Daddyev dnevnik

naručeni dnevnik - sanjin o londonu

Uopće mi se nije išlo. Nisam pokazivao apsolutno nikakvu želju da odem, osim dužnosti. Zapravo, više od toga da mi se nije išlo me je bilo strah. Ne mogu to logički objasniti. Nekakav strah od gomile stvari koje mogu krenuti krivo s gomilom ljudi u ogromnom stranom mjestu usred ogromne strane zemlje. Možda djelomično prouzročen činjenicom da nisam bio najsretniji tijekom dogovora. A dogovori 'ko dogovori. Sve krene od velikih planova, a na kraju završi na realnom. E, meni se ta realnost što smo se više približavali flughafenu Graz sve manje i manje sviđala (ne zaboraviti: sviđanje realnosti rapidno se smanjivalo danima, a pred aerodromom je palo na alarmantno zatupljujuću nisku razinu). Nisam mogao za to kriviti Krešu. Čovjek je počeo s najboljim namjerama i sad se vjerojatno bori sa svojim ledeno hladnim anglo-saksonskim gazdom kojem još uvijek nije jasno zašto neki bend čije ime nema nikakvog smisla i za kojeg nije nikad čuo svira u Spitzu dvije večeri zaredom kad svi ostali sviraju samo jednu. Iskreno, to ni meni nije bilo jasno.

Na aerodromu sam po drugi put u životu vidio sretnog Dubravka Ivaniša. Bio je izvan sebe što više nismo u Hrvatskoj (a da to nije Bosna, Slovenija ili Srbija). Njegova sreća mogla se mjeriti jedino s Biffelovom koji mi je na putu iz Osijeka pričao kako je prije par godina bio gotovo psihički uništen kad se sa školovanja iz Londona morao vratiti u Zagreb. Psihijatri su ga jedva izvukli. Sad se vraća nazad i makar na kratko ponovo će osjetiti it. Njih dvojica su sjali.

London, Stansted. Temperature is two degrees above zero... Are you all together? What are you? Are you a band? ...  Here you go, sir. Welcome to United Kingdom. Enjoy your stay... That's 16,50, please... Ili tako nešto.

Vučem se po Liverpool Stationu dobrih 20-tak metara iza ostalih. Boli me prokleta desna noga (ozljeda s nogometa koju vučem već tri tjedna i nikad, nikad, NIKAD, neće proći), grlo mi je upaljeno, kofer s kotačićima idiotski poskakuje i nikako ga ne mogu umiriti. Spor sam i umoran. I užasno mi sve to ide na živce. Šinec mi pomaže s koferom. Prolazimo preko marketa i ulazimo u klub sa stražnje strane. Sjedam.

(Prolazi jako puno vremena. Preskočit ću ga brzo. Upoznajemo se s ljudima, pijuckamo kavu, gledamo klub, dogovaramo se, kupujem kartu Londona, Mrkva i Šole uskoro stižu, gledam ulicu, razmišljam, proučavam, čitam gomilu novina i magazina, tražim, nalazim, dečki odlaze u kuću gdje su smješteni, Marko i ja idemo do Kreše... Bla, bla, bla... Prolazi još puno vremena. Mrkva, i Šole stižu s opremom. Smijem se Borščakovim glupim forama. Gledam letke i plakate. Hodam, šepam do kluba na katu jedno 17 puta. Srijeda polako odlazi. Bla, bla, bla... Shvaćam da sam umoran. Stižemo doma. Shvaćam.)

Mislim da sam sve shvatio negdje oko 2 ujutro, što je poprilično brzo s obzirom na količinu RAM-a u mom mozgu tog dana. Ta realnost, taj maleni okvir koji je ostao od ogromnog okvira o kojem smo razgovarali na početku ipak je više nego dovoljan da je kroz njega elegantno provučemo. Istina, zaprljat ćemo ruke i zgužvati se, ali na kraju ćemo ipak biti sretni što smo prošli. A jednom kad prođeš putevi se otvore i sad treba samo odabrati jednog i krenuti. Sve što smo u Londonu dobili možda će se nekome učiniti podcjenjivački malo, ali taj netko bi time samo podcjenio dobre ljude Spitza. Meni se do četvrtka u 2 ujutro činilo upravo to. A onda sam sve shvatio i užasno se posramio. I počeo jako cjeniti sve što smo dobili. I oraspoložio se. I uvidio da će dan predamnom biti lijep, a da će onaj iza njega biti još ljepši. I da sad stvarno moram spavati. (Sjećate se – u prošlom odjeljku sam puno toga pregledao i pročitao, pa su veličina i kaos ovog grada počeli djelovati na mene. Ovdje svega ima previše. I vjerojatno im je pun kurac ambicioznih Hrvata i Čečena koji im dolaze svirati svoje pjesme i gutati vatru i noževe. I onda skužite da ste stvarno jedini bend koji u tom klubu svira dvije večeri, a svi ostali samo jednu. I da često vidite svoje ime. 2+2=5. Respect.)

