001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
Vrtlar III dio
30.05.2012
piše morsky
(obavezno pročitaj: vrtlar i dio i vrtlar ii dio)
Hladno je. Temperatura nezaustavljivo pada. Postepeno.nezaustavljivo.
.
Zaštitno odijelo, tzv. “spacewalk suite“ mi ostaje bez autonomnog napajanja.
Svemir sigurno i sve brže prodire unutra, u odijelo.
Moja matična stanica postaje sve manja na horizontu. Lijepa je.
.
Sada sam već u fazi da bilo koja tjelesna aktivnost ne može podići temperaturu tijela. Fizički osjećam kako su mi kosti hladne.
.
Ne paničarim.
Nisam iznenađen, no godi mi spoznaja, da mi um procesuira racionalno, bistro i nevjerojatno brzo, a bez greške. Zadovoljan sam tom spoznajom.
Spremnik stlačenog zraka će držati još 20 minuta, do tada će nastupiti pothlađivanje. To je dobro.
Uskoro ću prestati svjesno funkcionirati.
.
Hladno je .
.
.
.
Prisjećam se slika s Kose, na kojoj nikada nisam bio, ali su toliko žive, kao da sam uvijek tamo grijao svoje kosti. Svoje hladne kosti.
.
Kosa je najljepša za vrijeme ljetnog solsticija, bujna, mirisna i životna.
Zemlja i trava su tople, trava je suha i miriše na život. Boje su i žive i pastelne. Po nasuprotnom stjenovitome brdu pažljivo pasu divokoze, ne remeteći mir.
Uvečer, kada se pružaju duge sjene, a nisko na nebu zrači purpurno Sunce, prodirući purpurnim prstima u mrak što se tek najavljuje na istoku. Kosa je najljepša.
Apsolutno predivna.
Sada sam konačno tu i želim umrijeti ovdje, miran i spokojan.
Još mi je djed Morris pričao o toj ljepoti, koju do sada nažalost nisam vidio. I uvijek sam vjerovao da su njegove priče pretjerivanje, kako to već često biva kod starijih ljudi kada ih uhvati nostalgija.
.
No djed Morris je bio strog u izričaju, pazeći da pretjerivanjem ne remeti Ljepotu, kako na Kosi, tako, izgleda, i na riječima.
.
Zagledao sam se u Sunce, izravno, vizir sam već prije podigao, nije bilo potrebe. Sunce je zračilo kroz nisku, po horizontu rastegnutu naoblaku, pa sam ga sigurno mogao upijati u moždane stanice.
.
Naoblaka nije sezala do samog ruba horizonta tako da je sunce, započevši svoj uron u more, jarko, jarko sjalo. Očni živci su veselo reagirali na taj podražaj.
.
Sunce brzo zapada za horizont.
Jeste li to znali?
.
.
.
.
piše morsky
(obavezno pročitaj: vrtlar i dio i vrtlar ii dio)
Hladno je. Temperatura nezaustavljivo pada. Postepeno.nezaustavljivo.
.
Zaštitno odijelo, tzv. “spacewalk suite“ mi ostaje bez autonomnog napajanja.
Svemir sigurno i sve brže prodire unutra, u odijelo.
Moja matična stanica postaje sve manja na horizontu. Lijepa je.
.
Sada sam već u fazi da bilo koja tjelesna aktivnost ne može podići temperaturu tijela. Fizički osjećam kako su mi kosti hladne.
.
Ne paničarim.
Nisam iznenađen, no godi mi spoznaja, da mi um procesuira racionalno, bistro i nevjerojatno brzo, a bez greške. Zadovoljan sam tom spoznajom.
Spremnik stlačenog zraka će držati još 20 minuta, do tada će nastupiti pothlađivanje. To je dobro.
Uskoro ću prestati svjesno funkcionirati.
.
Hladno je .
.
.
.
Prisjećam se slika s Kose, na kojoj nikada nisam bio, ali su toliko žive, kao da sam uvijek tamo grijao svoje kosti. Svoje hladne kosti.
.
Kosa je najljepša za vrijeme ljetnog solsticija, bujna, mirisna i životna.
Zemlja i trava su tople, trava je suha i miriše na život. Boje su i žive i pastelne. Po nasuprotnom stjenovitome brdu pažljivo pasu divokoze, ne remeteći mir.
Uvečer, kada se pružaju duge sjene, a nisko na nebu zrači purpurno Sunce, prodirući purpurnim prstima u mrak što se tek najavljuje na istoku. Kosa je najljepša.
Apsolutno predivna.
Sada sam konačno tu i želim umrijeti ovdje, miran i spokojan.
Još mi je djed Morris pričao o toj ljepoti, koju do sada nažalost nisam vidio. I uvijek sam vjerovao da su njegove priče pretjerivanje, kako to već često biva kod starijih ljudi kada ih uhvati nostalgija.
.
No djed Morris je bio strog u izričaju, pazeći da pretjerivanjem ne remeti Ljepotu, kako na Kosi, tako, izgleda, i na riječima.
.
Zagledao sam se u Sunce, izravno, vizir sam već prije podigao, nije bilo potrebe. Sunce je zračilo kroz nisku, po horizontu rastegnutu naoblaku, pa sam ga sigurno mogao upijati u moždane stanice.
.
Naoblaka nije sezala do samog ruba horizonta tako da je sunce, započevši svoj uron u more, jarko, jarko sjalo. Očni živci su veselo reagirali na taj podražaj.
.
Sunce brzo zapada za horizont.
Jeste li to znali?
.
.
.
.
