|
|
E, da me je netko prije par dana pitao tko danas, 2003. godine sluša Iron Maiden, ja bih rekla da vjerojatno više nitko.
A ko za vraga, već danima ne kupujem novine, ne obraćam pažnju na plakate po gradu, teve još uvijek nemam (o, da, i ponosna sam na to), tako da pojma nisam imala što mi se sinoć spremalo u najbližem susjedstvu.
Naime, moja spavaća soba je cca 300 m od stadiona Radnik u Velikoj Gorici (između mog jastuka i stadiona samo su balkon i kukuruzna i pšenična polja ("vidim polja što se žitom zlate, a na brijegu vidim rodni dom, svakog trena mislim na te..."), tako da Muž i ja saznajemo tko koncenrtrira na Radniku čim se dotični dočepa mikrofona (prije desetak dana, Oliver Dragojević je počeo svirku u 1 ujutro!!!).
Međutim. Jučer mi sestra veli:"Doći ćemo muž i ja večeras do tebe i Kreše, da malo poslušamo Mejdnovce"
Sestra mi je inače okej, ista ja, ona me upoznala s muzikom Pipsa. Zato sam i pitala: "Šta ti je, zašto vas to zanima?", a ona veli: "Fenomenološki."
(Ona i muž su psiholozi, btw)
I došli oni nama doma (jedva se probili kroz kolone auta punih kosijanera koji žvabolje ožujsko), mi ih počastili sladoledom, ugodno popričali i računamo - okej, to je to.
Moš mislit. Sestrin muž navalio da idemo do stadiona, da sve vidimo izbliza, ekipu, atmosferu.
Natezali smo se neko vrijeme, K. pogotovo nije htio ić, al ipak smo krenuli, nekakvi smo domaćini, moramo osvjetlat obraz.
Kadli, nevjerojatna stvar: nepregledni nizovi auta. Deset - petnaest autobusa. Registarske tablice iz Bosne, Slovenije, Dubrovnika, Pule, Splita...
Oko stadiona masa štandova s uštipcima, kobasicama, pivom, majicama na kojim, pogađate, piše Iron Maiden. I baš u trenutku kad govorim:"Ma, ova mi je ekipa draža od one rejverske, ovi se naliju pivice, zapale koji džoint i gotovo. Nekako su zdraviji od onih rejvpartijanera u plastičnoj odjeći sa staklenim očima, koji u u krvi nose omanju gradsku apoteku"... dakle, ja to izgovaram, a preda mnom se otvara pejzaž: u krugu od dvjesto metara gomile smeća, povraćotine i pišaline. Hrpice mladeži po travi, uvaljani u lokvice piva, zakriveni kosom ko šatorima, skoro svi u crnom, žgoljavi, blijedi, skomirani.
Na stadionu grme bubnjevi i gitare, rulja urla. Svi su ludi, svima je dobro.
Samo mi, marsovci, stojimo po strani i gledamo sve to - fenomenološki. Kratko to traje. Brzo skužimo da smo jedini fenomen u toj priči zapravo - nas četvoro.
Izmjenio - dju u 18.06.2003 16:31:07
|