«Trebalo mi je jedan dan da se ponovo uživim u London i sad osjećam kao da nikad nisam otišao» govorio mi je Ivan dok sam šepusao za njim i Markom preko Hungerford Bridgea prema Royal Festival Hallu. Potpuno ga shvaćam.

«Nakon koncerta u petak skužio sam jednu stvar. Vi ste apsolutno najluđi bend u Hrvatskoj. Svaki od vas ima priču i smisao i potpuno je lud» govorio mi je Marko dok sam pokušao doći k sebi od petka. Potpuno ga shvaćam.

«Jednu večer smo pili u Zagrebu i počeli brijat kak bumo otišli u London. I fakat smo zabrijali. Skupili smo lovu i mjeseca dana kasnije otišli stopom. To je bilo prije više od sedam godina. Više se niti jednom nisam vratio u Zagreb» govorio mi je Krešo dok smo se od aerodroma vozili prema gradu. Nisam ga shvaćao. Dva dana kasnije jesam.

«I'm here in London with my friends Mario Borščak and Marko Podrug and all of you can basically fuck off» govorio sam Dudi u kameru jer mi se to u tom trenu činilo kao dobra fora. Još je uvijek.

Facts of life:

• U Londonu smo upoznali jako puno dragih, interesantnih i inteligentnih ljudi. S nekima od njih smo radili, a s nekima ćemo sigurno raditi.

• Nitko nas nije pokušao zajebati.

• Samo je jedan tip – iz Dubrovnika – tražio da mu se svira «Dinamo» («Ja navijan za Hajduka, ali hoću da mi sviraju Dinamo. I boli me kurac. Hoću da mi ga sviraju i svirat će mi ga»). Bio je užasno pijan i dosadan i, čini mi se, da je bio blizu toga da ga Šinec razbije.

• Spitz je jako fora klub. Možda će mu Biffel naći zamjerke što se tiče zvuka, ali je stvarno ugodno mjesto za izlazak. Podsjeća na Kset.

• Karta za naše koncerte je bila 10 funti što je poprilično dobra cijena. Pijani lik iz treće točke i njegova još pijanija cura su mi rekli da je u petak negdje nastupala Groove Armada i da je upad isto bio cenera. Međutim nisam našao gdje su svirali. Možda su mi lagali da se dobro osjećam

• Izrezali su nam tri gume na kombiju poslije prvog koncerta.

• Uvijek nosite kartu sasobom. London je preogroman. Nikad nećete napamet naučiti što kamo vozi. Najviše me fascinirao tube. Sjajno je organiziran. I brz.

• Nismo zaradili nikakve novce u Londonu. U najboljem slučaju je netko bio u nuli, ali većinom smo potrošili sve što smo imali. Dosta toga je otišlo na gradski prijevoz, hranu i odabrana pića.

Krešo mi je rekao da se rasplakao od sreće u četvrtak. Onda sam se skoro i ja rasplakao. Čovjek već godinama radi u Spitzu i konačno je uspio dovući jedan naš bend u klub. Meni je bilo malo neugodno jer sam se sjetio svoje «teorije realnosti». Zagrlio sam ga i iskreno mu se zahvalio. Zadnju večer nam je skuhao večeru u svom domu i uručio famoznu videokazetu na koju smo svi zinuli. U nizu stvari koje su me pozitivno šokirale u Londonu ta snimka je došla kao naručena. Krešo je bio dobar domaćin.

Na Camdenu ima puno punkera sa šarenim irokezama i brižljivo uređenim outfitom. S jednim od njih se Borščak htio slikati za što je ovaj tražio jednu funtu. Na to mu je Deni, držeći u rukama lijep digitalni fotoaparat, odgovorio: «We are coming from the very poor country.» Indeed we are.

Flughafen Graz drugi put. Pada snijeg i spava nam se. Borščaku su izgubili torbu. Tko zna kamo je otišla. Vozim doma. Pred Šentiljom sam skoro zgazio pauna koji je odnekud došetao i ukipio se nasred autoputa. Bilo bi urenebesno da smo došli do granice s mrtvom pticom na haubi i autom prekrivenim perjem. Pun pogodak.