001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
možda će gradonačelnik srediti stvar
15.11.2012
Jučer me nazvala menagerica, pita dal bi svirali za TOG I TOG u predstojećoj kampanji za gradonačelnika zagreba.
Nisam baš očekivao pitanje, ali nikad do sad u profi karijeri nisam tako rezolutno odbio samu pomisao da sviramo u nečijoj kampanji. (dakle, nitko nas zapravo nije ni zvao, a kamoli nam slao neku ponudu…..menagerica je samo provjeravala da li dajem zeleno svijetlo za ulazak u neku spiku o toj temi….želim biti vrlo jasan.)
Uopće nije ovdje riječ o TOM I TOM, ovaj puta je riječ o SVIMA.
Naime, ja sam profi, mi smo profi i sviramo za novac. Da, svirao sam u kampanjama hsls-a davno, nešto manje davno na nekim skupovima sdp-a, svirao sam u bandićevoj kampanji dosta nedugo, prije par godina.
Zaista me ni najmanje nije pekla nit me danas zbog toga peče savjest. A potpuno me bolio k. i za hsls i za sdp i za bandića, ne moram valjda naglašavati. Tako je bilo onda, tako sam onda razmišljao, imao sam razloge za to. Bilo mi je bitno da u njima ne vidim veliko zlo, odnosno da mi je njihova inauguracija odnosno ostanak na vlasti predstavljao tada od ponuđenog najbolju varijantu.
Zaradio sam lovu, moram reć – dosta lako i dosta fino (pa koja bi budala takve stvari radila za kikiriki), ljudi slušaju gig, zabave se, ja im ne držim nikakve političke pamflete, samo rokamo svoje i to je to.
Moram po ko zna koji put napomenuti, da ne možemo gledati na te kampanje i sviranje na njima izvan konteksta. A kontekst je, zagrepčani to jako dobro znaju, da je, primjerice, jedan milan bandić NON STOP u kampanji, dakle sve što organizira/financira grad (odnosno on) u toku njegovog mandata (a to brate traje već skoro stoljeće) – recimo bundek, recimo britanac, recimo milion toga – znači da bi bend ultrapravednika sve to morao odjebat jer je to „prljava politika“. Da ne dužim dalje, da ne govorim da su stotine ljudi – od birokracije, vozača, dizajnera, pr službi, štamparija i gomile drugih u tom slučaju sotonine sluge!?
Glete deca, tak se nemremo razgovarat, to su čiste pizdarije.
Ipak, pliz, vratimo se još malo malčice unatrag……
Dakle, na zadnje izbore za sabor sam nakon duuuuuugo godina izašao s vrlo jasnom namjerom – da moj glas doprinese njegovoj ništavnosti. Učinio sam svoj listić nevažećim, s drajvom da kad bi moj potez imao znamenit broj sljedbenika desila bi se čudesna stvar – prisilile bi se političke elite na promjenu kursa; ne na zamjenu jednog đubreta drugim, nego bi se morala konstatirati činjenica da jedan takav UTOPISTIČKI narod NE DAJE POVJERENJE NIJEDNOM OD NJIH ODNOSNO NIHOVOM MORALNOM I STRUČNOM KORTEKSU.
Onda što?
Moj se potez može gledati kao djetinjast i ultraoptimističan, potpuno neostvariv i utopistički…..ali ja sam u godinama kad se intenzivno fokusiram na to da ako ne moram ne ispadam samom sebi budala, da se osjećam pri nekom činu što je bolje moguće.
I upravo tako, na tim nacionalnim izborima osjećao sam se najbolje moguće u zadanim okolnostima. Moj glas ni nakoji način nije otišao nikome i to je najbolje što sam u tom trenutku mogao napraviti!
