Daddyev dnevnik

FAQ
001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016

Idi desnoIdi lijevo
15.1.2003 • 16.1.2003 • 19.1.2003 • 21.1.2003 • 25.1.2003 • 27.1.2003 • 29.1.2003 • 31.1.2003 • 1.2.2003 • 2.2.2003 • 3.2.2003 • 4.2.2003 • 6.2.2003 • 7.2.2003 • 8.2.2003 • 10.2.2003 • 11.2.2003 • 12.2.2003 • 13.2.2003 • 14.2.2003 • 15.2.2003 • 16.2.2003 • 17.2.2003 • 18.2.2003 • 19.2.2003 • 20.2.2003 • 21.2.2003 • 22.2.2003 • 23.2.2003 • 24.2.2003 • 25.2.2003 • 28.2.2003 • 2.3.2003 • 2.3.2003 • 3.3.2003 • 4.3.2003 • 6.3.2003 • 7.3.2003 • 10.3.2003 • 11.3.2003 • 12.3.2003 • 13.3.2003 • 14.3.2003 • 15.3.2003 • 19.3.2003 • 20.3.2003 • 24.3.2003 • 25.3.2003 • 26.3.2003 • 28.3.2003 • 30.3.2003 • 1.4.2003 • 3.4.2003 • 4.4.2003 • 5.4.2003 • 6.4.2003 • 8.4.2003 • 9.4.2003 • 11.4.2003 • 12.4.2003 • 14.4.2003 • 15.4.2003 • 17.4.2003 • 18.4.2003 • 19.4.2003 • 20.4.2003 • 21.4.2003 • 22.4.2003 • 24.4.2003 • 25.4.2003 • 28.4.2003 • 29.4.2003 • 30.4.2003 • 1.5.2003 • 3.5.2003 • 4.5.2003 • 5.5.2003 • 6.5.2003 • 7.5.2003 • 8.5.2003 • 10.5.2003 • 11.5.2003 • 12.5.2003 • 13.5.2003 • 17.5.2003 • 20.5.2003 • 27.5.2003 • 5.6.2003 • 10.6.2003 • 21.6.2003 • 8.7.2003 • 9.7.2003 • 11.7.2003 • 12.7.2003 • 18.7.2003 • 26.7.2003 • 5.8.2003 • 8.8.2003 • 13.8.2003 • 16.8.2003 • 1.9.2003 • 4.9.2003 • 8.9.2003 • 9.9.2003 • 12.9.2003 • 14.9.2003 • 22.9.2003 • 24.9.2003 • 5.10.2003 • 12.10.2003 • 15.10.2003 • 19.10.2003 • 25.10.2003 • 26.10.2003 • 29.10.2003 • 1.11.2003 • 6.11.2003 • 11.11.2003 • 11.11.2003 • 13.11.2003 • 17.11.2003 • 19.11.2003 • 22.11.2003 • 25.11.2003 • 27.11.2003 • 30.11.2003 • 2.12.2003 • 3.12.2003 • 7.12.2003 • 9.12.2003 • 10.12.2003 • 14.12.2003 • 23.12.2003 • 25.12.2003 • 27.12.2003 • 29.12.2003 • 30.12.2003

nice

19.10.2003

Pipschips&videoclips
***
Drvece I Rijeke (menart)

Fifth album from a Zagreb band, recorded in Croatia, mixed and mastered by Flaming Lips producer Dave Fridmann in New York state.


Their first single was a reworking of football anthem You'll Never Walk Alone and their debut album, Shimpoo Pimpoo, was named after the slang for 'suck my dick'.
But this album is something else entirely. Delicate pianos, muted woodwinds, haunting arrangements and some gorgeous melodies give a late-night, jazz-tinged air akin to French multi-intrumentalist Pascal Comelade. The vocal sound suitably world-weary, although sice they're sung almost entirely in Croatian, and my knowlage of the language doesn't go much futher than how to ask for a large beer ('veliko pivo', if you are interested), they could be reciting the proverbial phonebook, but it really doesn't metter - the one song in English is easily the least interesting thing here. This album has a powerful charm all its own, regardless of any language barrier.
(Max Decharne)
- - - - 

nice.
fora je upravo u nepretencioznosti, običnosti  ovih par maxovih redaka. mojo je worldwide relevantan magazin, očito jako relevantan i domaćim recenzentima koji se često na njega naslanjaju ko slonovi, prostije rečeno -  iz njega  prepisuju.
interesantno mi je pročitati impresiju o ploči strangera koji je ful neopterećen ripperovim psihorobotom i svim konotacijama kojeg taj background donosi. nevjerojatno ali istinito, novinar ne nalazi zamjerke niti vokalu, nije mu iritantan, dapače, nalazi da je isti prikladan (uz to što ga uopće ne razumije, a mogu si samo zamisliti koliko mu može biti čudan i zakučast. priznajem da meni itekakav problem predstavlja slušanje primjerice čeških, poljskih, pa i slovenskih bandova i nikad ne znam da li su svi oni zaista toliko loši ili me jebe jezik, odnosno njegov «zvuk».) ne bavi se ničim što nije impresijski fokusirano na samo djelo. slušao je album na jedini ispravan način – bez predrasuda. što uopće nije lako jer jezična barijera može zaista predstavljati golem problem.

