JEDAN SASVIM OK DAN
počeo sam snimati vokal. onako, iznenada i od-jednom!, ali krenulo je. ante nas je prolongirao za jedan dan, tako da sutra u studiju očekujem lagani jazz faire, on i mate. naplaćivat ću duge 50 kuna, onak', za frendove.
nego, čim sam saznao da ću danas pjevat, istog časa me ko pičkicu počelo grebat grlo. ajoooj, kud baš danas! i mislim si – koja sam papčina, obožavam majstore koji kad trebaju na majk useru gaće. ipak, skuliro sam se na vrijeme.
pjevam susjede. slušamo prva dva (manje više neobavezna) tejka – drhti mi glas! konstantno! popizdio sam. pjesmu sam sigurno 200x otpjevao, lickao u demu, dobro – demo je demo, al ovako se (nesvjesno) zasrati u studiju ko najusraniji gušter, e to bi bilo malo previše! mislim si –šta je pavarotti, si se preplašio falša?!? pa falšaj, brale, što ti drugo preostaje! pa ćeš negdje, ko gorila u magli, nešto i ubost, u tom svom bespuću vokalne (ne)sposobnosti. ako se radiohead na pločama zahvaljuje svim dostignućima moderne tehnike (a nemreš fulat kaj to podrazumijeva), pa mogu se i ja, u konačnici. mada, da ne maštate puno, sisavci, demistificirat ću vam svoje snimanje vokala koje se nimalo ne razlikuje od drugih (bili oni lošiji ili bolji. bdw, kaj to znači «bolji ili lošiji»? ko je sudac?):
1. odabire se majk. zašto? zato što najskuplji majk nije automatski i najbolji za svaki karakter vokala. ljudi se razlikuju, pa im i različite frule odgovaraju. neki se, naravno, preseravaju, a neki su ful izgubljeni. nećemo sad o tome. boga sam pjevao na majku vrijednom 25e, a dernjavu na majku skupljem od vašeg auta. pa kaj?! osobno, nemam favorita i vjerujem snimatelju. rocco mi je pripremio mirkofon i niš nisam biral.
2. malo se upjevavaš, par puta prođeš stvar bez recordinga, provjeravaš slušanje, korigiraš ga. trebaš si biti optimalno glasan u sluškama. podloga ne smije biti ni preglasna ni pretiha. to je jako jako važno, osnov svega. mora ti biti «comfortable».
3. počinje žvaka. pjevam cijele tejkove, bez ispravljanja, bez cjepkanja – 5, 6x. u međuvremenu se već naziru mjesta koja su uvijek falš, tj, mjesta gdje ima problema. posljedica je ta što postaješ svjestan teškoće i nehotično kreneš «racionalizirati», previše razmišljaš i tako gubiš feeling, karakter izvedbe. vraćaš se na prve tejkove dok si još bio neopterećen.
4. rade se kritična mjesta. u pjesmi ih ima 5, 6. «visok» si, «nizak» si. (to nisu falševi od tona ili polutona, radi se o falšu unutar tona, kalibraciji). priznajem, često to bude tapkanje u mraku, oupće ne kužiš da si neprecizan. ova faza traje i traje...i traje! cca. 2 čuke, malo pušiš u intermezzima da ti ne ponestane šlajma.
5. opet malo pjevaš čitavu pjesmu
6. editing. gotov si s pjevanjem i iz bezbrojnih tejkova producent riječ po riječ (!) sluša i radi frankeštajna. da, to vam je jedno od osnovnih «čuda tehnike»! tako radi 90% muzičara, svih profila. editiranje traje satima. ima i ono drugo čudo, znam da vas interesira, a sastoji se u kompjuterskom ispravljanju falša (postoje jako fini plug-innovi): moram vas razočarati – rijetko ga je moguće upotrijebiti jer vejv mora biti kristalno čist, nevezan za prošli ton (riječ), jer ako ideš kalibrirati jedno, na taj način uhvatit ćeš i ono što ne želiš frizirati. gotovo nikad na opisani način ne šminkamo moj vokal. osobno ne mislim da jesam, ni da trebam biti vrhunski pjevač, ali trebam nastojati vrhunski interpretirati – to su dvije različite stvari. otprilike, da bude jasnije, trebam biti «glumac koji korektno pjeva».
7. ponekad se dogodi, i nakon višesatne kirurgije na snimljenom vokalu, da neki pisevi nisu intonativno ili karakterno dobri. onda još malo snimaš. i snimaš...
....da bi ti na kraju prodjuser reko da si umoran (glasnice ne slušaju, podložne su dnevnom bioritmu, uopće nije bitno dal si se derao ili šaptao. nakon nekoliko sati, one ti kažu by by.) i da ideš doma.
