001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
Zašto ću poništiti listić?
17.10.2015
1. Zato što ključno izborni sustav generira izbornog kandidata, posljedično i pobjednika. Izborni sustav „odgaja“ političke opcije. Izborni sustav RH, njegova primjena D'Hondtovog izbornog sistema u pažljivo manipuliranoj iskrojenosti izbornih jedninica je „unaprijed dogovorena tekma“ i kao takav ni slučajno ne može poroditi „odgovornog domaćina“ niti kad je riječ o 2 ključne stranke po kojima je sustav skrojen (istina je, krojili su ga hdz krojači, ali savršeno odgovara i sdp-u!), niti po pitanju alternative koja uistinu (i ključno zbog njega) ne postoji, odnosno nema svoju ulogu korektiva već je redikulizirana. Zaključno, smatram da je podržavanje bilo koje od aktualnih opcija, ili „kalkuliranje u dobroj vjeri“ danas, nakon više od 20 godina mlaćenja prazne izborne slame u takvom sustavu krajnje neodgovoran, negrađanski čin.
2. Zato što ne vjerujem u „manje zlo“, vjerujem u postepeni Napredak. „Manje zlo“ ne donosi napredak, kao što je i vidljivo na primjeru izbora i praksi nakon izbora zadnjih 20 godina u RH. 2 vladajuće političke opcije u RH ne teže napretku jer im je već samim unutarnjim ustrojem jedini cilj i svrha da budu na vlasti/pri vlasti pod svaku cijenu, pa i cijenu konstantne regresije. Ustrojenost prema postepenom napretku uključuje vladavinu Znanja, znalaca, a to u današnjem hrvatskom društvu podrazumijeva radikalne poteze i reforme, što nadalje implicira visok rizik od gubitka izbora. Utoliko stručnjaci i sposobni nisu u mogućnosti značajno participirati u vertikalama političkih opcija u RH jer bi njihovo uključivanje kratkoročno predstavljalo velik gubitak za te opcije. Stoga te neznalačke, uzurpatorske aktere poništavam!
3. Zato što ne smatram, priznajem, nakon 2 desetljeća takve osobne prakse, moralnim da je moj glas „za“ zapravo impostiran kao glas „protiv“ (pročitajte o „spojler efektu“). Prepoznajete li sebe u ovakvom modelu? Istina, to je donekle oportuno u nekom kraćem periodu, nazovimo ga „prijelaznim“, ali 25 godina in continuo – e to je već pogubno za mentalno zdravlje.
4. Zato što je pitanje napretka pitanje kontinuiranog djelovanja, i nije samo stvar izbornog dana
5. Zato što poništavanjem AKTIVNO iskazujem stav. Ne priznajem listu, ali snosim građansku odgovornost za svoj postupak, uvjeren da je na duže staze na dobrobit društva u cjelini. Nisam pasivan i ne šaljem poruku da me se „sve ovo uopće ne tiče“. Poništavanje je legitiman čin.
6. Znam da moj glas (baš kao i glasovi neglasača i onih za efemerne političke opcije) ide strankama s najvećim brojem glasača. Mogu se nositi s time. Mogu se nositi s posljedicama. Napredak nužno podrazumijeva i regresivne faze, odnosno nije u svakome trenutku vidljiv, očigledan. O tome nam povijest priča mnoge priče.
(prije koji dan imao sam prilike pročitati tekst na portalu koji sebe drži ozbiljnim i utjecajnim kako su za današnji kaos na srpskoj političkoj sceni, odsustvo bilo kakve smislene opozicije zaslužni upravo „beli listići“ i propaganda kakva se desila još za vrijeme tadića „koji intelektualcima nije valjao“. Pita se portal „kako se sada osjećaju ti pametnjakovići koji su poništavali listiće“
Odgovor: ne znam kako se osjećaju, samo vidim da zadnje ankete kažu da trenutno 3. Opcija u RH nema rezultat dovoljan za prelazak izbornog praga. A ovdje propagande „bijelih listića“ nikada nije ni bilo.)
7. Zato što je poništavanje jedina opcija koju u zadanim uvjetima mogu aktivirati, a da je glas za strukturalne promjene, odnosno za postavljanje temelja takvih promjena.