svi koji očekuju da ću se nakon recenzije u mojo-u busati u prsa zaista me uopće ne poznaju. naime, na nekom intimnom nivou ja sam potvrdu o tome da smo mi dobar band, pritom mislim na artistički dobar po vrlo strogim kriterijima, dobio onog trena kad je dave mrtvo ozbiljno (s veseljem i pozitom) recenzirao naš demo (!) pjesmu po pjesmu. poslovno gledajući, recenzija, pa makar i u takvom magazinu kao što je mojo, sama za sebe ne znači ništa. ona u nekim snovitim varijantama može biti zametak nečeg, stvarno ne znam čega, ali sigurno ničeg supervelikog. naime, dobiti trojku (3 zvjezdice od 5) u mojo-u na planetarnom planu nije ništa spektakularno, a u hrvatskoj......, fakat bi se ubio da mi sada počnu hvaliti band, mislim, to je tako hrv..., tj. seljački. vjerojatnije je da će piskarala odabrati taktiku pljuvanja/podsmijavanja/ignoriranja, jer će se fokusirati na to da su uz nas bandovi dobivali i više ocjene (strokes – 4, basemant jaxx – 4, ima ih puno vrlodobrih). a i nisu dovoljno veliki da se sami sebi poseru u usta, što bi im bilo jedino pametno. najsmješnije je da su spomenuti u velikoj većini davali istovjetnu ocjenu mojo-voj; trojku, mala je razlika da im se pritom pljuvačka nije dugo zadržavala u usnoj šupljini. ono što me veseli da je tretman pipsa uzevši u obzir prostorni kriterij potpuno ravnopravan s većinom, što jasno ne govori o nekoj našoj veličini, nego više o uredničkim principima samog magazina u koji ne možeš doći slučajno (ili ovo dokazuje da možeš?!, op.a.), a kad si već odabran tretiraju te kako nalikuje.
možda vas interesira kako uopće dolazi do toga da se recenzija pipsa nađe u nekom od evropskih magazina? jednostavno – «menart» kao diskograf šalje «drveće i rijeke» uz kratki promo materijal na mnogo adresa, kako magazina, tako i evropskih diskografa koje pokušavaju zavuzlati za licencu. to je zaista križaljka za strpljive iliti ribičija – baciš udicu i čekaš. dave fridmann je pritom kvalitetan crv, ali ništa više od toga. istina je i ovo: stotine diskografa mojo-u (i drugima) šalje svoje pitomce za izlog,  pa ništa. rezultate možeš čekati i više godina, a naravno da ih nikad ne moraš dočekati. jedan zanimljivi domaći menager (porijeklom afrikanac) prije par mjeseci pokazivao mi je primjerak promo kompilacije stare više godina na kojoj se među ostalima nalazio i onaj punjabi mc (varalica od formata). u trenutku izrade kompilacije on je bio nitko i ništa. jasno, to je jedna od milion pričica, preko 90% ljudi ne uspjeva napraviti ništa ozbiljno izvan granica svojih (diskografski neatraktivnih) zemalja.
u ovakvim prilikama uvijek se aktuelizira pitanje izlaska banda izvan granica hrvatske, ex juge i poslovnosti na srednjeevopskom tržištu. na ovaj način, dopisnom metodom, to je praktički utopija. paralelno se kontemplira što bi valjalo učiniti, tekstovi na engleskom, definitivna promjena mjesta boravka i sl. naravno da se i mi odavno bavimo sličnim pitanjima, prvenstveno zato što nas feedback i tretman u hrvatskoj, atmosfera i predispozicija u državi praktički onemogućava u vrlo shvatljivoj/opravdanoj namjeri – da ostanemo profesionalci. profesionalaizam je moj osnovni, prvi, nepogodivi i neodgodivi uvjet da se bavim bilo čime, pa tako i muzikom. sve ostalo je klinačka zajebancija, amaterizam i sumnjiv bona fide utopistički stav.
do nekog slijedećeg susreta sa svijetom (što god to značilo), pipsi ostaju band koji se za svoje zagrebačke koncerte intenzivno priprema 7 mjeseci (!) jer, jebiga, drugih ni nema. a albume koje u hrvatskoj kupi/sprži/sluša ne više od 10 000 ljudi, a domicilna kritika dočeka srdito i skoro uvrijeđeno (?!), vrlo blagonaklono recenzira mojo. to je naša realnost i svakodnevno radimo da tome više ne bude tako.
bilo bi jako super za sve da se mi maknemo odavdje. moje pjesme, moji snovi.........