Tako dolazimo, konačno, i do stava o koncertima u gradonačelničkoj kampanji. Da, mi ćemo rado svirati (figurativno rečeno) neki britanac ili sličnu stvar mada znam da je to nečija (ne)transparentna kampanja, ali nećemo svirati skupove jer želim da se zna da ne podnosim nikoga i da želim potpuni politički i ini auzmeš u ovom društvu. Sada, baš sad kad je većini potpuno svejedno ko koga i ko za koga, baš sad kad je konačno sve isto i svi su isti, baš sada kad mogu radit što hoću i nitko mi nema zapravo što srati – e baš sad i zbog svega toga kažem – E NEĆU!
Trenutno je toliko loša i ozbiljna društvena, prvenstveno moralna kriza (svejednost, turbofolk istosti i opća moralna anestezija glavne su atribucije te krize!) da svoju ulogu pritom uzimam dosta ozbiljno. Dosta ozbiljno bi se loše osjećao na stageu tom prilikom. Dosta ozbiljno se ničim ne bi mogao opravdati, pritom me boli k. za mišljenje drugih, zaista, ko što me i do sada u takvim situacijama bolio. (srećom mi sigurno nitko ne bi ponudio nešto što bi prvenstveno mojoj kćeri i mojoj obitelji bitno promijenilo kvalitetu života….)
Ubuduće, ako mi neka opcija bude – pazi ovo - PODNOŠLJIVA, ako ću smatrati da ta opcija može pridonijeti barem malom koračiću naprijed u mojoj užoj i široj okolici – svirat ćemo – ne prvenstveno za tu opciju – nego za novac i ljude koji nas dođu slušati.
Stoga, valjda uviđate, nije ovo dnevnik mog heroizma i očitovanja moralne ispravnosti, ne mislim da sam il da mogu biti nevin u ludnici.
Jednostavno, kao što rekoh, na ovaj način se DANAS najbolje osjećam.
Pustimo povijesti da radi svoj posao.
Moj je da napravim pjesme, da ih sviram ljudima, da učinim ovaj svijet malo boljim mjestom.
Prilično jednostavno, mada se putem može doimati dosta komplicirano ;)
Jučer me nazvala menagerica, pita dal bi svirali za TOG I TOG u predstojećoj kampanji za gradonačelnika zagreba.
Nisam baš očekivao pitanje, ali nikad do sad u profi karijeri nisam tako rezolutno odbio samu pomisao da sviramo u nečijoj kampanji. (dakle, nitko nas zapravo nije ni zvao, a kamoli nam slao neku ponudu…..menagerica je samo provjeravala da li dajem zeleno svijetlo za ulazak u neku spiku o toj temi….želim biti vrlo jasan.)
Uopće nije ovdje riječ o TOM I TOM, ovaj puta je riječ o SVIMA.
Naime, ja sam profi, mi smo profi i sviramo za novac. Da, svirao sam u kampanjama hsls-a davno, nešto manje davno na nekim skupovima sdp-a, svirao sam u bandićevoj kampanji dosta nedugo, prije par godina.
Zaista me ni najmanje nije pekla nit me danas zbog toga peče savjest. A potpuno me bolio k. i za hsls i za sdp i za bandića, ne moram valjda naglašavati. Tako je bilo onda, tako sam onda razmišljao, imao sam razloge za to. Bilo mi je bitno da u njima ne vidim veliko zlo, odnosno da mi je njihova inauguracija odnosno ostanak na vlasti predstavljao tada od ponuđenog najbolju varijantu.
Zaradio sam lovu, moram reć – dosta lako i dosta fino (pa koja bi budala takve stvari radila za kikiriki), ljudi slušaju gig, zabave se, ja im ne držim nikakve političke pamflete, samo rokamo svoje i to je to.