8. Izražavam žaljenje što, uvjetno rečeno, moja „stranka poništavača“ vjerojatno neće ishoditi više od 5% biračkog korpusa, što je i ovako vjerojatno 3. Rezultat na izborima. Žao mi je jer sam uvjeren da je snaga te „stranke“ barem u 30% biračkom shareu kada bi se dio neglasača aktivirao, a dio kalkulanata prestao neodgovorno ponašati – čitaj: glasati „protiv“/umirivati savjest glasanjem za političke planktone koji u ovom sustavu, kao što rekoh imaju kontraproduktivan učinak. 30% biračkog tijela je ozbiljna snaga, ozbiljan pokretač promjena, ozbiljan građanski pritisak koji u kontinuitetu i na dnevnoj bazi snažno utječe na svaku aktualnim sistemom dobivenu pobjedničku opciju.
Tehnički, na samim izborima čak ni 90postotni poništavački odziv ne bi značio baš ništa, baš kao što ništa ne znači ni odustajanje od glasanja, baš kao što danas ništa ne predstavlja ni glasanje za poneku wannabe razumnu varijantu „trećeg puta“. U to nas uvjeravaju i upozoravaju svo vrijeme. U prijevodu, uvjeravaju nas da je Neznanje, Neodgovornost, Negrađansko, Pasivnost jedina varijanata u kojoj mi koji razmišljamo (da, i pritom često griješimo) možemo/smijemo participirati.
Ništa Afirmativno na ovom svijetu nije proizašlo iz prihvaćanja takvog načina razmišljanja.
9. Zaključno: svi do sada navedeni razlozi poništavanju listića, tu ćemo se valjda većinski složiti, pokazatelj su nečega od čega većina bježi kao vrag od tamjana – IDEALIZMA.
Idealizam smatramo opasnim, pogubnim ponašanjem jer njegove reperkusije promatramo isključivo iz točke u kojoj se SADA nalazimo, ocjenjujemo ga iz svojih mitraljeskih gnijezda i ukotvljenosti. No, promatramo li, uvažimo li tisućljetne tekovine civilizacije, primijetiti ćemo da sve one koje do dana današnjeg dužimo, duguju svoje nastajanje upravo idealističkim idejama koje u „svoja vremena“ u pravilu nisu uhvatila plodno tlo. Mi , sljednici, danas u njima uživamo, živimo ne mareći puno za istinski kontekst u kojem su nastajale, dapače odbijajući sagledati kontekst i svevremenska povijesna događanja koja nam bjelodano odgovaraju na pitanje – „kako je taj napredak nastao?“
zahvaljujem prijatelju Morskom, koji je, iako ne dijeli u potpunosti moje političke stavove, izvanredno doprinio argumentaciji za današnji post.
1. Zato što ključno izborni sustav generira izbornog kandidata, posljedično i pobjednika. Izborni sustav „odgaja“ političke opcije. Izborni sustav RH, njegova primjena D'Hondtovog izbornog sistema u pažljivo manipuliranoj iskrojenosti izbornih jedninica je „unaprijed dogovorena tekma“ i kao takav ni slučajno ne može poroditi „odgovornog domaćina“ niti kad je riječ o 2 ključne stranke po kojima je sustav skrojen (istina je, krojili su ga hdz krojači, ali savršeno odgovara i sdp-u!), niti po pitanju alternative koja uistinu (i ključno zbog njega) ne postoji, odnosno nema svoju ulogu korektiva već je redikulizirana. Zaključno, smatram da je podržavanje bilo koje od aktualnih opcija, ili „kalkuliranje u dobroj vjeri“ danas, nakon više od 20 godina mlaćenja prazne izborne slame u takvom sustavu krajnje neodgovoran, negrađanski čin.
2. Zato što ne vjerujem u „manje zlo“, vjerujem u postepeni Napredak. „Manje zlo“ ne donosi napredak, kao što je i vidljivo na primjeru izbora i praksi nakon izbora zadnjih 20 godina u RH. 2 vladajuće političke opcije u RH ne teže napretku jer im je već samim unutarnjim ustrojem jedini cilj i svrha da budu na vlasti/pri vlasti pod svaku cijenu, pa i cijenu konstantne regresije. Ustrojenost prema postepenom napretku uključuje vladavinu Znanja, znalaca, a to u današnjem hrvatskom društvu podrazumijeva radikalne poteze i reforme, što nadalje implicira visok rizik od gubitka izbora. Utoliko stručnjaci i sposobni nisu u mogućnosti značajno participirati u vertikalama političkih opcija u RH jer bi njihovo uključivanje kratkoročno predstavljalo velik gubitak za te opcije. Stoga te neznalačke, uzurpatorske aktere poništavam!
3. Zato što ne smatram, priznajem, nakon 2 desetljeća takve osobne prakse, moralnim da je moj glas „za“ zapravo impostiran kao glas „protiv“ (pročitajte o „spojler efektu“). Prepoznajete li sebe u ovakvom modelu? Istina, to je donekle oportuno u nekom kraćem periodu, nazovimo ga „prijelaznim“, ali 25 godina in continuo – e to je već pogubno za mentalno zdravlje.
