|
|
baš mi je marsovac u topicu o poslu zaškakljao jednu temu...
"jebeš čovjeka koji nikad nije htio bit pop zvijezda" - kažu neki.
a vi?
hajde, hajde, pa jebemu, skoro svi smo (a vjerujem da neki još i uvijek) čuvali se/pripremali za mogućnost da jednom stanemo na stejdž ili pred kamere ili na naslovnicu Rolling Stone-a once (or twice) in a lifetime.
Mene ful ful ful zanima kako je to kad ti se spolni organi spuste ispod razine mora u kriptodepresiju kad staneš ispred oveće grupe ljudi koji nešto očekuju od tebe, a ti im nešto moraš/hoćeš reći/pokazati.
Našao sam se par puta u toj situaciji, sa svakakvim ishodima.
Moji više-nego-pop-uzori, kronološki:
Kurt Cobain (jebešga, od njega sve počne, djeco devedesetih, kolko god nam danas to bilo puno manje važno još uvijek znamo sve pjesme i riječi, svi), Eddie Vedder, Jim Morisson, Bono (hahaha), Bob Dylan (previsok sam, a i bolje pjevam:-), Lou Reed, Brett Anderson, Richey Edwards (sjebano).
I onda je završio treći srednje, a ja otkrio mogwai i činjenicu da, šmrc, možda i neću bit pop zvijezda.
Your turn!
|
|
|