Moram po ko zna koji put napomenuti, da ne možemo gledati na te kampanje i sviranje na njima izvan konteksta. A kontekst je, zagrepčani to jako dobro znaju, da je, primjerice, jedan milan bandić NON STOP u kampanji, dakle sve što organizira/financira grad (odnosno on) u toku njegovog mandata (a to brate traje već skoro stoljeće) – recimo bundek, recimo britanac, recimo milion toga – znači da bi bend ultrapravednika sve to morao odjebat jer je to „prljava politika“. Da ne dužim dalje, da ne govorim da su stotine ljudi – od birokracije, vozača, dizajnera, pr službi, štamparija i gomile drugih u tom slučaju sotonine sluge!?
Glete deca, tak se nemremo razgovarat, to su čiste pizdarije.
Ipak, pliz, vratimo se još malo malčice unatrag……
Dakle, na zadnje izbore za sabor sam nakon duuuuuugo godina izašao s vrlo jasnom namjerom – da moj glas doprinese njegovoj ništavnosti. Učinio sam svoj listić nevažećim, s drajvom da kad bi moj potez imao znamenit broj sljedbenika desila bi se čudesna stvar – prisilile bi se političke elite na promjenu kursa; ne na zamjenu jednog đubreta drugim, nego bi se morala konstatirati činjenica da jedan takav UTOPISTIČKI narod NE DAJE POVJERENJE NIJEDNOM OD NJIH ODNOSNO NIHOVOM MORALNOM I STRUČNOM KORTEKSU.
Onda što?
Moj se potez može gledati kao djetinjast i ultraoptimističan, potpuno neostvariv i utopistički…..ali ja sam u godinama kad se intenzivno fokusiram na to da ako ne moram ne ispadam samom sebi budala, da se osjećam pri nekom činu što je bolje moguće.
I upravo tako, na tim nacionalnim izborima osjećao sam se najbolje moguće u zadanim okolnostima. Moj glas ni nakoji način nije otišao nikome i to je najbolje što sam u tom trenutku mogao napraviti!
Tako dolazimo, konačno, i do stava o koncertima u gradonačelničkoj kampanji. Da, mi ćemo rado svirati (figurativno rečeno) neki britanac ili sličnu stvar mada znam da je to nečija (ne)transparentna kampanja, ali nećemo svirati skupove jer želim da se zna da ne podnosim nikoga i da želim potpuni politički i ini auzmeš u ovom društvu. Sada, baš sad kad je većini potpuno svejedno ko koga i ko za koga, baš sad kad je konačno sve isto i svi su isti, baš sada kad mogu radit što hoću i nitko mi nema zapravo što srati – e baš sad i zbog svega toga kažem – E NEĆU!
Trenutno je toliko loša i ozbiljna društvena, prvenstveno moralna kriza (svejednost, turbofolk istosti i opća moralna anestezija glavne su atribucije te krize!) da svoju ulogu pritom uzimam dosta ozbiljno. Dosta ozbiljno bi se loše osjećao na stageu tom prilikom. Dosta ozbiljno se ničim ne bi mogao opravdati, pritom me boli k. za mišljenje drugih, zaista, ko što me i do sada u takvim situacijama bolio. (srećom mi sigurno nitko ne bi ponudio nešto što bi prvenstveno mojoj kćeri i mojoj obitelji bitno promijenilo kvalitetu života….)
Ubuduće, ako mi neka opcija bude – pazi ovo - PODNOŠLJIVA, ako ću smatrati da ta opcija može pridonijeti barem malom koračiću naprijed u mojoj užoj i široj okolici – svirat ćemo – ne prvenstveno za tu opciju – nego za novac i ljude koji nas dođu slušati.
Stoga, valjda uviđate, nije ovo dnevnik mog heroizma i očitovanja moralne ispravnosti, ne mislim da sam il da mogu biti nevin u ludnici.
Jednostavno, kao što rekoh, na ovaj način se DANAS najbolje osjećam.
Pustimo povijesti da radi svoj posao.
Moj je da napravim pjesme, da ih sviram ljudima, da učinim ovaj svijet malo boljim mjestom.
Prilično jednostavno, mada se putem može doimati dosta komplicirano ;)
