001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
Vrtlar
12.05.2012
napisao: Morsky
Ja sam danas zreo, gotovo star čovjek, pa se sve češće prisjećam priča koje sam slušao od svojih
predaka. Ovo je jedna od njih, koja je držim vrijednom da Vam je prenesem.. jer ponešto govori
o Ljepoti. Ovu priču o vrtlaru mi je ispričao moj djed, Ivan, još dok sam ja bio zaista mladac.. a ide
otprilike ovako;
„Naš je vrtlar još kao mladac zavolio vrtlarstvo i općenito uzgoj svakog bilja; od uzgoja stručka žita
i male gredice kukuruza ili graha, no isto tako i palmi datulja ili bananina stabla. No, najviše je volio
saditi ukrasno bilje i cvijeće.
Strast uzgoja ga je odvela na put širom svijeta, u potragu za onim komadom zemlje na kojem će
posaditi i uzdignuti svoj najljepši vrt.
Prvobitno nije imao jasnu Ideju kako će taj vrt izgledati, jer je bio siguran da će prepoznati, krajobraz i
podneblje u kojemu će iznjedriti Ljepotu.
Svijet je zaista prepun prekrasnih krajobraza, podneblja i bilja, tu spora nema. Nije bilo teško pronaći
i prepoznati takvo mjesto, osunčano, ali umjereno, britkog zraka, dovoljno blizu toplog mora da
ga može utkati, a opet dovoljno visoko da ga i planinskom crnogoricom ukrasi. Vode je bilo. Čak i
endemskih vrsta.
Zemlja, mjestimice bogata, mjestimice škrta, krševita. Mjesto je bilo pravilno zakošeno brdo, koje bi
čovjek lako mogao zamisliti kao zemljom i stijenom prekrivenu piramidu.
Vrtlar bi volio ležati na zemlji, kako bi cijelim tijelom osjećao vibraciju, koja ga je umirivala. Ovaj puta i
nadahnula.
To je to mjesto. Nazvao ga je Kosa.
Vrtlar se dao na posao, vrijedno radeći, nikada ne stajući, jer odmora nije trebao. Ta, podizanje vrta je
najbolji odmor!
Krajem svakog dana, a posebno onih osunčanih, provodio bi vrijeme na brežuljku nasuprotanom
Kosi što ju je pretvarao u vrt, kako bi sagledao djelo svoje, Ideju kako se ukazuje. Odmah, od samog
početka taj ga je rad činio sretnim, a već je treće godine počimao istinski uživati u svome djelu.
Vrt je bio zaista Lijep.
Znaš, vrt je živi konstrukt, koji ima svoj život. U njemu, bilje samo za sebe, napreduje ili odumire,
često i nasuprotno Ideji našega dragog vrtlara. To je posebno postalo očito u godinama koje su
slijedile.
Isprva je naš vrtlar sporadično iskorijenio neku samoniklu biljku i je zamijenio je nekom drugom. Bolje
pristajućom. Bolje pristajućom, uz Ideju.
No, ili je Kosa je bila čudljiva ili je Ideja bila neka druga, no naš se vrtlar baš naperio i počeo jednako
strastveno, kao i nekoliko godina prije, iskorjenjivati neželjno.
Večernje kontempliranje na nasuprotnom brežuljku je i dalje bilo redovito. I čuvalo je mir našega
vrtlara. Nakon sljedeće dvije godine pročišćavanja vrta, vrt je zadržao nekoliko krasnih biljaka,
uglavnom vertikala, no izgubivši kontekst mnoštva laterala i horizontala postalo je jasno da, ili cijeli
vrt treba iskrčiti ili odustati od borbe sa Kosom.
Odustajanje nije bila realna opcija.
Jedina opcija je postojano čupkanje neželjenoga i uporno dodavanje željenog bilja, tako je ispravno
zaključio naš dragi vrtlar. „
Tu sam prekinuo svoga djedu Ivana u priči ne razumjevši takvu odluku: - “Zašto jednostavno nije
pustio da se vrt sam razvija, sigurno bi Priroda nakon nekog vremena to sve ujednačila?“
Djed mi je odgovorio otprilike ovako:“ On nije bio ratar, bio je umjetnik, a umjetnici su Priroda sama.“
Nisam razumio taj odgovor, no zaista sam poštovao umjetnike. A priori.
Tu je priča bila prekinuta, djed se sjetio da mora obići neke svoje voćke i vinograde, pa mi je obećao
kraj priče navečer, kada se vrati iz obilaska svoga gospodarstva.
Navečer, djed Ivan i ja smo zaboravili dovršiti priču. Ja sam je se često sjetio kasnije, pa sam ga tražio
da je nastavi, no prošle su mnoge godine dok je nije nastavio:
„Znaš, kada sam Ti počeo pričati priču o onome vrtlaru pomislio sam da hoćeš biti umjetnik, pa sam ti
je zato htio ispričati, no vidim Ti si krenuo drugim putem.“
- „To je loše?“ – upitah iznenađen
- „Ne. To je dobro.“ – reče mi
- „Dobro.“ – rekoh umiren – „No, kako je završila ta priča?“
- „Dobro.“ – reče mi - „naš je vrtlar dugo i uporno radio sukladno svojoj Ideji.“
- „I? Kako izgleda danas, gdje ga mogu vidjeti. Da. Gdje je taj vrt.“ – upitah, baš voljan da ga
vidim
Djed mi je opisao put do tamo, put je bio dugačak i dalek.
Vrt je bio, ili nije bio. Odnosno, meni je ličilo na golet sa tri-četri potpuno različita stabla. Lijepih
stabla. Vrtlar je umro.
To nije bilo ono što sam ja očekivao.
Je li bilo ono što je vrtlar želio.
