punktovi
ženu su slamali na yogi. sve je to pizdarija, babama je valjda fintess i aerobic trenutačno malo «out», pa su našle drugo ime za fiskulturu. smatram da ne možemo svašta potrpat u tanjur, iako možda svaku namirnicu samu za sebe volimo il nam je na neki način potrebna i korisna. to sigurno neće bit ukusno jelo. isto tako, mi smo druga kultura, drugi način života, jedemo bitno različitu hranu, bitno drugačiji nam je dnevni bioritam, a da se ne bi vrijeđali – ishodišta su duboko religijski uvjetovana. stoga smatram da bi se uz površni fizičko – fiskulturni aspekt trebalo barem potruditi upoznati korijene discipline. kaže y da to nije potrebno jer ovo nema nikakve veze s «pravom yogom», tek malo da se rastegneš i osjećaš bolje. kajaznam, sve je to tako površno. puno je bolje, s punom svješću i uvjerenjem (a tek znanjem!) sjediti zavaljan u fotelju, trusiti kutiju i pol bijele malboriške i boli te kua. bar nemam nikakvih dvojbi.
noćas smo na matišićev poziv bili, nakon dugo vremena, vani - u bp-u. mate je svirao na našoj novoj ploči, spašavao neka sranja, znojio se, znamo i on i ja da to nije njegova mjuza. on je jazzer, ima svoj trio, s njim putuje po evropi, i uvijek se žali – «znaš što nama fali, ripper?! ono što vi imate – imidž! imidž se traži! znaš, mi ti sviramo u beču, i sve je njima super, al oni ti nas gledaju ko cigane! ko cigane, nemoj se ništa čudit! zato razmišljam, možda stvarno da svi stavimo brčine, kao unisono se obučemo i stvarno glumimo cigane, jebote, mislim da bi trostruko mogli dić cijenu, ozbiljno ti velim!» dobar je mate, a i ne davi puno, zabavni su. britki, brzi, efektni. kako priča, tako i svira – jako brzo.
poslije svirke za stol dolazi sam bp, konobari se postrojavaju i svjetlosnom brzinom smjenjuju kristalke chardoneya, svakih 15 minuta. boško rafalno ispaljuje, na spiku ga nema nitko. svima ispod četrdeset obraća se sa «mali» i «dijete, sad ja pričam», «i'm, talking to you!» i bezbroj drugih. veli, «ma, ne dajem ja ni pišljiva boba što sam ja boško petrović, al ovaj grad mora cijeniti što ima boška petrovića!» uvijek je tako kad nas počasti svojim društvom, anegdota na anegdotu, likovi, imena za kojih pola nisam ni čuo (a legende su) i ja uvijek osjećam isto – ušao sam u crkvu, a ni prekrižit se ne znam!
u tom sam klubu dosta proveo jer smo dugo na zrinjevcu vježbali i bp nam je bio domicilna baza za pauzu ili nakon probe. danas mu se opet vraćam, ne kao fanatik jazza, nego fanatik «ugodne večeri», nazovite me starcem. skoro sam zaustio da tamo ziher nema kretena, nema ćelavih glava, nema kamenjarki, nema sponzoruša, nema nasilne prepotencije koja grize zrak. jednostavno, sve što tražim je da popijem cugu, da je konobar pristojan i da me NIŠTA ne gnjavi. mislim, baš ništa, a to uopće nije mali zahtjev (zadnjih 10 godina). dakle, zaista nema gorenavedenih profila, tako da se jedan momak sa svojom tako očiglednom ESCORT pratnjom, jeftino i prostački outfitanom «djevojkom», očito samo zabunio. na licu joj se čitala zbunjola. hej, što ću ovdje?! zaista, nevjerojatno su se «isticali», a to u bp-u nije običaj, ni kvaliteta.
čitam kako se dogovarate za «sedmicu», želim vam zabavnu večer. osobno, ne podnosim karmu dotičnog placea; to provincijalno-fobično preseravanje novopridošlih intelektualaca, nevjerojatno su mi naporni. mrzim formalnu «neformalnost», oaze «službenih» lumpenproleterskih preseravanja. tamo se «pamet» znoji sa zidova. kad ulazim unutra, ti «gušteri» mi na leđa ljepe svoj prezir. gledam ih u oči, koje oni nemaju, i pokazujem im što o tome mislim. i naravno, brzo gibam. (konobari su inače pristojni, a muzika po mom ukusu, ipak, kad sve zbrojim – no, thanx)