4. Zato što je pitanje napretka pitanje kontinuiranog djelovanja, i nije samo stvar izbornog dana
5. Zato što poništavanjem AKTIVNO iskazujem stav. Ne priznajem listu, ali snosim građansku odgovornost za svoj postupak, uvjeren da je na duže staze na dobrobit društva u cjelini. Nisam pasivan i ne šaljem poruku da me se „sve ovo uopće ne tiče“. Poništavanje je legitiman čin.
6. Znam da moj glas (baš kao i glasovi neglasača i onih za efemerne političke opcije) ide strankama s najvećim brojem glasača. Mogu se nositi s time. Mogu se nositi s posljedicama. Napredak nužno podrazumijeva i regresivne faze, odnosno nije u svakome trenutku vidljiv, očigledan. O tome nam povijest priča mnoge priče.
(prije koji dan imao sam prilike pročitati tekst na portalu koji sebe drži ozbiljnim i utjecajnim kako su za današnji kaos na srpskoj političkoj sceni, odsustvo bilo kakve smislene opozicije zaslužni upravo „beli listići“ i propaganda kakva se desila još za vrijeme tadića „koji intelektualcima nije valjao“. Pita se portal „kako se sada osjećaju ti pametnjakovići koji su poništavali listiće“
Odgovor: ne znam kako se osjećaju, samo vidim da zadnje ankete kažu da trenutno 3. Opcija u RH nema rezultat dovoljan za prelazak izbornog praga. A ovdje propagande „bijelih listića“ nikada nije ni bilo.)
7. Zato što je poništavanje jedina opcija koju u zadanim uvjetima mogu aktivirati, a da je glas za strukturalne promjene, odnosno za postavljanje temelja takvih promjena.
8. Izražavam žaljenje što, uvjetno rečeno, moja „stranka poništavača“ vjerojatno neće ishoditi više od 5% biračkog korpusa, što je i ovako vjerojatno 3. Rezultat na izborima. Žao mi je jer sam uvjeren da je snaga te „stranke“ barem u 30% biračkom shareu kada bi se dio neglasača aktivirao, a dio kalkulanata prestao neodgovorno ponašati – čitaj: glasati „protiv“/umirivati savjest glasanjem za političke planktone koji u ovom sustavu, kao što rekoh imaju kontraproduktivan učinak. 30% biračkog tijela je ozbiljna snaga, ozbiljan pokretač promjena, ozbiljan građanski pritisak koji u kontinuitetu i na dnevnoj bazi snažno utječe na svaku aktualnim sistemom dobivenu pobjedničku opciju.
Tehnički, na samim izborima čak ni 90postotni poništavački odziv ne bi značio baš ništa, baš kao što ništa ne znači ni odustajanje od glasanja, baš kao što danas ništa ne predstavlja ni glasanje za poneku wannabe razumnu varijantu „trećeg puta“. U to nas uvjeravaju i upozoravaju svo vrijeme. U prijevodu, uvjeravaju nas da je Neznanje, Neodgovornost, Negrađansko, Pasivnost jedina varijanata u kojoj mi koji razmišljamo (da, i pritom često griješimo) možemo/smijemo participirati.
Ništa Afirmativno na ovom svijetu nije proizašlo iz prihvaćanja takvog načina razmišljanja.
9. Zaključno: svi do sada navedeni razlozi poništavanju listića, tu ćemo se valjda većinski složiti, pokazatelj su nečega od čega većina bježi kao vrag od tamjana – IDEALIZMA.
Idealizam smatramo opasnim, pogubnim ponašanjem jer njegove reperkusije promatramo isključivo iz točke u kojoj se SADA nalazimo, ocjenjujemo ga iz svojih mitraljeskih gnijezda i ukotvljenosti. No, promatramo li, uvažimo li tisućljetne tekovine civilizacije, primijetiti ćemo da sve one koje do dana današnjeg dužimo, duguju svoje nastajanje upravo idealističkim idejama koje u „svoja vremena“ u pravilu nisu uhvatila plodno tlo. Mi , sljednici, danas u njima uživamo, živimo ne mareći puno za istinski kontekst u kojem su nastajale, dapače odbijajući sagledati kontekst i svevremenska povijesna događanja koja nam bjelodano odgovaraju na pitanje – „kako je taj napredak nastao?“
zahvaljujem prijatelju Morskom, koji je, iako ne dijeli u potpunosti moje političke stavove, izvanredno doprinio argumentaciji za današnji post.