Ne znam.
napisao: Morsky
Ja sam danas zreo, gotovo star čovjek, pa se sve češće prisjećam priča koje sam slušao od svojih
predaka. Ovo je jedna od njih, koja je držim vrijednom da Vam je prenesem.. jer ponešto govori
o Ljepoti. Ovu priču o vrtlaru mi je ispričao moj djed, Ivan, još dok sam ja bio zaista mladac.. a ide
otprilike ovako;
„Naš je vrtlar još kao mladac zavolio vrtlarstvo i općenito uzgoj svakog bilja; od uzgoja stručka žita
i male gredice kukuruza ili graha, no isto tako i palmi datulja ili bananina stabla. No, najviše je volio
saditi ukrasno bilje i cvijeće.
Strast uzgoja ga je odvela na put širom svijeta, u potragu za onim komadom zemlje na kojem će
posaditi i uzdignuti svoj najljepši vrt.
Prvobitno nije imao jasnu Ideju kako će taj vrt izgledati, jer je bio siguran da će prepoznati, krajobraz i
podneblje u kojemu će iznjedriti Ljepotu.
Svijet je zaista prepun prekrasnih krajobraza, podneblja i bilja, tu spora nema. Nije bilo teško pronaći
i prepoznati takvo mjesto, osunčano, ali umjereno, britkog zraka, dovoljno blizu toplog mora da
ga može utkati, a opet dovoljno visoko da ga i planinskom crnogoricom ukrasi. Vode je bilo. Čak i
endemskih vrsta.
Zemlja, mjestimice bogata, mjestimice škrta, krševita. Mjesto je bilo pravilno zakošeno brdo, koje bi
čovjek lako mogao zamisliti kao zemljom i stijenom prekrivenu piramidu.
Vrtlar bi volio ležati na zemlji, kako bi cijelim tijelom osjećao vibraciju, koja ga je umirivala. Ovaj puta i
nadahnula.
To je to mjesto. Nazvao ga je Kosa.
Vrtlar se dao na posao, vrijedno radeći, nikada ne stajući, jer odmora nije trebao. Ta, podizanje vrta je
najbolji odmor!
Krajem svakog dana, a posebno onih osunčanih, provodio bi vrijeme na brežuljku nasuprotanom
Kosi što ju je pretvarao u vrt, kako bi sagledao djelo svoje, Ideju kako se ukazuje. Odmah, od samog
početka taj ga je rad činio sretnim, a već je treće godine počimao istinski uživati u svome djelu.
Vrt je bio zaista Lijep.
Znaš, vrt je živi konstrukt, koji ima svoj život. U njemu, bilje samo za sebe, napreduje ili odumire,
često i nasuprotno Ideji našega dragog vrtlara. To je posebno postalo očito u godinama koje su
slijedile.
Isprva je naš vrtlar sporadično iskorijenio neku samoniklu biljku i je zamijenio je nekom drugom. Bolje
pristajućom. Bolje pristajućom, uz Ideju.
No, ili je Kosa je bila čudljiva ili je Ideja bila neka druga, no naš se vrtlar baš naperio i počeo jednako
strastveno, kao i nekoliko godina prije, iskorjenjivati neželjno.
Večernje kontempliranje na nasuprotnom brežuljku je i dalje bilo redovito. I čuvalo je mir našega
vrtlara. Nakon sljedeće dvije godine pročišćavanja vrta, vrt je zadržao nekoliko krasnih biljaka,
uglavnom vertikala, no izgubivši kontekst mnoštva laterala i horizontala postalo je jasno da, ili cijeli
vrt treba iskrčiti ili odustati od borbe sa Kosom.
Odustajanje nije bila realna opcija.
Jedina opcija je postojano čupkanje neželjenoga i uporno dodavanje željenog bilja, tako je ispravno
zaključio naš dragi vrtlar. „
Tu sam prekinuo svoga djedu Ivana u priči ne razumjevši takvu odluku: - “Zašto jednostavno nije
pustio da se vrt sam razvija, sigurno bi Priroda nakon nekog vremena to sve ujednačila?“
Djed mi je odgovorio otprilike ovako:“ On nije bio ratar, bio je umjetnik, a umjetnici su Priroda sama.“
Nisam razumio taj odgovor, no zaista sam poštovao umjetnike. A priori.
Tu je priča bila prekinuta, djed se sjetio da mora obići neke svoje voćke i vinograde, pa mi je obećao
kraj priče navečer, kada se vrati iz obilaska svoga gospodarstva.
Navečer, djed Ivan i ja smo zaboravili dovršiti priču. Ja sam je se često sjetio kasnije, pa sam ga tražio
da je nastavi, no prošle su mnoge godine dok je nije nastavio:
„Znaš, kada sam Ti počeo pričati priču o onome vrtlaru pomislio sam da hoćeš biti umjetnik, pa sam ti
je zato htio ispričati, no vidim Ti si krenuo drugim putem.“
- „To je loše?“ – upitah iznenađen
- „Ne. To je dobro.“ – reče mi
- „Dobro.“ – rekoh umiren – „No, kako je završila ta priča?“
- „Dobro.“ – reče mi - „naš je vrtlar dugo i uporno radio sukladno svojoj Ideji.“
- „I? Kako izgleda danas, gdje ga mogu vidjeti. Da. Gdje je taj vrt.“ – upitah, baš voljan da ga
vidim
Djed mi je opisao put do tamo, put je bio dugačak i dalek.
Vrt je bio, ili nije bio. Odnosno, meni je ličilo na golet sa tri-četri potpuno različita stabla. Lijepih
stabla. Vrtlar je umro.
To nije bilo ono što sam ja očekivao.
Je li bilo ono što je vrtlar želio.
Ne znam.
