stijena... A Yaya ga 'zavlaci' u Vjetru tako da me pluca svrbe...
Gledam drvece. Raste na nepristupacnom terenu, potpuno kosom i nenormalno zajebanom. Stijene su oko njega. Pa ipak, drvo izrasta APSOLUTNO okomito, ne jebe ga 5%... Ovo je Bosna, buraz...
Idemo dalje...
U Travniku babe izlaze van, ostajem sam sa vozacima u busu... Koji me, naravno, malo-malo pitaju
'Majstore, jel bi tebi smetalo da stanemo na kavu..."
"Ma ne bi, naravno, vise vas je..."
I tako, red kave, red mineralne, jedno 6 puta i dolazimo pred Sarajevo...
Volim Sarajevo. Sarajevo je grad zenskog spola... S njim treba fino.
Dolazim na stanicu, a tamo Johnny (u dresu argentinske repke), Zomri i ostala raja...
Uz posalice, zajebanciju, smijeh odlazimo na lice mjesta...
Pipsi taman doaze... Tonske probe su valjda u tijeku, bjezimo odavde, masem Daddyju, odlazimo na kavu i cevape...
I tako malo prepricavamo skeceve, smisljamo nove, pa onda cevapi u Zelji, onda u kasarnu, gdje je koncert...
Cuvari kenjuckaju nesto, pa si vadim pressicu, mislim, ne bute me zajebavali...
Uz to i pijemo sokove i dobri, solidarni Johnny odlazi nama po kave, na neki obliznji automat. Nama i - Darkwood Dubu... Sto im nisi nesto u kavu stavio, jebala ih... No dobro...
Upadamo na koncert, ja pocinjem savladavati dvocifreni broj "Bavaria", poznata lica su u publici, treba sve obici, pozdraviti, zagrliti...
Pocinje koncert...
Prvo neki Francuzi (podsjeti me Zomri, zaboravio sam im ime) koji odrzavaju malu skolu domacim bendovima (pod domace mislim i na ove i na one... i one).
Momci, goli do pasa, prze sve u 16, zapjevaju i viseglasno...
Vec tada postaje jasno da sa tehnikom i nije bas sve OK. Francuzi ostaju bez struje (bubnjar svira "na suho", ostatak benda skace), pa onda i bez light-showa, tako da smo ostatak gledali siluete... Sto i nije tako lose...
Penjem se u back-stage, trazim nas omiljeni band da im uputim rijeci podrske. I tamo su, dobro raspolozeni, sve u redu... zasad.
Izlaze Darkwood Dub. OK, hajmo van gledati ih...
Pa gledajte, ovako, taj band je zapravo odrzao pravi, pravcijati koncert od nekih sat i pol vremena... A kako je vec sve kasnilo fakat se bilo oteglo...Darkwood Dub je solidan band, da se razumijemo, cvrsto sviraju i tako... No, vjerujem da je pod nekom drogetinom vjerojatno persu, ali brate, ravni su... Emocije su stalno na jednom te istom nivou i nema gore-dolje... Sat i pol peglanja. Dosadno. (Cute, oprosti, skuzio bi da si bio tamo).
I onda ovi konacno zavrshe...
Znaci, idu Pipsi... Raja se, kao i Ksetu, okuplja i upucuje blize stageu gdje otkrivamo neki maleni betonski izdignuti otok na koji se smjestamo...
I Pipsi izlaze... Ukljucuju instrumente, prolaze minute, nikako da pocnu... Zgledavanje clanova banda postaje simptomaticno... Pojavljuje se nekekav ... tehnicar sa kablovima,
|
|
|
